Champs-Elysees

Ljetovanje je gotovo. Vratili smo se prošle subote, uobičajeno sa Korčule u sezoni, 15 sati ! Najčešće nas zakači čekanje na trajekt, no ove godine smo taj dio super odradili. Napokon su uveli novi, veliki trajekt na relaciji Split-VelaLuka- Lastovo koji pokriva potrebe, pa smo već u 9,15 ujutro bili u Splitu (digli se u 4 doduše). A onda je krenulo sranje. Barem 3x sam pitala muža kaj nećemo ići starom cestom. Da ne, ne, ne bude bilo gužve u subotu (?!?!) , nego u nedjelju. Hlebinac na kvadrat. Naravno da smo zapleli na Sv.Roku. 10 km prije tunela stali i milili mic po mic. Trebalo nam je 2 sata i 45 minuta da ga prođemo. Koje smo iskoristili da se svadimo . Ja njemu da zakaj je išao na auto-cestu, a on meni da zakaj nisam inzistirala da idemo starom cestom . Ja kao suvozač nikad ne inzistiram na ničemu. Vrhunac je bila njegova izjava "Meni je već dosta toga da moram ići u srcu sezone na godišnji (kao da meni nije, al' ne mogu drugačije kad imamo kolektivni), najbolje da iduće godine idemo svatko sam na godišnji ", pa mu se odgovor "može" nije baš sviđao .
Sljedeća tarapana je bila kad sam mu rekla "Ti nikak da priznaš da Korčula je daleko"
"Da, tebi je sve vezano uz mene daleko, te Vela Luka, te kuća " i bla, bla. Pa kad je, u najboljim ujvetima, dakle kad krenemo sredinom tjedna i normalno prođemo auto-cestu , moramo doći minimum sat vremena prije trajekta, a najbolje 2, a onda još 3 sata do V.Luke. Krenemo od kuće oko 9, 10 ujutro i dođemo u pola 9 navečer. pa ak cijeli dan nije dugo onda ne znam kaj je. Da je on tak putovao cijeli život i da je to njemu normalno.
Pa nije ni meni neka drama al daj barem priznaj da je daleko.
odmah nakon Sv. Roka smo sišli na staru cestu, zaustavili se kraj jednog od restorana, najeli i poslje do Zg svi bili dobre volje i zezali se. P aje otac govorio (kao sinu "da, mama je na brodu mazala čube i ravnala cice (?!), umjesto da je nazvala HAK da čuje stanje na cestama"
"Ja ? A što si ti radio na brodu, šetao, pio kavu i pušio "
No da, važno da smo na kraju sretno stigli doma, a put je najbolje podnio Vito .

Na ljetovanju nam je bilo lijepo, vrijeme je bilo fantastično, bez oblačka svih 11 dana, temperature doduše jako visoke, zadnjih dana čak oko 40 ali podnjelo se to.
Bili smo smješteni u Brni, malom mjestašcu 25 km od Vela Luke al smo više vremena provodili tamo nego u Brni. Ipak smo u Luci doma tj. mužić samo što nemamo gdje biti , osim kod rođaka što ne želimo. Kuća u kojoj se rodio (svekrva nije stigla na trajekt sa Split) pripala je njegovom stricu, a njegov je otac sve ostavio muževoj polusestri...ma duga , zamršena priča. kakve su tamo uobičajene.
Zemlja koju ima je cca 2 km od mora,na lijepom mjestu doduše, sa prekrasnim pogledom ali nismo baš sigurno da ćemo tu nešto graditi.
I tako smo za sada uvijek u hotelu. imaš svoj mir i komociju, a sa rođacima se družiš kad ti to odgovara, kratko .
Hotel jedan od boljih (kao) na Korčuli, 4 zvjezdice, naizgled sve divno i krasno , glancaju ga preko svake mjere izvana, sve sobe su s pogledom na more ali premale, kreveti prilično kratki čak i za nas dvoje koji smo prosječne visine, kupaona mala, balkon isto tako. Osoblje je korektno ali jako distancirano. Kuhanja funkcionira besprijekrono, hrana je jako dobra i raznolika.
Prilično su nefrendly prema djeci iako je bilo jako puno obitelji sa djecom. Nemaju nikakvih sadržaja za njih,a i oprema je priručna. Kod nas u sobi putni dječji krevetić, bez madraca, samo velika složena deka, na to plahta i ogroman jastuk.
U restoranu nisu imali hranice,ne za Vitu, on sjedi na normalnom stolu (kolikoj e uopće htio sjediti) nego za djecu od godinu, godinu i pol kojih je bilo nekoliko, pa su ih mame i tate nosili sa sobom do švedskog stola, ni ne znam kak su izveli stavljenje hrane na tanjur i držanje djeteta istovremeno.
U hotelu gdje smo bili prošle godine (koji ima zvjezdicu manje) je za djecu sve puno, puno bolje, a ponajviše odnos osoblja prema njima. Ovdje nam je odlazak u restoran bio tlaka, jer se Vito iz ne znam kog razloga ponašao kao pušten s lanca , nismo ga uspjeli držati pod kontrolom ni objašnjavanjem ni potezanjem za uho. On je drvio po svome,a to je bilo optrčati restoran nekoliko puta, pa još ako je našao društvo za utrke nitko sredniji od njega, a nama mrak na oči. Kad smo ga uspjeli posjesti i ako to njemu nije pasalo počeo je ispuštati čudne vriskove, ko da nije normalan. Kad sam to neki dan ispričala frendici psihologici i mami djeteta iste dobi, rekla je da nije to ništa izvan uobičajenog za njegovu dob. Mala utjeha al definitnvo su nam tamo sve konobarice govorile "ah jako je nemiran, jako je živ". I doma je pun energije al kak se tamo ponašao...uf.
A nije da je bio zatočen u hotelu, tamo smo preko dana bili najmanje, jer iako je more bilo kristalno čisto, stvarno divota za kupanje, plaža dugačka i bez prevelike gužve, za djecu je totalno nepogodno, jer se svugdje ulazi sa stijena ili betoniranog dijela stepenicama direktno u more. Meni je to draže nego hodati po bilo kakvom šljunku, ma kako sitan bio ali za malu djecu nije. Pa smo tamo bili uglavnom na bazenu koji gdje je Vito najradije sjedio na prvoj ili drugoj stepenici i točao nožice, dok ga tata nije odnio dublje pa se uz deračinu ipak opustio i uživao. Ja sam protiv tatinih metoda ali su na kraju urodile plodom, pa je zadnjih dana već i u moru ostajao tako dugo da su mu usnice poplavile jer nije htio van.
Kako nas ne drži mjesto, tako samo se zapravo najmanje kupali u Brni. Uglavnom smo plazili okolo, malo u Račišće koji ima predivnu plažicu za djecu, a tamo je i konoba "Vala" gdje smo prošle godine jeli fantanstičan bijeli rožot, pa smo ove godine išli ponoviti priču. I jednako je fini, jer je isti kuhar. Koji je i vlasnik, pa kako smo ostali ijedini gosti, tako je on malo zabavljao Vitu i pričao s nama. Odveo ga je u vrt pa su zajedno ubrali male paradajziče koje je onda Vito odmah i pojeo, dao mu je autić od svog sina za igranje, pokazivao mu ribice u akvariju, a nas se dvoje u miru najeli .
Išli smo i na jednu od naših najdražih plaža, "Bilin žal" u Lumbardi, krasna pješćana plaža, toplo more, gomila djece. U sezoni je prilična gužva ali jednom smo bili u lipnju, divota. No sad smo i onako orijentirani na to gdje je pogodno za Vitu, a ne gdje bismo mi, tako da nismo ni bili na meni najljepšim mjestima, Ošjaku i Proizdu, šmrc.
Najviše vremena smo ipak bili u Vela Luci, ispred hotela "Poseidon" je odlična plaža za njega, a odmah iznad kafić u hladu, gdje sam provodila vrijeme dok se nisam mogla kupati . Njih dvojica su se zabavljala u moru i tamo se Vito napokon oslobodio straha. Odnio ga je tata u more , ja ih gledam i vidim nema deračine. Kad su izašli van pitam što se dogodilo, a mužić mi ispriča kak ga je dobio na štos.
Taman su bili došli trajketi koji se vide s te plaže, pa mu je pričao " Vidiš, jedan brod je došao sa Lastova, a drugi iz Splita. Došli su vidjeti da li e Vito kupa i ako se kupa onda oni mogu poć dalje, jedan za Lastovo, drugi za Split." I od tada stalno slušamo kako "jedan bod ide za Jatojo a dugi za Pit.".
I navečer smo najčešće išli u Vela Luku, tamo je uvijek neko događanje, čak smo bili i na koncertu , Vito je dodušeo zaspao već na početku al bolje da je zaspao nego da smo imali naizmjenične šetnje.
U Luku je i on najviše volio ići jer smo uvijek išli na jedno od dva igrališta, pa se naigrao i naskako sa djecom, jedino što mu je postalo normalno da se ide na igralište u 9 navečer....A i spavanje kasno popodne isto tako , jer bismo svi zaspali oko 4, 5 pa do 7 pola 8 kad smo i onako navečer išli u život i kasno se vratili. pa se ovaj tjedan uštimavamo na normalno stanje sa spavanjem preko dana i navečer al nam ne ide najbolje. Bit će idući tjedan pod moraš, jer krećemo na posao i u vrtić.

Jedan dan smo se dogovorili sa rođacima koji nekoliko km od V.Luke imaju "vikendicu" . To je tamo uobičajeno, onaj tko živi u Luci ima barem još nešto izvan , kraj mora, kao da Luka nije na moru , Njihova je kućica u maslinku, bez tekuće vode i struje , napravili su stepenice do mora, mali molić za svezati barku i skočiti u more koje je prekrasne tirkizne boje, ah.

I tako sjediš pod vedrim nebom, u hladu maslina, jedeš ribu sa gradela i domeće pomidore, piješ fino domaće crno vino, gledaš plavu pućinu, slušaš cvrčke ...

Na kraju smo zaključili da nam je 10 dana mora bilo premalo (ja sam mogla više ali mužić se morao vratiti na posao) i da je s Vitom najbolje ne ići u hotel, nego apartman da ima prostora i slobodu. I da je dobro da nismo išli nikud avionom jer tko zna kako bi on to podnio , da mora odsjediti nekoliko sati .

Fotke ne stignem staviti , jerdva sam i post uspjela napisati ali sam sigurna da će prekrasnih fotki sa Korčule biti kod Zvrka