seemingly useless rubbish which sits around for months and sometimes even years

Svako toliko ja osmislim plan kako se promijeniti na bolje….npr. početi živiti zdravo, zdravo jesti, prestati pušiti, uživati u prirodi i svakodnevnim malim sitnicama, početi vježbati i sve te neke self-help handbook pizdarije. I onda probam naći motivaciju za sve to i uletim u jednu ogromnu prazninu…..ništa….tupilo nemilo. Osim te gole činjenice da mi je zlo od same sebe nemam bogzna kakvu motivaciju za promjenom. Iman tu neku ideju u glavi da kad bi popravila sve te neke stvari koje su izražene na vanka bi se onda lakše pozbrojila i pozabavila sa pizdarijama iznutra….kao ono…možda bi se i same popravile . Ali naravno da to ne ide tim redoslijedom. Znači, promjena bi trebala doći iznutra. Samo što ja ni dalje ne znam odakle početi.

Ubija me taj jebeni osjećaj težine, kao da je vrića od 6 tona stalno na leđima. I svaki put kad probam malo prodrmati i prokopati po toj vrići nađen taj strah, neizvjesnost i samoću i poželim je se riješiti… Ponekad sam ljubomorna na sve one šarolike kontejnere oko sebe. Na jednom piše "plastika", na drugom "karton", na trećem "staklo", čak ima i za jebenu "staru odjeću"….ali nigdi nema kontejnera za „osobno smeće“. A s obzirom da pokušavam biti jako savjesna prema okolini trudim se ne trovati je i razbacivati okolo otpatke svog prošlog i tekućeg bivstvovanja. Kad ipak pokleknem pod tim teretom i nekom probam objasniti što me to već godinama žulja na leđima dogodi se da svi imaju neke svoje vreće otpada koje čuvaj negdje sa strane, a moj smrad im djeluje toliko beznačajan da niti ne žele čuti za sastav koji ga je proizveo. Onda se to pretvori u natjecanje „Tko je veći smećar?“, a s obzirom da je to igra u kojoj nema pobjednika dogodi se da taj odnos dođe do točke s koje nema pomaka. Umjesto saznanja tajne lokacije deponija osobnih sranja ja putem još pokupim i tuđih pizdarija pa to sve skupa potrpam i nastavim sa besciljnom potragom.
Cijela ta priča me nagnala na razmišljanje kako odnosi za razliku od mog smeća imaju rok trajanja. Bez obzira na njihovu prirodu (prijateljski, poslovni ili kakvi već) svi dođu do neke točke zasićenja. Da li postoje ljudi za određene periode života? Jel' se istroše? Ne znam…ali ako je tako, jasno mi je zašto se neki ljudi udaljavaju od mene. Za njih sam potrošena….izjadano je sve što je trebalo biti izjadano i krenuli su dalje….drugi su našli privremeno društvo i krenuli dalje….Jedino ja još stojim na istom mjestu, gledajući u kojem smjeru se pokrenit. Ja njih nisam stigla istrošiti….bar ne do te mjere da krenem dalje od njih. Možda je potrebno da se samo jedna strana istroši a slučaj je da sam ja češće ta strana? Od mene ne mogu valjda dobiti ono što trebaju za nastaviti naprijed. Ja sam ono što je ostalo nazad….u prošlosti…jednoj slici koju će pamtiti, a možda i neće….vjerojatno ovisno o tome kako su ispali na njoj. I s vremenom, ja za njih potrošena ,a oni za mene ne, postaju dio vreće koja je sve teža i teža…