CHABLIS

Stiglo je proljeće, a s njim i najveći kršćanski blagdan Uskrs. Kao djetetu teško mi je bilo reći veseli li me više Božić ili Uskrs, a istini za volju ni danas to ne znam odrediti. Budi se priroda, snijeg je uglavnom okopnio, proljetno cvijeće procvalo i mnogo drveće propupalo. Tko ne bi uživao u tom dijelu godine kad je najočitije rađanje života!
Uskrs nema „svoj“ datum, ali pada uvijek u proljeće! I to uvijek između 22. ožujka i 25. travnja. Prve nedjelje nakon prvog punog mjeseca u tom vremenskom razdoblju. U djetinjstvu sam predano gledala kako je otac farbao pisanice i lijepio sličice, da slučajno ne ostane koji pregib, koja bora na tankoj naljepnici s koje bi se kočoperile koke s pilićima, zečići, janjčići i ostali simboli Uskrsa. Kasnije sam ih i sama radila, kudikamo raznolikije od onih koje sam poznavala iz djetinjstva.
I dan danas me veseli vidjeti Vuzmenke, krjesove visoke i do 6 metara koji se pale u noći s Velike subote na Uskrs i prekrasno je vidjeti tako rasplamsale brežuljke u osvit zore.
Ovogodišnje uskršnje blagdane moj Mujo i ja proveli smo u Starigradu. Fata je sve blagdanske predradnje obavila na vrijeme, još na Veliki četvrtak jaja su pretvorena u pisanice iz mog djetinjstva, znači sasvim obične, obojane umjetnom bojom i s pažljivo nalijepljenim zečićima u crvenim sportskim automobilima kako voze jaja tko zna kamo, s malim žutim pilićima koji samo što ne pijuću i velikim zvonima koja nas bude u uskršnje jutro. Naravno, i mladi luk je pribavljen, rotkvice, ispečena makovnjača, drugi sitni kolačići koji mame slinu na usta te ponešto druge svakodnevne hrane. Ovogodišnje blagdane odlučili smo provesti uz malo adrenalina na penjalištu u Velikoj Paklenici i šetnji po okolnim selima.
Krenuli smo iz Zagreba u petak poslijepodne, bicikli su se vozili na krovu našeg polustarog auta, a mi smo žvrgoljili o koječemu vozeći se starom cestom prema moru. Nevjerojatnu količinu uspomena je izmamila ta cesta i vidici s nje. Prisjetila sam se stare ceste uz sama Plitvička jezera, no i ovaj put sam imala sreće jer je voda tako velika da su se slapovi bijelili i prizivali da zastanemo. Ipak smo odoljeli i nastavili put. Zaustavili smo se tek u Selinama kako bismo nabrali nešto šparoga za večeru. Puhala je lagana bura, ali četrdesetak minuta smo ipak proveli pognuti tražeći ovu deliciju koja je na našim tržnicama ipak precijenjena.
Smjestili smo se u jednom apartmanu u Starigradu, poznatom nam već otprije, ali ovog puta sam morala priznati prvo sama sebi, a onda i drugima da nisam zadovoljna jer je apartman bio neočišćen, hladan, s ponekim prljavim tanjurom, paučina posvuda, jedino što se mora priznati posteljina je bila predivna, bijela, čista i mirišljava! Naravno da sam to rekla i vlasnicima, ne zbog toga da se potužim, već zbog toga da ne misle da smo mi time zadovoljni. Ako im ja to ne kažem, mogli bi pomisliti da je Fata zadovoljna, kad ono daleko od toga.
Uskoro su stigli i naši prijatelji pa smo spremili večeru od šparoga i popili malo crnog vina. No, ni to nije bilo dovoljno da nas ugrije pa smo nazvali „gazde“ koji su na rekli da pokušamo uključiti klimu, ali nažalost da su zaboravili ostaviti daljinski. Uspjeli smo je uključiti, ali ona je postavljena prema hodniku tako da se hodnik ugrijao, a nama u kuhinji je ostalo hladno. Drugog smo dana na svoju ruku pokrenuli sustav za centralno grijanje što gazdama baš nije bilo po volji, ali bože dragi, ni Muji i Fati nije bilo drago smjestiti se u apartmanu koji nije odgovarao onome što smo dogovorili unaprijed.
Na Veliku subotu odlučili smo se otići malo razgibati u stijenu. Mujo je sve strpao u ruksak pa smo sjeli na bicikle i krenuli. Na ulazu u Nacionalni park smo kupili ulaznice i uputili se do smjera koji nosi ime Oliver. Mujo je išao prvi, a Fata bez orijentacije i s malo iskustva za njim. Dimije je zamijenila sportskim hlačama, navukla pojas i načičkala po sebi ostale drangulije te na kraju navukla šlapice.

Dakle, od prošle godine u Arcu za 1. maj paklenski stisak penjačica bio je zaboravljen, a onda to grozno osvještavanje! Ako netko želi kupiti ove, dva puta nošene neka se javi, prodajem ih jeftino ili mijenjam za jednako tako malo rabljene, ali veće. Fata ionako nikad neće penjati neke sportske smjeri da bi baš morala imati penjačice koje joj krive stopalo kao malim Japankama! Ups, da nisam malo nakrivljena?

Ipak, prije nego smo se odlučili na povratak Mujo je pokušao ishoditi moj pristanak za još jedno penjanje, mislio je da odemo na „Nosorog“, ali Fata nije bila sigurna u svoju kondiciju pa smo prošetali do dućana, kupili čips i pivo i sjeli na stijenu koja je još bila u suncu i uživali u reskosti i gorčini hmeljne tekućine i masnoći prženih listića krumpira. Onda smo otišli na obalu uhvatiti i zalazak sunca, popiti kavu i udisati fine kapljice mora.
Večer je prošla uobičajeno, uz ćaskanje s prijateljima i čašu vina, a onda smiraj u velikom hladnom krevetu koji se, srećom, brzo ugrijao.
Uskršnje jutro za sve je osvanulo prije nego za mene. Ja sam najduže ostala u krevetu i kad sam ustala naš „uskršnji“ stol već je bio pripravljen.


Sve je to bilo onako izletnički, nije bilo dekoracija kao kod kuće, ali tko mari, kad si među prijateljima sve je dobro. Nakon doručka uslijedila je šetnja u malo napušteno selo Tomiće.
Pred Tomićima

Šparoge

Proljetno cvijeće


Usput smo brali šparoge, uživali u ljubičicama, narcisima i jaglacima.
U Tomićima smo sreli nekog tipa koji nam je sa stručkom šparoga u rukama rekao da ne preporuča stazu kojom smo se mi nakanili spustiti jer da sigurno nije uređena, a ja sam kasnije shvatila da nas je htio maknuti sa svog puta na kojem bere šparoge, pa neka mu, Uskrs je!
Napušteno selo Tomići

Naišli smo i na medin trag!

Mi smo otišli ljepšim putem, predivnom stazom, gotovo poput Premužićeve, do pod Vidakov kuk koji smo preskočili našim elegantnim alpinističkim vještinama i onda nas je sustigla kiša koja nas je smočila do kože na određenim nedovoljno zaštićenim dijelovima.

Spustili smo se do Manite peći, bacili s vidikovca pogled na sivi, sumorni bezdan, na okolne kukove koje je zakrivala fina, sitna i prodorna kiša.
Vratili smo se u apartman u pola osam, promrzli, mokri i sretni. Spremili smo mokre stvari u jedan ruksak, suhe u drugi, bicikle stavili na auto i pozdravili se s prijateljima koji su još jednu noć odlučili prespavati u Starigradu. Otišli smo do Maje i Josipe na lignje i čašicu razgovora, a potom put Zagreba. U autu je bilo tako ugodno toplo, mi smo bili suhi i siti, sve me to podsjećalo na male bebe, a uskoro nam se toliko prispavalo da smo morali stati na jednoj od benzinskih pumpi i odspavati. Krenuli smo dalje, a onda opet san koji se počeo lijepiti za kapke pa smo opet stali i odspavali. Ovo je bio najduži povratak autocestom iz Paklenice.
Prošla je i ta polovična noć u Zagrebu, kiša pada i ovdje baš kao i tamo. Stvari su raspremljene i pospremljene, a pakiraju je nove za novi put sutra s kojeg će vam se Mujo i Fata javiti odmah po povratku, a do tada lijep pozdrav svima i uživajte u životu.