CHABLIS

26.12.2012., srijeda

KLUPKO, BUKET I ŠTRIKAČE IGLE

Ne mogu vjerovati! Žena te istukla??? Pa kako si to dozvolio? Čudila se i ispitivala susjeda ugledavši ga ispred ulaza u zgradu. Gledao ju je svojim plavim okicama ne vjerujući da te riječi izlaze iz njenih usta, ali ona je nastavila. Nikad ne bih očekivala od tebe da ćeš se tako pasivno prepustiti? Ono, opalila te, samo tako, a ti ništa. E, stvarno ne mogu vjerovati! Govorila je glasno, glasnije od uobičajenog. On je stajao zatečen, s cigaretom među prstima, uvlačeći povremeno dugo i otpuhujući još dulje. Gledao je u daljinu, preko njenog ramena. Mislim da nije znao kako bi bilo dobro reagirati. A odakle to tebi? Iznenadio ju je pitanjem. Već je pomislila da od razgovora neće biti ništa. Radim nešto za MUP. Bila sam tamo kad su priveli Bibu. Pravila sam se da je ne vidim, da joj ne bude neugodno, a onda sam kasnije pitala dečke o čemu se radi. Povukao je zadnji dim, bacio opušak na pod i zgnječio ga cipelom okrećući stopalo lijevo, desno i opet lijevo. Zakoračio je naprijed, a susjeda je iskoristila priliku da ga dotakne po ramenu i inzistirajući na tome da je čuje dobar dio susjedstava izgovorila E, stvarno si pičkica, žena te tuče!
On je sjeo u svoj crveni sportski auto i otišao nekamo, a ona je ušla u zgradu. Ušla je u kupaonicu, stala pred ogledalo i rekla Hej, čestitam, stvarno si hrabra i dobro si to izvela. Odraz u ogledalu bio je jednako zadovoljan kao i ona.

Biba je bila na rubu živčanog sloma. Tomo je davi već godinama, a ona se nije protivila, ponašala se kao da uživa u tome, ili barem kao da je to najnormalnija stvar. U susjedstvu se skoro nije ni znalo za njih jer bili su tihi, fini. Čak se činilo da ni ne razgovaraju jer su znali hodati jedno pored drugoga ne izmjenjujući riječi. Kao da im je moto bio Sve u tišini. Tomo je bio stručnjak za nerviranje okoline bez posljedica po sebe. Biba se upisala na tečaj pletenja da se malo odmakne od Tome i njegovog zanovijetanja. U nadi da će je vunene niti povezati s nekim drugačijim, vedrijim ženama s kojima bi se mogla družiti i izvan pletačkih aktivnosti. I sve se odvijalo bolje nego li se i usudila nadati dok je jednom nije nazvao usred sata i rekao da hitno dođe doma jer je pao s ljestvi i ne može se pomaknuti. I naravno, ona je pojurila kući ostavljajući igle s kojih su poispadale očice i vunu koja se vukla po podu da spasi svog anđelčića koji ju je dočekao ležeći na kauču u društvu limenke piva i urlanja navijača neke nogometne utakmice s TVa. Ljestve su stajale nasred sobe, a on se „kao“ uspio dovući do kreveta jer nje tako dugo nije bilo.

Uslijedilo je njegovanje, masiranje izmišljeno bolne noge, utrljavanje kremica i gelova po križima, guzi i nogama. Nastavilo se s opsluživanjem hranom i pićem u krevet s jedne strane, s druge pak galamom i prijekorima ako pivo ne bi bilo dovoljno hladno ili čaj dovoljno topao. Tomo je bio pravi srednjovjekovni muž, tlačitelj u obitelji, a Biba, iako suvremenog svjetonazora, trpjela je njegove tlačiteljske ispade. Nitko nije znao je li u njenoj glavi nešto malo pomaknuto, godi li joj možda to njegovo tiho nasilje i zbog čega je previše slaba koraknuti dalje i zalupiti vrata obiteljskog života.

Nakon nekoliko tjedana i Tomi je postalo blesavo i dosadno ležati u krevetu i povlačiti se po stanu u pidžami glumeći bolesnika. Bibina skrb mu je počela ići na živce, predugo ju je gnjavio istim forama koje su i njega samog zasitile. Otuširao je sa sebe posljednju laž, obukao čistu odjeću i navukao novi prijetvorni osmijeh pa čvrstim, zdravim nogama krenuo u neki svoj svijet.

Ona koliko god da se tuširala i ribala, sapunala i pjenušala raznim sredstvima za pranje tijela nije moga sa sebe skinuti mulj obiteljskog života koji se kroz godine nalovio po njoj. Valjda je zbog toga i djelovala nešto starije nego što je bila njena biološka dob. Biba je bila medicinska sestra. Česta dežurstva nisu je opterećivala jer se u to vrijeme kroz posao oporavljala od zajedničkog života s Tomom. Bolesnici kojima je uvodila katetere, donosila prazne i odnosila pune kahlice, prala guzice i davala injekcije bili su pravi melem u odnosu na život koji je imala kod kuće. Na poslu nije puno pričala o svojim patnjama jer sestre su pričale o djeci koju Biba nije imala, ili pak o ljubavnicima za kojima je i Biba potajno čeznula jer s Tomom se u krevetu nije baš najbolje slagala. Nije da joj se baš nitko nije sviđao, bilo je tu i doktora koji su zadovoljavali njen ukus, ali ona je bila nekako previše samozatajna da bi je netko primijetio, a kamoli da pokaže kako joj se netko sviđa. Izgleda da nije lučila dovoljno hormona strasti, u očima joj se nije ogledao muški spolni organ, iz usta nisu izlazile lascivne riječi. Biba je bila zarobljenica samozatajnosti s neostvarenom požudom. Ali neki vrag je bio u njoj, sprečavao ju da bude prirodna, da vrišti kad joj se vrišti, da lupi kad joj se lupa. Psovka nije prešla preko njenih usta, jad se taložio u njenom želucu i prijetio nekom opakom bolešću. Pacijenti su je voljeli, mogli su joj se požaliti i na bolove i na hranu i na druge sestre i doktore, a da im ona to nije zamjerala. Voljeli su je i kolege jer je bila pouzdana. Nezahtjevna. Uvijek spremna uskočiti kad zatreba.

Mali fićfirić točno je znao što želi. Dok je to drugima bilo malo teže za shvatiti on je i te kako radio na realizaciji svojih planova. Iako se o njemu i Bibi kao o obitelji nije ništa šuškalo, ulica u kojoj je živio poznavala ga je kao uglađenog susjeda uvijek lijepo odjevenog i vjerojatno imućnog budući da je vozio neki sportski crveni auto. Radoznale žene znale su provirivati iza poluprozirnih zavjesa maštajući kako bi bilo da se i one same nađu na zadnjem sjedištu njegovog crvendaća. Mislile su da taj pali i žari čitave noći. Katkada su se jedna drugoj povjeravale kako bi rado bile na mjestu njegove žene, zavideći joj pritom na zamišljenoj raskoši seksualnog čina. To su bili trenuci u kojima su s prezirom zatirale pomisao na vlastiti stvarni život u krevetu, s vlastitim mužem koji se ponekad umoran nakon napornog radnog dana bacio u krevet bez tuširanja i volje za vođenjem ljubavi. Sve bi bilo jednostavnije da su imale bilo kakvu natruhu iz njegovog stvarnog života, ovako je u njihovim očima bio nedostižan plijen na kojeg bi se sve žene iz susjedstva rado bacile.

Bio je poduzetnik, puno je putovao. Barem se tako činilo. No, o njemu se zaista malo znalo. Ono što je svima bilo vidljivo bila je njegova moderna odjeća i obuća, njegovan izgled, često blaziran pogled što je vjerojatno bilo zbog navale taštine, ispoliran limeni ljubimac i samsonite koferi koje je često stavljao u prtljažnik auta. Tko ga takvog ne bi htio, mislile su žene iz susjedstva. A niti jedna od njih nije znala kako je Bibi i što Biba o tome svemu misli.

Kako se jad taložio u Bibinom želucu jednom joj je za vrijeme dežurstva pozlilo. Ispovraćala je svoju tugu i svoj bijes, jer ih se drugačije nije znala riješiti. U glavi joj je bubnjalo i morala je popiti tabletu protiv bolova. Bljedilo s lica nije nestajalo i kolega liječnik koji je bio u službi poslao ju je kući da se dobro odmori. Ionako u ovakvom stanju ne može biti dovoljno korisna.
Nazvala je taxi da si skrati vrijeme putovanja od bolnice do kuće. U autu je iz torbice iščeprkala ključeve jer Tomo je otišao na put, platila i uputila se svojim tihim korakom prema stanu.

Otključala je vrata, ušla, zatvorila ih i izula cipele. Umirila se i gotovo premrla od straha jer je začula zvuk koji nije pripadao praznom stanu. Jecanje. Stenjanje. Srce joj je bilo u grlu. Prestravila ju je pomisao da se radi o zlostavljanju. Glavom joj je projurilo kako je zlostavljač mogao ući u stan i tko bi tu uopće koga zlostavljao. Već se uhvatila za mobitel da nazove policiju i onako bosa tiho izašla na stubište, ali onda se pribrala i ponovno ušla. Nije bilo ni jecanja ni stenjanja, samo muk i tišina praznog stana. Pomislila je da halucinira. Ništa čudno nakon onakve glavobolja i povraćanja.

Krenula je prema spavaćoj sobi ne opravši ni ruke, samo čekajući da se stropošta u krevet i malo odspava. Pritisnula je kvaku i umalo se onesvijestila.

Bijele plahte njihovog bračnog kreveta prekrivale su dvije spodobe koje su zagrljene ležale i još uvijek ubrzano disale. Ovo nenadano upadanje u sobu umalo je zaustavilo srca prekrivenih osoba, a Biba je kriknula da ni sama nije mogla vjerovati koliko glasa se u njoj krije. Ustuknula je i zatvorila vrata, kao da će spodobe nestati ako se ona povuče. Sjela je na pod u hodniku pored spavaće sobe i zaridala. Od njenog plača iz sobe se nije čulo ništa. A onda nakon nekoliko trenutaka, ili možda nakon pola sata, jer teško je u takvoj prilici procijeniti vrijeme, iz sobe je provirio Tomo, obučen od glave do pete, kao da nije bilo baš ništa. Tek mu je koja vlas nestašno stršala. Za njim je koračao neki onizak tip, malo zdepast s trbuščićem. Bit će neki poslovni partner. Dok je Biba gledala u pod Tomo je uzeo svoj samsonite, gurkao pred sobom poslovnog partnera , izgurao ga nježno van i zalupio vratima.

Kad se Biba pribrala bijes u njoj je kipio. Ušla je u spavaču sobu i skinula prevarom onečišćenu posteljinu te je zajedno s njegovim pidžamama, donjim rubljem i svime što mu je pripadalo a našlo se pred njom izgurala u hodnik. S polica je izvukla sve njegove knjige, sa zida poskidala narcisoidne fotografije i sve skupa ugurala u njegovu radnu sobu koja je poprimila izgleda prenatrpane šupe te je još počupala sve kablove koji su virili iz njegovog računala.

Prošlo je nekoliko dana dok se smirila. Odlazila je na posao i vraćala se kući. Na poslu nije ništa pričala. Bila je ljubazna s kolegama i pacijentima. Kod kuće su je dočekivali praznina i tišina. Sve dok jedne večeri, već kad je obukla pidžamu, Tomo nije gurnuo ključ u vrata. Gotovo pokajnički je pozdravio, a kako ona nije odzdravila krenuo je prema radnoj sobi. Kad je otvorio vrata na njega se srušila hrpa knjiga i jedna mala vaza koja ga je pogodila posred čela. Pala je na pod i razbila se. Počeo je stvari vraćati tamo gdje su bile i prije, ali Biba ih je opet gurala u radnu sobu. Šuteći. Onda je njemu prekipjelo pa je onako crven u licu od navele visokog tlaka nazvao policiju. Urlikao je Dođite hitno, žena me tuče. A Biba je stajala po strani, blijeda, tanka poput štrika, mirna, samo gurajući njegove stvari dalje od svog života.

Policija je došla i napravila zapisnik. U njemu stoji da je Biba vazom udarila supruga posred čela, ali da se ozlijede ne vide jer od šoka tijelo nije reagiralo prirodno, no očekuje se njihova zakašnjela pojava kad se žrtva smiri zbog napada. Bila je to izmišljotina iz neke muške solidarnosti. Odvezli su je u pritvor gdje je uz dvije bludnice i jednu alkoholiziranu ženu provela noć. Ujutro je proslijeđena istražnom sucu. Tamo je potpisala da ga je tukla. Samo da se riješi budale i vrati doma.
Tomo je izbivao nekoliko dana dok Biba, kao ni susjedstvo, nisu znali gdje je. Nju se to možda i ticalo dok je kod susjedstva bilo samo pitanje znatiželje. A Tomu, na kojem god mjestu da je proveo to vrijeme, kopkale su riječi susjede koja ga je nazvala pičkicom. Dugo je razmišljao i odlučio otići u policiju i priznati. Bez obzira što posljedice nitko ne može umanjiti, što Bibi nitko ne može vratiti vrijeme unatrag i izbrisati hladnoću strunjače na kojoj je provela noć.

Zatražio je da promijeni iskaz. Priznaje, lagao je, žena ga nije ni taknula. Frka čovjeka na mnogošto natjera. Bojao se da se ne pročuje njegova do tada dobro skrivana strast. Ona alapača od susjede mogla bi rastrubiti po cijeloj ulici, jer on pojma nema što ona zna, a što ne zna. U strahu su velike oči. A u laži kratke noge.

Vratio se kući s buketom cvijeća. Biba nije htjela primiti buket. Cvijeće daj trbušastom, valjda ga je nečim zaslužio, spustila mu je. Ali rado je prihvatila njegov prijedlog. Ako nikome ne kažeš što si vidjela zaista te nikada, nikada više neću maltretirati, cvilio je uznemireni skot. Neka to ostane među nama, molim te. Razdvojili su se od stola i postelje, a da to nitko nije znao. Bio je to njihov pakt.

Čini se da su susjede i dalje patile za Tomom, iako se njegovo nadmeno držanje koje ih je intrigiralo i palilo malčice promijenilo. Biba je uskoro srela i susjedu koja ju je, omalovažavajući Tomu, htjela na taj način osvetiti. Ženska solidarnost. Sve je to za Bibu bilo previše i u bojazni da se ne dozna istina koja bi razvezala jezike u ulici rekla joj je, persirajući, jer finoću odgoja ni bijes ni strah nisu izbrisali, Ako još jednom kažete da je moj muž pičkica izbost ću vas štrikačom iglom! Glas joj je podrhtavao, no vjerovala je da tako štiti i svoj osobni i obiteljski ugled. Susjeda je slegnula ramenima, rekla Oprostite i povukla se ne shvaćajući što se događa. Nastavili su se pozdravljati u prolazu kao da ništa nije bilo.
Život ide dalje.
Tomo živi u svojoj sobi, Biba u svojoj. Kraj kreveta na noćnom ormariću stoji slijepljena vazica i štrikače igle. Zlu ne trebalo.




- 15:24 - Komentari (16) - Isprintaj - #

12.12.2012., srijeda

DOBRO DJELO


Jednog hladnog zimskog dana Joško se vraćao iz škole. Hodao je po pločniku, a kada je došao do parka trčkarao je kroz snijeg koji je toga dana zatrpao grad. Na leđima mu je poskakivala školska torba, a na glavi coflek na vrhu šarene vunene kape koju je isplela baka. Već je pao sumrak i park je bio prazan. Joško je zastao da napravi samo jednu grudu snijega. Bacio ju je u visinu i kad je pala raspala se u komadiće. Napravio je drugu, malo veću i njome pogodio grm na čijim ogoljelim granama je bio snijeg. Začuo je neki tihi cvrkut. Približio se grmu i na tlu ugledao pticu. Bila je mala, siva i bespomoćna. Joško se sagnuo i približio joj se, ali ona se nije micala. Činilo se da je ozlijeđena. Skinuo je svoju vunenu kapu, nježno podigao ptičicu i stavio je u kapu. Tako ju je ponio kući.
- Mama, našao sam pticu. – rekao je ulazeći u dom.
- Bila je ispod grma u parku, možda ima polomljena krila. – nastavio je uzbuđeno govoriti.
- Možda je samo promrzla. - rekla je mama i prihvatila Joškovu vunenu kapu u kojoj je bila ptica.
Joškov je tata veterinar. Pregledao je pticu čim se vratio s posla. Rekao je da ima ranu. Netko ju je pogodio zračnom puškom. Očistio joj je ranu i dao hrane i vode. Smjestili su je na balkon, zaklonili od hladnoće i ostavili da se na miru oporavlja. Joško je bio sretan što je spasio pticu, a žalostan što neki ljudi životinjama nanose zlo. Ptica se uskoro oporavila i jednog dana samo je odletjela. Joško zna da će se ona vraćati na njegov balkon. Čitavu zimu u hranilicu na balkonu stavljat će joj sjemenke suncokreta i prosa koje je u dane oporavka slasno kljucala. Za uzvrat u proljeće će ga, umjesto sata, buditi ptičji cvrkut.

- 16:02 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2012 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Opis bloga

Linkovi