CHABLIS

Zamotala sam trobojnicu oko ničega,
ispred katedrale.
Onda sam srela tebe, u tvom uredu.
Silno si željela vidjeti orubljenu prazninu
pa se nisi osvrtala na prošlost.
I tako smo ruku pod ruku,
dvije suparnice na visokim petama,
krenule vidjeti to čudo od ničega
svezano vrpcom.

Imala si čipkastu haljinu, bijelu,
i kosu svezanu u konjski rep.
Upitah te tada kako se to među vama dogodilo,
shvativši da to uopće više nije važno.
Samo da znatiželja može otići na počinak.

A ti si rekla bio je bolestan,
ležao je u nekom sanatoriju.
I htjela si mi pričati dalje,
ali hodale smo po vodi u tim štiklama,
i voda je postajala sve dublja,
do koljena pa prema bedrima.
Svježa, valovita, planinski mliječna.
I tu smo odustale od gledanja praznine
svezane trobojnicom.

Smijući se glasno
i stišćući se poput prijateljica jedna uz drugu,
ruku pod ruku odlučismo se vratiti.
Jer nije vrijedno močenja,
a i davno je to bilo.