Budilica je zvonila već po drugi put - ugasla sam je i okrenula se na drugu stranu.
Ne ustaje mi se još.
Iz kuhinje buka. Škripa stolica po parketu. Udarac metle o stolicu i na kraju mahnito izvlačenje usisavača iz garderobnog ormara i energično bacanje istog o pod. Buka i zujanje. Netko je prilično ljut u prostoriji do moje.
Zahvaljujem Bogu na vratima i pokrivaču. Jedino me to može spasiti od terora koji se nastavlja u kuhinji.
Do mene dopiru mrmljanja upućena meni. Sad sam već budna i panično razmišljam o bijegu.
Dok se još malo zavaravam u sigurnosti mog pokrivača navučenog preko glave kroz misli mi prolazi parola "moram otići.." Panično tražim spas u tuđim kućama. Čak mi ni kuća moje bake više ne djeluje toliko sablasno da se u njoj ne bi moglo sakriti. Buka me sve više ugrožava.
Ustala sam i na brzinu zgrabila odjeću pri ruci. Naziru se neke mrljice, trljam ih, poravnavam kosu...
Ne izgledam baš najbolje neumivena i nepočešljana - ne toliko da bih mogla nekome pred vrata.
Želim otići do nekoga i pričekati dok se ovo nevrijeme ne smiri.
Otvaraju se vrata sobe - bez doručka, bez pozdrava - "Obriši pod u kuhinji do kraja!"
Pod u kuhinji obrisan.
Skrivam se u maloj sobici pokušavajući ignorirati sve žešće lupanje vratima, strah koji mi ta radnja prouzročava i sve očitije znakove bijesa. Ostat ću ovdje neko vrijeme dok najgore ne ode na posao.
Ne želim razmišljati - želim samo onaj mir i idilu kad se kuća isprazni i ostanem sama u tihim prostorijama.
Izdrži još malo. Koliko još??
Moram otići...
Pregledavam mogućnosti - nema ih puno.
Želim pobjeći.
Poput miša sam svjesna klopke prema kojoj idem jer je to jedini izbor.
Želim otići...
daleko.
Post je objavljen 22.01.2009. u 12:15 sati.