Champs-Elysees

U nedjelju popodne nas je naše drago dijete lagano izludilo vriskom i plačem. Uhvatila ga neka buntovnička faza ( a rekli su mi dolaze još kojekakve faze ), pa što god mu ne daš – vrisak iz petnih žila.
A ne damo mu uglavnom ono što može biti opasno . On bi naravno baš prčkao oko struje , bio uz veš-mašinu kad je u pranju, pomicao stolce u kuhinji, micao ogledalo na zidu i sl.
Ne damo mu ni daljinski (koji sva djeca obožavaju, znam, znam) al on ga ili navlači po ustima ili s njim nabija po stolu. A nabijanje s bilo čime je priča za sebe, to mu nakon što neko vrijeme premeće stvar iz ruke u ruku postane omiljen vid zabave, nabijanje i bacanje po stolu . Pokušala sam to riješiti tako da mu dam samo krpene, plišane ii gumene igračke al ne, to nije zanimljivo, već si on nađe nešto što ima zvučni efekt.
Pričala mi je kolegica da je ona svom sinu u toj fazi (sad već dečko ima prek 20 godina) dala kutiju od cipela i kuhaču i da je po cijele dane nabijao po svom „bubnju“.

Volimo se igrati i sa vratima, pa ni to ne smije jer si može pričepiti prstiće, voli otvarati ladice, tu si je već (bezopasno) pričepio prstiće al on kako je silovit (pravi Ovan, ništa ne zna polako, sve žustro i naglo) drugi put može jače.
Voli ordinirati kraj ormarića za cipele i razvlačiti ih po stanu, dakle voli sve što vole mladi …njegove dobi.

Ljutnju i bijes (čim nije po njegovom) izražava bacanjem stvari. Ako ga se ne digne iz kinderbeta kad si je on to zamislio, demonstrativno i iz sve snage baci dudu na pod, a ako ima flašicu to isto napravi i sa njom.
Jutros je iz sve snage vrisnuo i odgurnuo flašicu koju mu je baka htjela dati, morala sam ja, tako si je dečko zamislio. Previše nas je u kući pa može izvoljevati, uvijek će ga netko dignuti .
Kad si s njim doma sam, sve je (relativno) lako, dobar je, zna se zaigrati u vrtiću i po sat vremena ili sjedi na tepihu i „čita“ razne časopise i sl. Samo mu moraš biti u vidokrugu i malo pričati s njim.
Ali kad se pojavi tata ili mama, već prema tome tko je s njim doma, e onda za najkasnije pola sata nastane raspašoj ,a nas dvoje jedno drugome „pa bio je dobar dok se nisi ti pojavio/la…“.

A zbog različitih metoda odgoja je bilo i zategnutih situacija ,jer naravno tati je najlakše podviknuti ili na neki drugi način dokazivati tko je jači, dok se mama može sto put dignuti i odvratiti dijete od toga što ne smije.
Sad se učimo jesti za stolom i to mu se jako sviđa al nakon par zalogaja bi se malo igrali s hranom tj premetali je po stolu. Tata podvikne, a ja ga bez puno rasprave i razgovora stavim u kolica i nastavim hraniti, a na taj mu način zdjelica ili tanjur i onako nisu dostupni.

Pa na kraju ispada da odgajaš i velikog i malog.
Velikom moraš objasniti da on je jači i da će takav ostati još jako dugo i da nema potrebe da to (malome) i dokazuje….Ah.