PRED VRATIMA RAJA
Prije vlastite smrti svjedočila sam neobičnim događajima na radnom mjestu i oko njega. Tko je poznavao Iliju, vjeroučitelja, zna o čemu pričam.
Bila sam u susjednoj učionici kad sam začula izbezumljeno urlikanje učenika, a iz nečijih je usta, u trku od razreda prema zbornici, izlazilo Zovite hitnu, zovite hitnu!
Svi smo, kako moji kolege tako i ja, izjurili iz razreda u kojima smo se tada zatekli ne znajući što se događa i svi zajedno zastali pred vratima učionice iz koje su se kotrljale neobične kugle. Na podu je ležao Ilija i činilo se da mu nema spasa. Onako bljedunjav i proćelav kao da je zazivao smrt da ga odvede što prije sa sobom. A onda, kad je stigla hitna pretpostavke su se potvrdile.
Lica nekih učenika okamenila su se od strave, na licima drugih treperio je neprimjetan osmijeh. Jednako tako bilo je i s kolegama profesorima.
Prilikom tog kobnog i za njega posljednjeg ulaska u razred među učenike koji su ga obožavali i koje je on iskreno ljubio dogodilo se nešto na što nitko nije računao. Učenici su ga gađali mnogobrojnim loptama napravljenim od papira i ljepljive trake kako bi se uvjerili koliko može trpjeti i izdržati skrušeni vjernik kojemu je najveća želja postati mučenikom. Tvrdili su da su im namjere bile dobre, ali njegovo tijelo je bilo preslabo i on se strovalio na pod s kojeg više nije ustao.
Ilija je za života na svome mučeništvu gorljivo radio. Volio je da ga se vrijeđa, da ga se šamara prostotama, i što su njihove riječi bile vulgarnije njegovo je lice bivalo blaženije. Čak je dopuštao i da ga se fizički nezgodno dohvati. Sve je to trpio kao da prima blagoslov.
Dok smo čekali mrtvozornika nije bilo jednostavno održavati disciplinu, neki su bili prestravljeni, neki znatiželjni pa su se gurali prema beživotnom tijelu. Čekali smo ga dugo, puna tri sata. Kad je konačno stigao nije se zadržao više od petnaest minuta. A onda crna vreća za smeće i ćao đaci.
Ilija više svojim nogama ne stoji na ovoj zemlji, polako se u nju pretvara.
Kiša je udarala o razapeta kišobranska platna zasjenjujući nam lica dok smo se okupili na jednom zagrebačkom groblju kako bismo našeg brata, kolegu i profesora predali u Očeve ruke. Nebu dušu, a zemlji sjeme njegova tijela, koje će, kako je i sam poučavao, uskrsnuti u slavi.
Učenici su stajali u zasebnoj skupini držeći svaki po jednu bijelu ružu u ruci. Kad dođe vrijeme ubacit će je u grob zajedno s njenim neoštećenim trnjem.
Zbog lošeg vremena guramo se u mrtvačnicu, na suho i toplo. Prilazimo lijesu i škropimo ga svetom vodicom, dajemo tko ruku tko zagrljaj ožalošćenima. Moja sućut, moja sućut, odbija se tiho i šuškavo od crnine obitelji i raznobojnog cvijeća na odru. Obrazi su nam okrznuti suzama žalosnicama koje obitelj ne može suspreći, a dlanovi znojem njihovih ruku.
Dok grobari iznose lijes i odlažu nosila na tlo kiša neumorno lije. Pod teškim i oštrim kapima kiše latice gerbera, gladiola i ruža gube od svoje raskoši i ljepote. Kroz glavu mi prolazi žal za tim porezanim cvijećem usađenim u cvjećarsku spužvu ili upletenim u vijenac. Platilo je životom radi iskazivanja počasti mrtvom.
Slavlje pokojnikove smrti nastavlja se na otvorenom pod kišobranima i otvoreno je za sve koji imaju lijepu riječ za usnulog u Gospodinu. Kroz romon kiše i jecaje rodbine čujem poneku riječ osoba koje su vjeroučitelja više ili manje poznavale te sad čitaju svoje govore utjehe i hvale.
I ravnatelj drži posmrtni govor.
Poštovana obitelji, poštovani prijatelji, poštovani kolege, dozvolite da vam se kao ravnatelj škole u kojoj je naš nikad prežaljeni kolega Ilija radio obratim. Da izrazim najdublju i najiskreniju sućut, da sa svima vama podijelim duboku tugu, da se pred svima, a u ime našeg cijelog kolektiva oprostim od dragog kolege. Dragi Ilija, Ti si za života bio, a i sad ćeš ostati vječno svjetlo koje sja poput Sunca koje se rađa sa svakim dobrim čovjekom kao što si bio Ti, koje obasjava mračne hodnike naše škole, svjetlo koje je mnogima pokazalo put koji sami nisu vidjeli. Ti si u svome radu poput krijesnice svijetlio u učionicama naše škole, učenici su upijali tvoje svjetlo i tvoju dobrotu, zbornici si svakodnevno darivao mir i dobro. Kolege su Te poštivale i od Tebe učile biti boljima, biti uzor mladima. Tvoje razumijevanje i strpljivost bili su uzor svima, od portira pa do mene ravnatelja. Bio si čovjek i pol, bio si übermensch, bio si osoba u koju se trebalo ugledati. Bit će nam teško bez Tebe, bez Tvog blagog pogleda i milozvučja Tvojih riječi, bez Tvojih toplih ruku kojima je kolala krv pravog vjernika kojem ništa nije bio teško učiniti za bližnjega svoga. Molim se za Tebe, molim se, iako to i nije potrebno jer jasno je kao bijeli dan da počivaš u miru, kao što si u miru i živio. Nadam se da ćemo Ti nedostajati, da će Ti nedostajati kako graja zbornice tako i cika veselih tinejdžera, njihove nepodopštine koje si Ti najbolje od svih nas razumio i kojima si se iskreno veselio što su oni od prve znali prepoznati. Nadam se da ćeš na onome svijetu rado misliti na nas i sjećati nas se. O Tebi se može govoriti mnogo, o Tvome srcu mogle bi se ispjevati pjesme i ispisati priče, ali ja neću govoriti više jer nema tih riječi koje bi popunile prazninu koja je nastala u našim srcima Tvojim odlaskom s ovoga svijeta. No, moramo biti hrabri, moramo se nadati novom sastanku, iako ne na sjednici Nastavničkog vijeća gdje si često znao o učenicima govoriti, nego na onome svijetu kojemu već sada pripadaš. Dragi Ilija, prokrči i nama put i čekaj nas, mi te nećemo zaboraviti, mi ćemo Ti doći.
Patetično je završio.
Slušala bih i ostale da me nešto nije poškakljalo po nosu. Iako svjesna da je to možda neprimjereno sredini, počela sam mahati rukom pred licem kao da se branim od roja napasnih komaraca ili sitnih mušica kakve se znaju zabadati u čovjeka dok šeće uz rijeku. Ništa nisam vidjela, a osjećaj da me netko onako paučinasto dodiruje po nosu natjerao me da i očima pokušavam izvoditi kojekakve gluposti da se mrštim, da škiljim, da gledam u križ i u jednoj takvoj grimasi učinilo mi se da sam vidjela nešto nalik onome kako sam zamišljala anđela. Tu sam pomisao odmah odbacila jer ako je netko lud bila sam uvjerena da to sigurno nisam ja. No oćutjela sam i neke zvučne senzacije, a nije bila ni molitva ni riječi upravljene pokojniku. Bio je to zvuk koji sam čula kao mala kad sam se igrala u bakinom dvorištu i natjeravala kokoši koje su pokušavale poletjeti, koliko god je jasno da to obična domaća kokoš nije u stanju. Potom sam osjetila kako mi se nešto zarilo u lijevo rame i kad sam okrenula glavu da vidim tko je iza mene i sa mnom se neslano šali ugledala sam jasno, kao da imam naočale, anđela na ramenu. Još je prinio krilo svojim usnama i prosiktao pssst kako ne bih kriknula te na taj način privukla pozornost ostalih. Htio me samo za sebe, činilo mi se.
Bila sam iznenađena kako je malen. Anđela sam uvijek zamišljala velikog poput noja, vjerojatno zato jer sam u djetinjstvu na zidu iznad kreveta imala sliku djevojčice koja se igra u blizini potoka, a nad njom leti anđeo čuvar dvaput veći od nje. Ovo majušno stvorenjce, ne veće od are, bilo mi je skroz simpatično i vjerojatno se zato uopće nisam preplašila. Tek danas, kad sam mrtva, jasno mi je zašto je sletio baš na mene.
Počeo je trtljati nešto o Iliji. Pomislila sam da je to bio njegov anđeo čuvar i da se došao ispričati jer je zakazao u ključnom trenutku. Kasnije se ispostavilo da nije bio njegov, nego onako, anđeo k'o anđeo, svačiji. No, spomenuo je kako je Ilija bio dobrica i kako je stvarno imao silno razumijevanje za učenike koji su se svima činili neotesani i nesnosni, a u biti su bili jako dragi i dobri. Da se nije dogodilo nešto zbog čega sam se umalo onesvijestila pojasnila bih ja njemu tu dragost i dobrotu jer on ih zna tek površno, onako iz zraka. Na leđima kolegice koja je stajala ispred mene, za ovratnik kaputa jednom rukom držao se vrag. Točnije vražičak. Bio je manji nego što sam ga zamišljala u trenucima kad je bilo potrebno zamisliti vraga. I još je potezao iz boce koju je držao onom preostalom, slobodnom rukom. Glas mu je bio muževan, ali govorio je tiho i rekao mi je kako ne bi za ozbiljno uzeo sve ono što govori anđeo.
Zvjeram po groblju jer što ako netko gleda u mene i vidi moje sugovornike?
Polako krećemo prema grobnom mjestu. Po mokroj stazi lako se poskliznuti, treba koračati čvrsto. Tamni kišobrani branili su od krupnih kapi pogrebnu povorku koja se zaustavila u blizini jame u koju će kroz nekoliko minuta s produženim trajanjem spustiti lijes. Ljeskala se mokra žuta ilovača čekajući svog novog stanara. Zemlja prihvaća svako tijelo. Nebo ima svoje zakonitosti.
Od anđela i vraga čula sam stvari koje o Iliji nisam prije znala. Njihovi iskazi su se razilazili, anđeo ga je smatrao pravim blagom, vrag je pak o njemu znao one tamne stvari koje je gurao anđelu pod nos. To uzvišeno nebesko biće smatrajući to neistinom borilo se iz petnih žila da u tom verbalnom okršaju obrani Iliju, ali bilo je izbačeno iz takta i vragu reklo da ne sere, upravo tim riječima. Vražičak se samo cerekao, skakao uokolo, sjeo je i na rub jame i na rame svećeniku, štucao je što od pića, što glumatajući. Pobojala sam se da ne upadne u grobnu jamu onako nacvrckan.
Veliki dio svećenikovih riječi mi je promaknuo, no uhvatila sam kad je rekao Prah si bio i u prah ćeš se pretvoriti. Pomolimo se za sljedećeg od nas. Naježila sam se. Mislim da je mali pijanac to primijetio i da ga je to prilično razveselilo.
Vidjela sam da su neki od učenika gurkali jedni druge i bijelim ružama pokazivali u smjeru svećenika. Možda su i oni vidjeli gosta na ramenu, možda su im se učinili kao slika i prilika, a možda se meni sve to samo pričinilo.
Lijes su uz glazbu spustili u jamu, svećenik je bacio grudu blatnjave ilovače, za njim rodbina, a onda su i učenici spustili svoje bodljikave bijele ruže. Grobari su se uhvatili lopata i izvježbanim i usklađenim pokretima ruku i alata mokrom teškom ilovačom zatrpavali lijes koji je čuvao tijelo našeg preminulog kolege.
Nakon što su se svi razišli grupica učenika se vratila kako bi po završenom djelu grobara na vrh humka postavili malu skulpturu sačinjenu od papirnatih lopti koje su vjeroučitelja stajale glave.
Malo nakon Ilijinog pogreba išla sam na poštu platiti račune i prilikom prelaska ulice neki starac me pregazio svojom krntijom. On nije bio kriv, a nisam bila ni ja. Našla sam se na tom mjestu u trenutku kad je njemu za volanom pozlilo. Njega su spasili, a ja sam otišla pred svetog Petra.
Lebdeći prema gore sjetila sam se svećenikovih riječi Pomolimo se za sljedećeg od nas i shvatila da sam bila glavni lik sljedećeg pogreba. Gore sam uvidjela koliko sam imala sreće. Ne volim samoću i odlazeći sam pomislila hoću li biti sama. Nisam mogla ni sanjati da ću bizarne poznanike s Ilijinog sprovoda susresti tako brzo. Dok sam dolazila svaki me pokušavao dobiti na svoju stranu, kao i na Zemlji. Nisam u žurbi i još ne znam kamo ću, što mi je onozemaljski život odredio. I čekajući tako, rasterećena od vremena i prostora, čula sam vraga da govori jezikom mladog naraštaja kako se danas svi furaju na sport. Onda je pernatog pozvao na jednu ozbiljnu utrku, a potom mu je još palo na pamet da se mogu natjecati tko će prije pronaći Iliju. Neka varijanta zemaljske igre skrivača. Tko ga prvi pronađe viknut će Pik spas za mene.
Anđeo uopće nije sumnjao, znao je da će ga naći u raju pa je odbio. Činilo mu se potpuno nepošteno da prihvati prijedlog u kojem bi on, anđeo, bio pobjednik, jer općepoznato je da vragovi ne mogu ući u raj. Vrag je pak imao drugačije mišljenje. Bila sam nova i odlučna čekati dok se Božja milost ne ukaže da me uzme u audijenciju pa sam se priklonila njegovoj igri potrage, ali bojala sam se da me mali ne povuče u pakao. Izgledalo je da mu namjera nije bila takva, već da se želio samo dobro zabaviti. Letjeli smo lagano i brzo. Bestjelesnost je luda stvar. Pred vratima raja stajao je Petar. Do njega čučao je Ilija. Čula sam kako tanušnim glasićem progovara Otvori mi Pero, otvori mi, ali Petar je ostao čvrst kao stijena. Prebirao je po svojim ključevima, zveckajući. Crni se smije svojim prštavim vražjim smijehom. Dotiče Petra za rame i cikće Pik spas za mene! Ilija i dalje čuči pred vratima raja i preispituje svoje onozemaljske postupke.
I ja bih to mogla učiniti. Možda nisam puno bolja od Ilije. Moj pogreb, baš kao ni život tamo dolje nije bio za pamćenje. Sve osrednje. Da sam živa bila bih ljubomorna na Iliju i njegov sprovod, ovako bestjelesna lišena sam tih prizemnih pobuda. Gledajući sada na sve s visoka žalim radi te prosječnosti, radi umjerenosti u govorima i nepostojanja bizarnosti. Čak me ni ravnatelj nije počastio poetičnim govorom kao Iliju nisam bila ni čovjek i pol niti je spominjao moje milozvučne riječi i razumijevanje za svakoga, niti je izgovorio dobro izvježbanu i bezbroj puta iskorištenu frazu u kojoj sam eventualno imala šanse biti vječno svjetlo koje sja poput Sunca koje se rađa sa svakim dobrim čovjekom. Izostala je i zafrkancija među učenicima. Jednostavno su me pokupili s ulice, spremili u lijes i bez puno pompe pokopali. Još uvijek čekam pred nekim vratima.
Sve što sam ispripovijedala može biti da je istina, a može biti da i nije, jer ništa nije kako se čini, ili sve je onako kako nije.
|
