CHABLIS

Htjela ne htjela osvještavam kao vrijeme brzo prolazi.
Em su djeca odrasla, em sam i ja hm… odrasla, em sam spoznala da je prošlo već skoro dvije godine a da je moja prva slikovnica „Čajana na Mjesecu“ ugledala svjetlo dana, da se nalazi u mnogim knjižnicama, u knjižarama, ali ono što je najvažnije da je u rukama djece i njihovih roditelja.

Ma, uvijek sam vjerovala u Pandu Mandu, (od samog začeća!) ali veseli činjenica da je uistinu lijepo primljena.
Obilazi sa mnom vrtiće i knjižnice, organiziramo zajedno za djecu radionice i čajanke. Bila sam među jasličkom djecom, čak su i bebe upoznale Pandu Mandu, među vrtićkom, a bome i među školskom djecom. Svi naučimo nešto novo i odlično se zabavljamo. U jednom zagrebačkom vrtiću su nakon našeg susreta cijeli vrtić ukrasili s raznoraznim čajnicima od papira koje su djeca izrađivala, a i božićnu jelku su okitili papirnatim čajnicima.

Ni kritika nije zaboravila na slikovnicu, pa sam se vrlo ugodno iznenadila kad mi je prijateljica javila da je u časopisu Književnost i dijete godište III, 1-2 objavljena kritika slikovnice. Nisam ni znala da taj časopis postoji, onda sam tragala po knjižarama gdje bih ga mogla kupiti, uzaludno. Na kraju sam otišla kod izdavača (Društvo hrvatskih književnika) i tamo ga nabavila.
Jutros otkrijem da je i na fb u zajednici „Čitaj mi“ lijepa preporuka. K svemu tome vani je sunčano. Treba li mi išta više za danas?

Aha, samo da najavim, uskoro, uskoro… dvije nove slikovnice. U izdanju Profila.

I htjela sam vam staviti neke slikice, sve posložila u photobucketu i sad to ne znam staviti :(

Oznake: slikovnice, djeca, rano čitanje

Na niti postojanja ispratila sam još jednu staru godinu kako bih ušla u Novu. Da sam joj trebala dati ime, nazvala bih je godinom oblaka. Raznovrsnih. Koji donose kišu, oluju, inspiraciju, koji tek malo zaklone Sunce ne bi li se poigravali s njim i s nama. U toj staroj bilo je večeri kad sam s nestrpljenjem čekala vrijeme za počinak jer sam znala da jutro donosi novu radost. Bilo je i onih dana koje sam željela zadržati, da ne prestanu, da njihovo trajanje ne okonča. I onih zbog kojih sam osjetila zamor, ljutnju, tugu. Ali svi oni skupa činili su još jednu iskustvom bogatu godinu. Možda je skijanje na početku prošle bilo moje zadnje, ali netko tko je toliko zima proveo na skijama i na njima prošao toliko kilometara ne bi se smio žaliti. Proljeće je donijelo putovanje i sudjelovanje na Sajmu dječje knjige u Bolonji. Novo iskustvo, nova poznanstva i nova prijateljstva. Ljeto mi je podarilo nekoliko ugodnih dana na moru, možda prekratko, ali dovoljno za spoznaju kako dokolica i oblaci koji plove nebom raspiruju maštu i bruse pero. I jedno putovanje u predivne bosanke zabiti. Jesen je iznjedrila dvije diplome, a zima nam je odnijela Moniku u neki svijet u kojem stare mace ne osjećaju bol i nemoć. I sa svime time sam se lijepo nosila, čak i s tugom jer i ona je dio života. Napravila sam reda na policama, u ormarima, u vrtu. Nisam si ništa zamjerila, bila sam u ugodnom suživotu sama sa sobom. Napravila sam nekoliko lutaka koje prikazuju likove iz slikovnice Čajana na Mjesecu. Napisala sam scenarij za animirani film. Nekoliko novih priča. Pročitala nekoliko zanimljivih knjiga i pogledala dosta filmova. Družila se, smijala se, plakala od ganuća. Promijenila boju kose. Broj kilograma također. Zadržala sam sebe.
Bilo bi dobro u ovoj godini otići u Moskvu. I u New York. Volim vrevu velikih gradova. Za sada baš nema izgleda za to, ali nikad ne znaš odakle sreća vreba. Možda se neka vrata (avionska) otvore. Ova će godina iznjedriti dvije nove slikovnice. I kazališnu predstavu. Nadam se da će i scenarij za animirani film naći producenta. A mene novi oblaci koji donose nadahnuće. Lijepo je biti svoj.
Dragi moji sretna vam 2015.!