subota, 31.01.2009.
Želja
Abstina želi nestati s lica Zemlje.
Želim zaspati i spavati stoljećima.
Želim biti maglica i rasplinuti se u sunčevim zrakama.
- 10:53 -
četvrtak, 22.01.2009.
Lait motiv
Budilica je zvonila već po drugi put - ugasla sam je i okrenula se na drugu stranu.
Ne ustaje mi se još.
Iz kuhinje buka. Škripa stolica po parketu. Udarac metle o stolicu i na kraju mahnito izvlačenje usisavača iz garderobnog ormara i energično bacanje istog o pod. Buka i zujanje. Netko je prilično ljut u prostoriji do moje.
Zahvaljujem Bogu na vratima i pokrivaču. Jedino me to može spasiti od terora koji se nastavlja u kuhinji.
Do mene dopiru mrmljanja upućena meni. Sad sam već budna i panično razmišljam o bijegu.
Dok se još malo zavaravam u sigurnosti mog pokrivača navučenog preko glave kroz misli mi prolazi parola "moram otići.." Panično tražim spas u tuđim kućama. Čak mi ni kuća moje bake više ne djeluje toliko sablasno da se u njoj ne bi moglo sakriti. Buka me sve više ugrožava.
Ustala sam i na brzinu zgrabila odjeću pri ruci. Naziru se neke mrljice, trljam ih, poravnavam kosu...
Ne izgledam baš najbolje neumivena i nepočešljana - ne toliko da bih mogla nekome pred vrata.
Želim otići do nekoga i pričekati dok se ovo nevrijeme ne smiri.
Otvaraju se vrata sobe - bez doručka, bez pozdrava - "Obriši pod u kuhinji do kraja!"
Pod u kuhinji obrisan.
Skrivam se u maloj sobici pokušavajući ignorirati sve žešće lupanje vratima, strah koji mi ta radnja prouzročava i sve očitije znakove bijesa. Ostat ću ovdje neko vrijeme dok najgore ne ode na posao.
Ne želim razmišljati - želim samo onaj mir i idilu kad se kuća isprazni i ostanem sama u tihim prostorijama.
Izdrži još malo. Koliko još??
Moram otići...
Pregledavam mogućnosti - nema ih puno.
Želim pobjeći.
Poput miša sam svjesna klopke prema kojoj idem jer je to jedini izbor.
Želim otići...
daleko.
- 12:15 -
ponedjeljak, 19.01.2009.
Znam da ne pišem i da su vijesti kod mene stare
A o čemu da pišem?
O tome da već nekoliko dana ne pričam s mamom?
O svojoj baki, kojoj već dugo nisam posjetila njen novi dom - dom u kojem joj je posljednje počivalište?
Ne želim se rasplakati svaki put ponovo kad se sjetim nje i kad pišem o njoj, a opet mi tipkovnica prokišnjava...
Evo moje tuge i moje žalosti!
Ne razmišljam više o baki. Ni o onome danu, niti se želim prisjetiti njezine kuće, kuće u kojoj već dugo nisam bila, prostorije po kojima nisam kročila...
Za mene je ona mrtva. Ja sam ju "pokopala" u sjećanje i ne želim više kopati po tome. Čudno je to - jer onih dana, nakon njezine smrti, svakodnevno sam se prisjećala svega pa i najmanje sitnice, a sad me prizivanje tog sjećanja boli.
Nemam traume. Malo me možda strah njezinog lika jer se je uvijek sjetim vani, u mraku i onda jurim u kuću od straha...
Čudno je to kako ne odlazim više na groblje i svoje misli ne posvećujem više njoj kao prije. Žao mi je.
________________________________________________________________________________________
Želim pričati o drugoj baki. Onoj s kojom nismo u kontaktu već nekoliko godina. Žena je postala pre naporna i neki njezini postupci iz prošlosti previše su povrijedili mog oca i obitelj pa je rezultat toga prekid komunikacije.
Zapravo je došla do nas jedne subote - napravila scenu zbog nečeg što si je umislila u glavi -
Riječi mog oca, upućene tada njoj nakon dugo vremena bile su: "Slobodno dođeš k nama, ali s takvim ponašanjem mi nemoj dolaziti" na što je ona njemu odgovorila "Više ti niti neću doći" - i otišla.
Idućeg dana došla je u našu kuću izraziti nam sućut zbog smrti moje druge bake.
Nakon toga više nije dolazila.
Sve do jedne večeri - kad sam s bratom bila sama kod kuće. Našla je neki glupav izgovor, ali je došla.
Pogostila sam je kao i sve ostale goste koji bi došli u našu kuću. Vodili smo neki banalni razgovor i ona je otišla.
Jednu sam baku izgubila, s drugom nemam kontakte.
Hoće li mi biti žao što je tako, jednoga dana kada i nju izgubim? Hoće. No ne prelazim tu granicu, ne posjećujem ju niti mi trenutno ne nedostaje u životu.
Apsurdno je ovakvo razmišljanje i ovakvo ponašanje jer ću najvjerojatnije žaliti za propuštenim kao što žalim i za vremenom koje nisam iskoristila s drugom bakom.
Teško me je natjerati da prijeđem tu granicu i da budem još malo s tom osobom dok je još živa.
No nekako me nešto odbija od nje - ne želim slušati njezine žalopojke, ne želim biti dio njezine igre i dvoličnosti...
Znam da žudi za nama i da želi ponovo u našu obitelj, ali dobro nam je bez nje. Ne nedostaje nam.
Dosta je nesreće prouzročila.
NIje u redu - znam da nije. Kajat ću se i bit će mi žao, no trenutačno nije moguće da bude drugačije.
- 18:25 -
petak, 09.01.2009.
***
Nemam me ovih dana u ovome svijetu...a nema ni vas kod mene.
Malo sam u gužvi.
Moj diplomski i nije tako blizu koliko se činilo. Ostalo mi "još tri ispita" - zapravo ih je četiri, ali toliko svima lažem, da već automatski izjavljujem taj famozan broj tri. Zašto tri, a zašto ne četiri? Bilo je lijepše za čuti mojima, ne zvuči puno, a nije ni malo...Znam ispit gore - dolje, ali nije. Nisam položila ni jedan već četiri mjeseca. To jest situacija za depresiju, a i činjenica da za nadolazeći ispit ne napredujem nikako.
Nemam vremena - manično se hvatam fitnesa jer već ne mogu zakopčati hlače, a ako ih uspijem, ne mogu disati u njima. I to je depresivno. Ali nisam u depresiji.
Nemam primanja, ali sam ovih blagdana uspjela potrošiti 600 kn na "stvari koje su bile potrebne". Ni kuna nije bila moja. Sve je to bila hrpa 100-tica i 200-tica kao "poklon za Božić" "da imam love". Sad sam švorc. Definitivno. Zadnja lova otišla je danas za rođendan jednog 15godišnjaka.
Doček Nove bilo mi je fenomenalan - za razliku od prošlog. Zato sam još uvijek pod dojmovima.
Nadam se da će mi ova godina biti bolja, nego prethodna.
Barem da nitko ne počini saoubojstvo i da se nitko stariji od 50, a rodbinski vezan uz mene ne vjenča. I da, želim da ove godine nitko ne umre.
Novogodišnje odluke?
Imala sam nekoliko i sve su pale u vodu. ostati samo na tome da ne kunzumiram šećer kao namirnicu, osim u stvarima u kojim jest (pr. čokolada) i pazit ću što jedem i koliko.
Nikakve drastične mjere.
Želim biti bolja prema ljudima koji me okružuju, ali uvijek zaboravim biti dobra.
Vama, dragim ljudima koji me čitate želim od srca sve najbolje - osobito da nađete nekoga tko će vas voljeti najviše na svijetu jer zaslužujete nekoga takvoga...
- 14:00 -
