CHABLIS

Ulovila sam ga u mrežicu
dok me napadao,
primila u šaku.
Uvjeravala sam ga nadugo i naširoko,
no blagost mu je strana.
Loša strana.

I po njemu i po meni padale su kiše,
snjegovi,
šibali nas vjetrovi.
On je ustrajao u svome, ja u svome.
Nisam se dala, nisam htjela podleći.

A on me napadao kliještima,
zubima,
ucjenama.
Ja sam njega pokušala preobratiti razgovorom,
milovanjima,
kasnije i urlicima
i niskim udarcima.

Strah ne poznaje niske udarce.
Čak sam i uže uzela.
Debelo.
I noge mu svezala,
ali on je elegantno iskoračio
kao da ga nisam ni taknula.

Odšetao iza ugla korakom manekenke.
Paradno.
I vratio se osnažen,
za vrat me uhvatio.
Kljucao po glavi,
ruke mi iza leđa privezao.
I onda se dogodilo.

Dogodilo se da sam se othrvala
i napucala ga vrhom cipele
tako tehnički dobro
da je odletio na tamnu stranu Mjeseca.
Gdje mu je i mjesto.
A ja otada u mrežicu lovim
samo pahulje vlastitih snova.

Zamotala sam trobojnicu oko ničega,
ispred katedrale.
Onda sam srela tebe, u tvom uredu.
Silno si željela vidjeti orubljenu prazninu
pa se nisi osvrtala na prošlost.
I tako smo ruku pod ruku,
dvije suparnice na visokim petama,
krenule vidjeti to čudo od ničega
svezano vrpcom.

Imala si čipkastu haljinu, bijelu,
i kosu svezanu u konjski rep.
Upitah te tada kako se to među vama dogodilo,
shvativši da to uopće više nije važno.
Samo da znatiželja može otići na počinak.

A ti si rekla bio je bolestan,
ležao je u nekom sanatoriju.
I htjela si mi pričati dalje,
ali hodale smo po vodi u tim štiklama,
i voda je postajala sve dublja,
do koljena pa prema bedrima.
Svježa, valovita, planinski mliječna.
I tu smo odustale od gledanja praznine
svezane trobojnicom.

Smijući se glasno
i stišćući se poput prijateljica jedna uz drugu,
ruku pod ruku odlučismo se vratiti.
Jer nije vrijedno močenja,
a i davno je to bilo.