četvrtak, 22.01.2009.

Lait motiv

Budilica je zvonila već po drugi put - ugasla sam je i okrenula se na drugu stranu.
Ne ustaje mi se još.
Iz kuhinje buka. Škripa stolica po parketu. Udarac metle o stolicu i na kraju mahnito izvlačenje usisavača iz garderobnog ormara i energično bacanje istog o pod. Buka i zujanje. Netko je prilično ljut u prostoriji do moje.
Zahvaljujem Bogu na vratima i pokrivaču. Jedino me to može spasiti od terora koji se nastavlja u kuhinji.

Do mene dopiru mrmljanja upućena meni. Sad sam već budna i panično razmišljam o bijegu.
Dok se još malo zavaravam u sigurnosti mog pokrivača navučenog preko glave kroz misli mi prolazi parola "moram otići.." Panično tražim spas u tuđim kućama. Čak mi ni kuća moje bake više ne djeluje toliko sablasno da se u njoj ne bi moglo sakriti. Buka me sve više ugrožava.
Ustala sam i na brzinu zgrabila odjeću pri ruci. Naziru se neke mrljice, trljam ih, poravnavam kosu...
Ne izgledam baš najbolje neumivena i nepočešljana - ne toliko da bih mogla nekome pred vrata.
Želim otići do nekoga i pričekati dok se ovo nevrijeme ne smiri.

Otvaraju se vrata sobe - bez doručka, bez pozdrava - "Obriši pod u kuhinji do kraja!"

Pod u kuhinji obrisan.

Skrivam se u maloj sobici pokušavajući ignorirati sve žešće lupanje vratima, strah koji mi ta radnja prouzročava i sve očitije znakove bijesa. Ostat ću ovdje neko vrijeme dok najgore ne ode na posao.
Ne želim razmišljati - želim samo onaj mir i idilu kad se kuća isprazni i ostanem sama u tihim prostorijama.
Izdrži još malo. Koliko još??

Moram otići...
Pregledavam mogućnosti - nema ih puno.

Želim pobjeći.

Poput miša sam svjesna klopke prema kojoj idem jer je to jedini izbor.

Želim otići...
daleko.