Pregled posta

još malo o godišnjem

Vikend prije odlaska na more, u subotu navečer, velim mužu „Sutra je N i J godišnjica braka“ (ja sam im vjenčana kuma) a on odmah „mogli bi se zaletiti do njih al bez najave, da ih malo iznenadimo“ ( u Sloveniju) . A ja ko ja, ne volim nenajavljeno pokucati na vrata, pa sam se nećkala al na kraju pristala. Nije da se nismo mogli najaviti al onda ne bi bilo iznenađenje. A kako se radi o mojoj najstarijoj frendici nekak sam mislila da nam neće zamjeriti.
Najstarijoj ne po životnom dobu nego godinama prijateljstva ; od 7 godine života, stanovale smo u istoj zgradi, pa se ona preselila u drugi kvart, pa nakon nekoliko godina ja u Zagreb al ostale smo čvrsto povezane .
I tako smo im „pokucali na vrata“ zapravo se uparkirali u dvorište kuće,a oni sjedili u „ljetnoj rezidenciji“, zapravo je N bila u kuhinji, a njen muž sjedio vani sa svojom sestričnom i njenom kćeri i viče N „došla ti je kuma“, a ona iz kuhinje „da,da“ mislila je da je zeza .
Na kraju smo proveli jedno zabavno popodne sa puno smijeha iako smo druge dvije gošće vidjeli prvi put al odmah se stvorila dobra atmosfera , kako to već u neplaniranim i neobaveznim druženjima zna biti.

Zadnji vikend prije završetka (mog) godišnjeg (mužić je prije počeo raditi, oni mogu uzeti samo 2 tjedna u komadu) smo proveli u njegovoj i svekrvinoj kući opet blizu slovenske granice al na našoj strani. Svekrva je bila na moru , a kako smo i onako morali ići hraniti mačke, napravili smo si izlet sa roštiljem. (u 2 navarata) . Donesemo što treba, paradajz i paprike uberemo u vrtu, voće je na stablu, kolači se ispeku doma i uživamo u miru, tišinu i prekrasnom pogledu. Krasno za izlet ali komplicirano za živjeti (meni) iako ljudi tamo normalno žive. Susjed u kući do radi u školi koja je u našoj ulici i njemu očito nije tlaka putovati na posao (31 km) . Putovanje još kako tako i ja zadnjih nekoliko godina putujem na posao 25 km jer se Uprava i administracija preselila tamo gdje su nam pogoni i laboratoriji. No, ne mogu zamisliti živjeti negdje gdje baš sve treba obavljati autom, prvi dućan je 1 km daleko, pošta, ljekarna, ambulanta, škola još i dalje. Vrtića ni nema. A sve to mi je važnije od kvadrature stambenog prostora, čistog zraka , mira, tišine i pogleda. Ja sam i onako tip za asfalt, za prirodu mi je dovoljan Maksimir do kojeg imamo nekoliko minuta hoda ,a Vito i onako ide sad već na mjesečnoj bazi po tjedan dana kod bake i dede, pa se nauživa kisika ali i komaraca, muha i ostalih letećih objekata čega doma ipak nemamo.
Zapravo imamo trenutno nekih pokušaja uleta pčela, ne znamo od kud ni kako ,a mene je pčela ubola neposredno prije ulaska na trajekt u Splitu. Dobro da nije Vitu koji mi je sjedio u naručju. U restoranu sam odmah dobila kocku leda pa je bol brzo prošla al Vito stalno priča „mamu pika čeja u Pitu“, a tata komentira „pa kad je mama slatka ka' med, stalno miriše na cviće“ , aludirajući pri tome na parfem i kreme za sunčanje.
To je jedna verzija, a druga je „Mamu je pikla pčela , pa je odmah krepala (pčela)“





A kad smo kod dalmatinskog humora/ načina razmišljanja, htio ne htio čuješ što se priča na susjednoj klupi (kad stalno kao da viču a ne pričajui). I tako na Korčuli priča jedna žena (cca 60 godina) svom sugovorniku „Čitala san u novinama da za doživit 100 godin triba puno hodit (hodati). Umrila san od smija.“ Tja.



Post je objavljen 20.08.2008. u 09:34 sati.