|
Nakon Lisabona i okolice, na redu je bio Porto, a na putu do tamo (i natrag) još nekoliko mjesta. Kako smo svugdje bilo najviše sat-dva u skladu s time su i utisci – instant.
Prvo zaustavljanje bilo je u Obidusu, malom , romantičnom gradiću orijentiranom na turizam (iako nije na morskoj obali). Stara jezgra sastoji se od niza isključivo bijelih kućica , koje kao zanimljivost imaju plavu, žutu ili crvenu crtu na rubu kuće, a ima i puno cvijeća te sve djeluje dražesno i pomalo bajkovito.
Nakon toga Batalha ali samo razgled crkve Santa Maria de Vitoria i nikad dovršenog gotičkog samostana.
Da ne izgubimo duhovnu dimenziju odmah smo nastavili prema Fatimi. Koliko mjesto ima veze sa duhovnošću a koliko sa komercijalizacijom iste - ovisi o osobnom doživljavaju. Meni se Fatima kao mjesto nije svidjelo jer je doista svedeno na ubiranje novaca ali svetište samo po sebi ima jednu posebnu energiju.
Na sreću nije bilo gomile turista (bio je početak tjedna , pretpostavljam da je vikendom veća gužva) pa se moglo pronaći mirnih kutaka za odmak od svega i poniranje u vlastite misli ili pražnjenje istih.
Zapalili smo svijećice i otputili se na posljednju destianciju toga dana – Porto. Većina nas je veći dio puta do tamo odspavala , uljuljkalo nas je lagano drmusanje autobusa i zvuci fada.
A Porto potpuno drugačiji od zamišljenog. Na slici izgleda idilično i živopisno, no zapravo je nekako siv i oronu. Pravi lučko-industrijski grad, pomalo nervozne energije, na istoj uskoj uličici (baš ispred našeg hotela u centru grada) i tramvajska pruga i gradski autobus i automobili. No , osim prometa imali smo i lijep pogled na trg, teatar i crkvu.
Ako je Lisabon brdovit onda ne znam što je Porto  , vjerojatno brdovit na kubik, nema ravne ulice ili se penješ ili se spuštaš, dobro za nabijanje kondicije ali naporno ako pojedeš sjajnu večeru uz koju konzumiraš fino vino, pa desertno vino, pa sve samo klizi niz grlo i dok osjetiš da te omamilo , već je kasno . Sva sreća pa je preporučeni restoran bio tek nekoliko ulica od hotela. Imali smo najbolju namjeru potrošiti dio kalorija jednom dugom noćnom šetnjom, no kako je sve gore-dolje, ipak smo se radije vratili u hotel.
Porto je poznat po pripremi bakalara i fileka na koje se mužić hrustio  još od Zagreba. Meni je to jedno od jela koje ne bih stavila u usta ni pod razno al' on ih se pošteno najeo i pokupio recept. A pripremaju se drugačije nego kod nas, sa bijelim grahom, kobasicom, špekom , preliju preko kuhane bijele riže i tako su gusti da se jedu vilicom .
A deserti opet sjajni, no moja kakao-čokoladna torta bila je tako zasitna da sam je pola ostavila al ju je on dokrajčio, nakon što je smazao cijeli svoj kolač, nešto kremasto, karakteristično baš za Porto.
Drugo jutro kava kraj „zlatne rijeke“ (Duoro), razgled stare burze, crkve St.Francisco , katedrale i u podne povratak u Lisabon, sa zaustavljanjem u Coimbri.
Coimbra je jedan od najstarijih sveučilišnih gradova Europe i prakrasna je . Tamo smo se opet odvojili od grupe i imali svoja dva sata uživanja u krasnoj atmosferi, lijepim ulicama, najljepšim izlozima koje smo vidjeli (jedino tamo je i pao mali shoping), finom ručku i ljetnih 28 stupnjeva  .
Propustili smo posjet sveučilišnoj biblioteci, no kako se u prvom posjetu i onako puno toga propusti i kako se nikad ne može vidjeti sve, u Portugal ćemo se svakako vratiti još koji put,
Već kujemo planove (ili maštamo), a da nam što dulje ostanu sjećanja na ovo putovanje još će neko vrijeme poslužiti zalihe sira i vina, a već su isprobana i dva recepta iz kuharice koju smo donijeli.
|
