CHABLIS

Mislite da je meni do očijukanja s policajcima?! K'o da ja nemam pametnijeg posla. Uostalom, ako baš i hoću očijukati onda mogu birati! To što sam u ovom času sama ne znači da se moram spetljati s bilo kojim muškarcem.
Slušajte, imala sam ja u životu i drugih osim vlastitog muža. Ne, ne, ne želim reći da sam u vrijeme braka imala drugih muškaraca, što vam pada na pamet! Imala sam ih prije braka. Ne, nijedan nije bio policajac, ja, ako baš hoćete znati, padam na poduzetnike. Ne diraju mene ni plave oči, ni crna kosa, ni bijeli zubi, ni pločice na trbuhu, mene zanima muškarac koji zna što želi u životu i koji ne gubi vrijeme da to dobije.
Što? Vi mislite da sam mu dala novac kako bih mu se približila i mužu se osvetila? Pa vama su vrane mozak popile! Pardon! Oprostite! Da mi je znati tko vam je to rekao! On? Cijeli život nastojim živjeti pravedno, nastojim i dijete odgajati da bude pravedno i svoje, da cijeni druge, ali da prije svega cijeni sebe. I onda moj suprug, uskoro bivši, nađe drugu, naravno mlađu, i ostavi me. I mene i dijete. I zar nije logično da sam bila sva izvan sebe? A do jučer se sve činilo dobro. Ma što dobro, činilo se savršeno!
Krenula sam po malu u vrtić kad mi je javio, znate, onako pizdunski preko telefona, da on odlazi. Vozila sam i nisam se mogla od šoka koncentrirati na promet. Prikočila sam i dala desni žmigavac te se sparkirala prvo na nogostup, a onda da ne priječim prolaz pješacima produžila sam do parkića. Sva sam se tresla, suze su samo curile, a jecaji otimali. Pa što ako sam se sparkirala na travnjaku? Mislite da bi bilo bolje da sam se zabila u auto ispred mene ili da sam nekoga zgazila? Ma dajte! A taj vaš policajčić je došao i umjesto da me pita zašto plačem, da me pokuša ili utješiti ili prizemljiti, on mi gura pod nos zakon!
Parkiranje i zaustavljanje na nedopuštenim mjestima. Pa i ja sam u braku, i to je neki zakon, ali on je našao drugu i mene ostavlja. Pa što njemu nije došao neki policajac da mu naplati kaznu, jer zbog njegovog postupka sam ja završila na zelenoj površini.
Kad sam ugledala policajca kako lupka po staklu prozora, otvorila sam i rekla joj, molim vas, nemojte, ne znam što radim, muž me ostavio. Još je pitao je li našao mlađu, kao neka fora. Ja sam automatski gurnula ruku u novčanik, mislila sam što prije platim prije ću se maknuti iz te grozne situacije. Izvukla sam to što sam imala u novčaniku. Bilo je 300, ali on je rekao gospođo to je 500 kn, no dobro, dogovorit ćemo se, pa ljudi smo, i spremo novac u džep. Nije ni potvrdu napisao, a nisam ja to mislila tako bez potvrde. Nisam se usudila tražiti, mislila sam bolje tako nego da mi neki kazneni bod još prikelji, a sad ću sve morati sama, trebat će mi auto. On je taj koji je htio uzeti. A kasnije sam vidjela da to nije 500 kao što je rekao nego 300, dakle ja sam platila to što je i trebalo, samo svinja nije napisala potvrdu!
Da nije bilo tog voajera koji snima kamerom s balkona niti biste vi znali za moj prekršaj, niti bih morala iznositi svoju intimu. Uostalom, sve je snimljeno, zašto on niječe? On može pričati što hoće, ali njegova izjava da sam mu plaćala za ljubavnu avanturu je van svake pameti! Kakva je to mogla biti ljubavna avantura!? Što sam mogla učiniti onako zaplakana u autu? Ili bolje rečeno, što je taj šmokljan zakopčan do vrata u tu uniformu mogao učiniti? Seks u autu u parkiću? Ja sam poštena ostavljena žena, a on se samo izvlači jer zna da bi upravo on trebao odgovarati. Jesam, dala sam 300 kuna, ali shvatite, to nije mito, to je bilo iskorištavanje emocionalno potresene žene. Da me barem pokušao tješiti, hajde, možda bih i stala u njegovu zaštitu. Možda bih se sažalila nad budalom, ali ovako…? Kaznite njega, on je primio. Ali vidim ja da nema tu pravde, kadija te tuži, kadija ti sudi.

Znam da će ovo opet biti monolog. Nije mi prvi put da objašnjavam o čemu se radi, ali kao da nitko ne želi shvatiti! I uz sve moje znanje i dobre namjere ne vraća mi se istom mjerom. Na kraj pameti mi nije da iskorištavam ljude. Pa ja sam liječnica! Meni je Hipokratova zakletva zakon. S njom ustajem i liježem. Od kad znam za sebe živim za to da pomažem ljudima.
Svoju obitelj nemam, bila sam jedinica, a roditelji su mi odavno umrli. Udavala se nisam upravo zbog toga da se u potpunosti mogu posvetiti poslu.
Baš kako i kaže originalna Hipokratova zakletva, svoj život podređujem u korist bolesniku. Mogla sam da sam htjela. Koliko se zgodnih muškaraca okretalo za mnom, koliko ih je ušlo u moju ordinaciju, koliko njih se nije dalo van milom, ali ja sam odabrala svoj poziv i meni je to vrhunac. K meni dolaze i bogati i siromašni. Dolaze i učeni i neuki. Za mene je čovjek – čovjek, ja ne gledam na njegov socijalni status i obrazovanje. Ne zavirujem u njihove bankovne račune, ja gledam samo laboratorijske i druge medicinske nalaze. Katkad im pogledam jezik, jer zdrav jezik je ružičast, a bijele naslage upućuju na bolest. Istina, dogodi se da čovjeku nekad nema pomoći, da je bolest toliko uznapredovala da naša ljudska pomoć samo ublaži muke. Ali, to je tako rijetko. Ako se dođe na vrijeme, ozdravljenje je vrlo vjerojatno. No, moramo biti svjesni da je ljudski organizam vrlo složen, da su uzroci pada imuniteta, pa potom i razvoj bolesti, različiti od čovjeka do čovjeka, da treba pažljivo promotriti bolesnika i proučiti rezultate njegovih medicinskih pretraga kako bi se došlo do najboljeg rješenja. Pacijenti su katkada svojeglavi. Vi im kažete jedno, oni rade drugo. Nekad poslušaju, nekad ne. Katkada se radi o nekoj bolesti koja ne zahtjeva ni previše pažnje ni previše njege, ali ima bolesnika koji od takve zanemarive bolesti naprave čudo. Kao da oni jedini imaju tu bolest i dolaze svakodnevno kao da im život ovisi o niti. Umjesto da sjede kod kuće i odmaraju. Imate i onih drugih kojima život uistinu visi o koncu, ali oni se ne daju krstiti i često dođu kad je već prekasno.
Vi me optužujete za nešto što ne drži vodu. Ni od koga ja ništa nisam tražila. Ja jedino tražim od svojih pacijenata da se pridržavaju mojih savjeta i da redovito uzimaju terapiju. A kako su me roditelji odgojili da budem pristojna sa svima bez obzira na vjeru, nacionalnost, spol i klasu tako ne mogu postupati protivno tome. Zar i vi ne vidite da bi bilo ponižavajuće za moje pacijente da im vraćam ono što mi donesu kao mali znak pažnje? Kako bi se osjećala žena sa sela kad donese domaća kokošja jaja ili patku koju je čitavu večer čarupala, a da ja to ne želim primiti? Zamislite kako bi se osjećala majka bolesnog djeteta koje leži na mom odjelu kad bih odbila šteku cigareta, a moram pripomenuti da sam nepušač. Mislite da je meni ugodno kad mi donesu polovicu svinje, pa je onako još gotovo toplu i krvavu moram vući doma, jer kažu gospođo doktor, ovo je vam je friško zaklano, to smo posebno za vas klali. Problem su i oni s bombonijerama. Kad vam padne šećer pa odmotate da si zasladite i počastite sestre na odjelu imate što za vidjeti. Ispod ukrasnog papira s mašnom plavi se koverta s novcem. I znaj ti onda tko ti je to podmetnuo! Nekad napišu tko je, nekad ne. Jednom je jedna gospođa napisala da mi se zahvaljuje za pokušaj liječenja jer joj je suprug, nažalost, tijekom boravka u bolnici preminuo. I ja sam je zvala, kumila i molila da dođe po svoj novac, ali nije htjela, rekla je ak' vam ne treba hitite ga! Kako već rekoh, pristojno sam odgojena, iako moram pripomenuti da je jedan od principa originalne Hipokratove zakletve da liječnik treba prihvatiti nagradu za uspješno ispunjenje zakletve, samo da se razumijemo, i ja sve te plave koverte nosim u Caritas pa neka oni s tim rade što god žele. Jedna žena mi je rekla da je red da se da pa da je onda red i da se primi. I što sam mogla, primila sam. Zamislite da nešto pođe po zlu jer se ne držim reda.
I zašto vi mene ovdje zapravo maltretirate i ispitujete kad ja ništa od toga nisam tražila? Pacijenti su ti koji nas zlostavljaju svojim postupcima, ne bismo mi ama baš ništa uzeli da nas oni na to ne tjeraju! Nešto ste vi pomiješali, nisam ja hipokrit, ja sam položila Hipokratovu zakletvu.