HVALJEN ISUS I MARIJA
Oglasilo se zvono, svećenik je zakoračio prema gomili i zaustavio se, uobičajeno, pred oltarom. Pobožna gomila je ustala i prekrižila se. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen – izgovorio je svećenik. Jednako tako romorila je gomila. Bakica u crnom gurala se u prvoj klupi s još četvero vjernika koji su došli, reklo bi se, po istom poslu. Vjernici su sjeli.
-Pomolimo se! – pozvao ih je kit u dugoj smeđoj franjevačkoj odori.
Mlade i stare guzice ponovo su se podigle s drvenih klupa. Svećenikov glas odzvanjao je u mikrofonu. S nasuprotne stane do njega je dopirala jeka, glasovi koji su ponavljali za njim riječi spasenja koje će ih dovesti ovim ili onim putem u raj.
-Molim vas pomaknete se malo da stanem i ja.- šaputala je postarija žena koja se, kasnivši, spustila do prve prenapučene klupe.
-Nema mjesta. – odgovorila je bakica u crnom.
-Samo malo - inzistirala je pridošlica.
-Nema mjesta, kaj ne vidiš - otresla se baka.
-Pssst!- piskali su mnogobrojni oko njih.
-Dajte, samo malo desno… -ispod glasa govorila je postarija žena.
-Kaj niste došli na vreme, sad mesta više nema. Stojite! – odbrusila joj je baka.
Žena je ostala pogrbljeno stajati kraj bake u prvoj klupi. Nadala se da će stara popustiti i ustupit joj komadić klupe.
-„Zakon je, znamo, duhovan, a ja sam tjelesan, prodan u ropstvo grijeha. Ja zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim. No, ako dakle činim ono što neću, tim priznajem u skladu sa Zakonom da je on dobar. Onda ono više ne činim ja, nego grijeh koji stanuje u meni.“ – čitao je netko unutrašnju borbu iz Poslanice Rimljanima.
Na drugom kraju crkve grupica mladih potiho je hihotala prepričavajući nekakav jučerašnji događaj. Komunikaciju sa svećenikom imao je mali broj prisutnih, lako ih je bilo prepoznati po naćuljenim ušima i uprtim pogledima.
Povremeno su se crkvom razlijegali više neusklađeni i manje usklađeni glasovi odajući na taj način slavu i čast Bogu i vjeri.
Svećenik je uzeo u ruku hostiju, podigao je prema plafonu, koji je simbolizirao nebo, nešto promrmljao, zalio vrhunskim vinom, promljackao te pozvao vjernike na gozbu. Prva je krenula starica u crnom, gegajući se svojim krivim starim nogama više hodajući lijevo-desno nego naprijed. U stopu ju je pratila svita iz“njene“ klupe, a za njima i svi ostali koji su se prikazivali za bezgrešne.
Gospođa koja je kasnila na misu, ionako je zgriješila samim činom kašnjenja i nije joj niti palo na pamet da se pričesti. Zato je samo mirno spustila svoju tešku guzicu na netom oslobođenu klupu.
Do klupe se prvo vratio mlađi bračni par, za njim gospodin srednjih godina i na kraju gegajući se baka u crnom.
-Makni se z mog mesta- puhala je u uho gospođi koja se dokopala mjesta.
-Što ste rekli? – pravila se da ne čuje nova sjedilica.
-Ne pravi se gluha, makni mi se z mesta! – zapovijedala je starica.
Odgovora nije bilo.
-„Tko ti je vuha potumplal, ti jedna neotesanka“.
I dalje muk, samo su se čula imena pokojnih za koje se moli, imena onih koji će uskoro biti primljeni u kraljevstvo božje.
-Tko je neotesanka?! – prosiktala je žena i laktom munula baku pod rebra.
-Jezuš Kristuš! Ti buš mene?...
-Pssst- psikali su ljudi uokolo, ali bakin Kristuš se odbijao od crkvenih zidova i vitraja.
Orgulje su se oglasile i crkveni zbor sazdan od mladih pjevača, koji nisu imali hrabrosti zapjevati na nekoj gaži izvan crkve, na znak časne zapjevao je.
Pridružio se puk iz crkvenih klupa, čuli su se drhturavi starački glasovi, zvonki mladi kao i oni koji su falšali do neba, ali im to ni Bog nije zamjerao, tako se barem činilo.
Svećenik je dohvatio bilježnicu s obavijestima. Najavio je svetkovine za sljedeći tjedan, pročitao kad su mise za umrle, savjetovao svome stadu da se vole i poštuju, množe i plode u ljubavi, pomažu starijima i nemoćnima te pri izlazu slobodno, nakon ubacivanja novca u škrabicu, uzmu ponuđeni tisak.
Zatim ih otpustio uz riječi „Idite u miru.“, a puk je automatizmom odgovorio „Bogu hvala.“ I navalio gurajući se prema vratima kao da ih je netko prisilno držao u crkvi, a sad jedva čekaju da udahnu malo svježeg zraka.
Mlađi vjernici zadržali su se uz ogradu stuba koje vode u dvorište crkve i nastavili svoje razgovore započete još u vrijeme misnog slavlja, veselo se smijući. Poneka djevojka bi podvrisnula na neku ideju koja joj se dopala ili ju iznenadila, pala je i pokoja psovka, naravno sasvim neprimijećena od onih koji su je izgovorili, jer psovke su zapravo poštapalice. Bračni parovi, kojih nije bilo tako puno, držeći za ruku malu, tek prohodalu djecu koja su za vrijeme mise bila neobično tiha za tu dob, mirno su se spuštali stubama prema automobilima gusto parkiranim na velikom crkvenom parkiralištu. Neki su mahali Glasom koncila, a neki pripaljenim cigaretama i otpuhivali tek uvučeni dim.
Bakica u crnom gegala se prema izlazu iz crkve među zadnjima, jer je bila u klupi u prvom redu među prvima. A kako joj godine ne dozvoljavaju da se gura i brzo hoda po samoj prirodi stvari izlazila je među zadnjima.
Gospođa koja je kasnila i koja joj je nakon pričesti zauzela njeno sveto mjesto u klupi birala je vjerski tisak, a onda se uputila prema ispovjedaonici.
-Kol'ku bu ta pokoru dobila, a da je i deset Očenaša i Zdravomarija ni dost za takvo ponašanje- mrmljala je bakica poluglasno.
Bakica je također zastala ispred klupe s vjerskim tiskom i svetim sličicama. Dvoumila se između Glasa koncila i Kane, a onda joj je oko zapelo za smeđu novčanicu koja je stajala pored časopisa. Njene drhturave ruke približile su se novčanici, staračko oko hitrije nego inače prostrijelilo je lijevo i desno te ispred sebe, a onda su koščati drhturavi prsti zgrabili novčanicu i ugurali je džep kao da je to najprirodnije mjesto za nju.
Još je jednom pogledala oko sebe, kao da nešto ili nekoga traži, a moleći Boga da nikoga nema. No, ljudi je bilo u blizini, ali prilično nezainteresiranih za bakicu koja je radi vlastite savjesti mrmljala „niš nema novog, sve sam to već pokupovala, niš nije novog došlo, baš niš.“
Zaključivši da nema nikakvog svetog slova koje bi je u ovom času zanimalo, pa niti poslijepodne nakon ručka, zaputila se prema ispovjedaonici. Stala je ispred kabine od orahovog drva i čekala. Crkva se sada već u potpunosti ispraznila. Bakica se sasvim približila vratima ispovjedaonice i budući da je bila sama uho je pritisnula na stjenku.
-Bog te blagoslovio, Vera, ali nemoj više toliko kasniti, uvijek pomislim da ti se nešto dogodilo.
-Nije, nije. Pozvonila je susjeda da joj dam ključ od podruma jer je svoj izgubila, pa sam se s njom zadržala.
-Ima li vani još ljudi za ispovijed?
-Nemam pojma, žurila sam da budem prva da možemo odmah isplanirati. Pa da ja u miru odem kuhati ručak, znaš da je Mato bolestan, bolje da jede u točno određeno vrijeme radi tog osjetljivog želuca. Neka ga još dok je živ. Bit će mi kasnije lakše.
- Kad si mislila?
-Najbolje je poslijepodne kad Mato zaspi. Uvijek odmara poslije ručka.
-A Dežmekuši?
-Jutros sam bila kod njih na kavi. Kažu da idu na Mirogoj odmah iza ručka, oko dva, dok još ima sunca.
-Autom?
-Ne, auto im je kod limara, ne'ko ih je puknul na parkiralištu.
-Onda imamo fajn vremena.
-Treba im barem vura do gore, dok se pomole, malo počiste i vrnu se, na dve i pol vure možemo računat.
-To, stara moja, imamo dovoljno vremena za sve. Ti samo pošalji poruku kad Mato zaspi.
-Dogovoreno, a ti se nemoj prejesti da ne budeš pretežak. – smijuljila se Vera, potom pritisnula kvaku vrata ispovjedaonice i skrušenog pogleda izašla.
Ispred ispovjedaonice stajala je samo baka, praveći se da čeka na red.
-Kakva si prostača, ni ni čudo da si tak dugo bila nutra.- dobacila joj je, aludirajući na Verino guranje u prvu klupu.
Baki su u ušima šumile svećenikove i Verine riječi, neke je čula dobro, a neke je samo naslućivala. Starost joj je malo oslabila sluh, kad si star čuješ sve ono što drugi misle da ne treba.
Baka je ušla u ispovjedaonicu iako nije planirala. Grijehova, nažalost, ili na sreću, ima uvijek, tako da se ne mora bojati muka u malom zatvorenom prostoru.
-Velečasni, rado bi se spovedala jer sam se posle pričesti s jednom babom svađala, nagurala se na moje mesto, a mene tak bole noge, ja sam stara i teško mi je stajati. Dogodilo se, nisam štela, nisam. Sad se kajem.
-U redu je, za to ćete izmoliti dva Očenaša i bit će vam oprošteno. Bog je milostiv. Izmolite pokajanje i idite u miru.
-Velečasni, još sam vas štela pitati je li bi možda mogli danas oko dva doći blagosloviti stan, znam da je to nezgodno vreme, odmah oko ručka, da bi se šteli i vi odmoriti, ali već u pola tri idem na put, znate putujem k sinu na dva tjedna pa da se ne bi kaj dogodilo, bolje da blagoslovite stan na vreme.
-Jeste se zapisali u sakristiji za blagoslov stana?
-Jesam, ali stvari su se promenile, vidite da idem k sinu.
-U redu, doći ću, ne brinite. U to vrijeme sam i mislio krenuti sa blagoslovom. Samo otiđite do sakristije i zamolite časnu da promijeni datum, ne zaboravite ostaviti adresu. – završio je svećenik.
Hoće li velečasni doći prije k njoj ili će prije k toj naguruši, ako dođe k njoj hoće li stići k prostakuši na vrijeme, i koje je to vrijeme, misli da je čula dva, samo da nije krivo čula, i tko su ti Čmekuši...vrzmalo se po bakinoj glavi.
Baka je unatoč staračkim boljkama i bolnim nogama pohitala prema kući, još je prije bacila pogled na prezimena na zvoncima kod ulaza u zgradu, možda pronađe te Čmekuše, ali neka su prezimena bila previsoko, a baka niska. Tada je pored nje prošla dotična gospođa Vera, naguruša kako ju je baka nazvala i ušla u ulaz. Nije baka od jučer, ima ona godina i iskustva iza sebe pa je brže bolje i sama ušla pa s Verom u lift.
-A kaj vi ne dojdete malo ranije da si osigurate mesto? –pokušala je započeti konverzaciju unatoč maloprijašnjoj neugodnoj situaciji.
-A kaj se vas to tiče?- odbrusila je Vera i okrenula lice prema ogledalu u liftu.
-No, nemojte tak, suseda, žal mi je da smo skupa pod kapom nebeskom, da skupa molimo boga, a da si kak susede nismo dobre. – mudro je starica namjeravala omekšati situaciju. Evo, ja bi vas sad pozvala na kavu, ja sam sama, bilo bi mi drago da dojdete.
-Čujte, imam bolesnog muža, moram kuhati ručak, znate kak je. Zato sam malo i nervozna pa i vi meni oprostite za ono u crkvi. A kavu... drugi put, sad se stvarno žurim, imam danas dosta obaveza. – završila je Vera i izjurila iz lifta na sedmom katu.
Baka je nastavila vožnju do dvanaestog, sad je barem znala gdje stanuje naguruša. „A možda i nije loša žena, to kaj se dogovarala s velečasnim niš' ne mora značiti, ona ima bolesnog muža, tko zna kak ju on sve maltretira, a i velečasni je samo čovek“, mislila je baka. A možda je i k njoj ide samo na blagoslov stana. Unatoč takvim ljudskim spoznajama tinjalo je u bakici i nešto đavolsko, jedva je čekala da vidi hoće li se velečasni pojaviti kod nje u dogovoreno vrijeme ili će zaglaviti kod susjede.
Baka je za ručak skuhala ajngemahtec, malo kuhane piletine iz juhice i malo cikle za salatu i više je nego dovoljno za njene potrebe.
Onda je sjela na kauč prekrit svijetlo smeđom pohabanom dekom i slušala radio. Glava joj je padala prema koljenima, lovio ju je drijemež poslije krepke juhe. Tu i tamo bi se trgla iz drijemeža i bacila pogled na sat pa kroz prozor, i dalje sjedeći na kauču. Kukavica iz sata kukala je svakih petnaest minuta, na puni sat bio je to pravi kukavičji pjev.
Ku-ku, ku-ku, oglasila se kukavica. Baka se prenula iz drijemeža i gazom obrisala nos. Potom je gazu gurnula u rukav i nastavila sjediti. Začulo se zvonce na vratima. Pridigla se baka s kauča i šepesajući krenula prema vratima. „Odmah, stižem“, govorila je usput kao da će u suprotnom onaj koji je pozvonio otići. Bio je to velečasni.
-„Faljen Isus velečasni, hote, hote nutra“ – pozvala ga je baka.
-„Na vjeke“ odgovorio je svećenik i ušao u stan.
- Jeste za jednu kavu? Čekala sam da dođete, nisam štela sama piti posle ručka“- govorila je baka.
-Hvala vam bako, k'o da jesam.
-Ali dajte, najte me odbiti, navek sam sama, navek sama pijem kavu, delajte mi društvo.
-Hajde dobro. – smekšao se svećenik nad bakinom sudbinom.
-Tu se sedite, taki bu voda zakuhala, na plin je sve brzo. A i jeftiniji je od struje.-tumačila je bakica.
-A vi sami tako cijele dane provodite?-nastavljao je konverzaciju velečasni.
-A kaj se more. Kad je čovek star nema baš društva. Neki su pomrli, neki su betežni.
-Bog je uvijek s vama, na njega uvijek možemo računati. – nastavljao je crkvenu spiku svećenik.
-Je, istina je, samo kaj si nakad poželim i da neko sedne z menom za stol i z menom popije kavu ili čašu vinčeka. No, danas idem k sinu, nisam ga videla već dva meseca. Od imendana.
-A gdje stanuje sin, daleko?
-A, on je u drugom gradu, u drugom gradu, skupa je karta za vlak, znate, zato se ne viđamo češće.
Baka je skuhala kavu. Iz kredenca je izvadila dvije male šalice za kavu i drhtavim rukama ih zajedno s podtanjurićem stavila na kuhinjski stol. Iz kavenice je nalila vruću crnu tekućinu koja je tako fino mirisala da su se svećeniku samo širile nosnice od miline.
-Je l' vam treba cukora, nisam niš' stavila?- pitala je svećenika.
-Može malo, da bude slađe. –rekao je, a baka je dodala prozirnu flašicu u kojoj je nekad bio pekmez od šljiva, a sada je služila kao posuda za šećer.
Svećenik je stavio dvije male žličice pa je baka zaključila da je gorak taj popovski život kad mora toliko sladiti. Ali nije ništa rekla.
-Imate danas puno posla za obaviti?-pitala je baka.
-Mislite koliko blagoslova?
-Da.
-U ovoj zgradi ste samo vi, a u zgradi prek puta imam dvije obitelji. Vidite kako je to žalosno, zgrade su prepunjene kao košnice, a tako malo ljudi zove na blagoslov stana. – jadao se svećenik.
-Samo sam vas ja zvala?- nije mogla vjerovati baka.
-Da, nažalost samo vi. Svima bi bilo bolje kad bi bilo više vjere. – zaključio je svećenik.
Popili su kavu pa je svećenik ustao da blagoslovi stan i staricu.
-U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. –započeo je. Oče naš koji jesi na nebesima..., nastavio je, a bakica je molila zajedno s njim. Bivala je čak i glasnija od svećenika, posebno kad je molio Vjerovanje. Kao da se po glasnoći molitve natjecala s njime tko je veći vjernik.
-Bože blagoslovi ovaj dom i njene ukućane. – škropeći stan svetom vodicom izgovarao je svećenik u množini sasvim po inerciji iako je znao da baka živi sama.
-Amen.-završili su s molitvom i blagoslovom.
-Evo, to je za crkvu, i za naše duše velečasni.- govorila je bakica vadeći iz pohabanog novčanika nagužvanu novčanicu i gurajući je u svećenikovu ruku. No, nije bilo potrebe gurati je jer njegova je ruka bila otvorena za novčanicu kao i za pomoć vjernicima.
Kad je ispratila svećenika iz stana, zaključala je i brzo pohitala na prozor da vidi hoće li on zaista krenuti u susjednu zgradu ili će ipak popustiti ljudskoj slabosti i završiti kod Vere, kako si je ona to zamislila prisluškujući njihov razgovor ispred ispovjedaonice. No, uskoro je, kroz musavo staklo svog stana ugledala svećenika kako velikim koracima grabi po pošljunčanoj stazi i kroz park se primiče susjednoj zgradi gdje je imao dva najavljena blagoslova. Onda se polako spremila, navukla kaput, uzela omanju putnu torbu, izašla iz netom blagoslovljenog stana i uputila se na željeznički kolodvor.
Nakon obilaska groba Dežmekuši su još navratili na čašicu kod Veselog mrtvaca. Drušveni život im nije osobito bogat otkako ih je napustila Ana. Ali dok je Ana bila živa, e to je bilo nešto sasvim drugo.
Ana je bila vesela i otvorena osoba i unatoč godinama, unatoč svojoj starosti i svojim bolestima znala je oko sebe okupiti društvo koje bi u trenu postalo veselo. Znala se Ana povremeno i nacvrckati, ali nije bila alkoholičarka. Jednostavno se voljela proveseliti, a čašica dvije bi je znale vrlo brzo oraspoložiti. Tako su i svi uz nju i njoj za društvo znali popiti.
Čak i samo dan prije njene smrti, kad ju je svećenik došao ispovjediti i dati joj posljednje pomazanje, unatoč bolesti i sveopćoj slabosti liznula je vrhom jezika malo prošeka, a slabom staračkom rukom pokazala je sinu da svećeniku natoči još jednu čašicu. Šaputala je svoje grijehe dok je svećenik sjedio na rubu njenog kreveta i pažljivo slušao ono što je čuo već bezbroj puta.
Svećenik je već oguglao na sve te gluposti tipa krivo sam pogledala snahu, te sam opsovala kad nisam mogla progutati tabletu, te sam zaspala prije nego sam se pomolila, te sam jednom davno u mladosti, ili možda nekoliko puta, više me sjećanje ne služi prevarila muža s mesarom, ali on je navaljivao tako da sam ja samo napola kriva, no ipak, kajem se, rado bih da se sin nije oženio tom alapačom, ali ne mogu to reći na glas, ali grijeh je jer ipak tako mislim, zato ću ja njemu ostaviti ovaj stan i ono što imam u banci, ali stavila sam ja u oporuku da niti nakon njegove smrti ništa od toga ne može pripasti snahi, guja jedna, ona ga je zarobila i samo mu je kćeri izrodila, sad se loza neće nastaviti a i vas sam velečasni stavila u oporuku, i tko zna do kada bi Ana trtljala da je kombinacija vlastitog šuškanja i to malo prošeka što je liznula nije uspavala. Velečasni ju je držao za ruku i dok je još bila u polusnu na uho joj je postavio neko pitanje o toj oporuci, ona je rukom pokazala prema jušniku u vitrini koji se nije koristio još od svete potvrde njene druge unuke koja je bila ista svoja majka, no nju je ipak voljela jer bila joj je unuka, dio nje, ako se baš hoće po pravdi i prirodi, ako je sin dio nje, onda je i ona. Krv njene krvi.
Drugog je dana baka Ana blago u gospodinu preminula, sretna i u vjeri da ide direktno u raj jer primila je sve svete sakramente uključujući i bolesničko pomazanje, a i ispovjedila se i skrušeno pokajala zazivajući milost Isosovu. Zadnjim snagama razapela je strune svojih glasnica kako bi što glasnije rekla „Mrzim na sve svoje grijehe i čvrsto odlučujem da ću se popraviti i da neću više griješiti“, baš kako je naučila iz svog prvog molitvenika kada je bila mala djevojčica koja je tek naučila čitati. Ovo je bilo iskrenije i točnije nego bilo koji puta do sada, jer mogućnosti za ponoviti pogrešku više nije bilo.
Ana je jednostavno zaspala, a u snu prije smrti držeći za ruku svog sina jedinca mrmorila je nešto o oporuci, no to je bilo toliko tiho i nepovezano da sin nije mogao razabrati točno što ona priča.
Sprovod su sin i snaga, skrhani od boli, organizirali besprijekorno, Ana je za života plaćala posmrtnu pripomoć pa nisu ni imali većih izdataka. Napravili su malo bogatije karmine, za prijatelje i rođake, da bude kao na najveselijim Aninim rođendanima, iako nije bilo toliko smijeha budući da nije bilo prikladno smijati se, ali poneki dobar vic je ipak izašao iz usta kako uzvanika tako i svećenika koji je, uostalom, bio samo čovjek, poseban čovjek, posrednik između Boga i njegovog stada.
Dežmekuši su zapravo bili sasvim solidna, obična obitelj. Tome je najzaslužnije bilo bogatstvo Dežmekuševe majke. Da baka Ana nije imala veliku imovinu na koju su sin i snaha računali vjerojatno bi kao i mnoge druge starice završila u nekoj ubožnici. Domu umirovljenika. Ovako su je čuvali, mazili i pazili do posljednjeg dana, kako i priliči jednoj kršćanskoj obitelji pa i svakoj drugoj.
Čim je Mato nakon obilnog nedjeljnog ručka usnuo Vera je poslala poruku velečasnom. No, nije ga ni na što trebalo podsjećati, na takve stvari ne bi zaboravio niti netko stariji od njega, a on je ipak još bio u punoj intelektualnoj snazi. Za svaki slučaj mobitel drži na vibri, da ne zvoni baš u vrijeme svete mise ili blagoslova kuća. Kasnije, kad se Mato probudio svratio je velečasni i do njih, da popriča malo i s Matom, jer Mato zbog tih svojih želučanih tegoba, operirao je karcinom želuca pa se sada oporavlja, u zadnjih nekoliko mjeseci nije bio u crkvi.
-Kako je prijatelju?-sasvim neslužbeno i prijateljski upitao ga je svećenik.
-Neću se žaliti, bilo je i gore, a najbolje tek dolazi. – zagonetno i šaljivo iako pomalo tužno govorio je Mato, aludirajući na blaženstvo smrti.
-E moj Matane, još ćeš ti meni u crkvi pjevati, još ovog proljeća.
-Hladni su dani, rekao je liječnik da se moram čuvati, ne izlazim ja po ovoj hladnoći. Nego Vera, daj nareži malo one kobasice.
-Ne smiješ ti tu tešku hranu moj Matane, -govorio je svećenik, mada je znao da je kobasica za njega, a ne za Matu.
-Smijem, smijem, ali neću.-šalio se Mato. Nego, hoće li se popravljati zvonik?
-Kako da ne! Hoće i to vrlo brzo. Samo još neke sitnice moram srediti.
Vera je narezala kobasicu, velečasni ju je unio u sebe zalivši je vinom, naravno ni upola dobrim kao ono koje on pijucka u svojoj sobi, ili u vrijeme svete mise, ali to sada nije ni važno. Lagano mrmorenje dopiralo je iz tranzistora koji je u Verinoj kuhinji uvijek bio uključen. Do nedavno u Verinoj dnevnoj sobi sugovornici su se gledali kroz veo dima, ali odtako je Mato operiran cigareta je dobila izgon iz stana, a sobom se širi samo miris alkohola kojim Vera povremeno masira Matina leđa i mirisi koji se kroz vrata probiju iz kuhinje pa golicaju Matine nosnice. Popričavši s Matom i izmijenivši par neverbalnih znakova s Verom velečasni je završio svoju radnu nedjelju i uputio se u svoju samostansku sobicu.
Kad su se Dežmekuši vratili kući, a bilo je to u sumrak, skinuvši čizme i objesivši kapute na vješalicu odmah su se dali na traženje oporuke jer za dva dana su imali zakazano kod odvjetnika. Ostavinska rasprava. Dežmekuš si je malo predbacivao što nije ranije s majkom razgovarao o tome, nagovarala ga je supruga na to no on se nije mogao odlučiti jer se bojao da bi je to moglo povrijediti. Razgovarati o ostavštini činilo mu se neprilično, kao da je želi živu pokopati samo radi materijalnih stvari. Ana to vjerojatno ne bi tako shvatila, jer bilo je iskustva iza nje, naživjela se ona i nauživala pa joj vjerojatno i nije više bilo do materijalnog, no on kao dobar sin o tome uopće nije razmišljao.
Gospođa Dežmekuš pretraživala je ladice u kojima je baka Ana držala razne povijesti bolesti, raznu dokumentaciju, neke plaćene račune, svete sličice i kojekakve druge stvari, a našlo se tu i zgužvanih papirića od bombona koje je pocuclala tijekom dugih noći kada od kašlja nije mogla usnuti.
Dežmekuš je tražio po policama, listao je stare knjige iz kojih je ispadala jedino prašina, znao se i zamisliti nad nekim retkom koji bi usput pročitao no gotovo redovito bi ga u tim trenucima prekidala supruga podsjećajući da nemaju na raspolaganju svo vrijeme ovoga svijeta i da oporuku moraju naći u ova dva dana, a kako im nije baš išlo po planu ona je postajala sve nervoznija i sve jasnije pokazivala svoju ćud. Pozvonili su na vrata gospođi Veri koja je po struci bila odvjetnica da je pitaju za savjet, što sada kad ne mogu pronaći oporuku koju je u zadnji tren stara pokojna majka spomenula.
-Nema žurbe, polako, naći ćete, samo polako.- smirivala ih je Vera.
-Ne bismo žurili da nije stigao poziv za ostavinsku raspravu, ovako...
-Ispričajte se za taj dan ako ne uspijete pronaći, pokojnici ne odnose materijalno sa sobom, sve će to vama ostati.
-Nije to radi materijalnog, nego ispadamo nekako neozbiljni, a sve dajemo od sebe da je pronađemo.
-Opustite se, evo, natočit ću ja po jednu rakijicu. – nutkala ih je Vera.
-Ne, ne hvala, tek onda ne bi bilo šanse da je pronađemo. Kao da jesmo...
Dežmekuši su se vratili u svoj stan i nastavili potragu. Uzaludno. Gospođa Dežmekuš pronašla je u hodniku pored cipela jedino svetu sličicu Franje Asiškog. Protumačila je to kao Božji znak i ponadala se da će uskoro odnekud iskrsnuti i oporuka. Dežmekuš nije dijelio njenu nadu, u njemu se čak javila slaba sumnja da nije netko ušao u stan i uzeo oporuku, ali odmah ju je odagnao jer tko bi pobogu mogao ući u stan, a i zašto bi bilo tko uzimao oporuku neke obične starice koja i nema bogznašto za ostaviti.
Dani su postajali sve duži, noći sve kraće. Tako su i župljani pospremili svoje teške tamne kapute, ostavili negdje u zapećku svoje tmurne zimske misli i otvorene duše izašli u prirodu družeći se jedni s drugima. Nedjelje su bile rezervirane za obitelj i misu. Velečasni se stvarno iskazao, ni sami nisu mogli vjerovati da je tako brzo ispunio obećanje koje je dao na jednoj od svetih nedjeljnih misa. Istina, zajedno sa svojim župljanima jer bez njih ne bi mogao. Uz pomoć njihovih milodara, bili oni zveckavi ili šuškavi, ali bili su od srca, popravio je crkveni zvonik.
Kao što se jednom davno Franji Asiškom javio Krist sa križa i rekao „Franjo, idi i obnovi moju Crkvu“, tako se prije nekoliko mjeseci Franjo javio velečasnom i rekao „Idi i popravi zvonik, možeš ti to, znam ja.“
-„Dragi moji župljani“, rekao je u jednoj nedjeljnoj propovjedi velečasni, „ovaj zvonik popravljen je vašom dobrotom. Odvajali ste svake nedjelje koliko ste mogli, svako prema svojim mogućnostima.“
Svi su ga gledali pobožno i s poštovanjem, divili se njegovoj vjeri, njegovoj volji, ustrajnosti i blagosti. Nekima su počele teči suze, drugi su ga gledali otvorenih usta. Nekima se činilo da je malo uzdignut od poda dok su drugi tvrdili da vide njegovu aureolu.
Baka koja se jednom davno svađala s Verom kao da je osjećala manju bol u križima nego prije, čak se nije ni borila za svoje mjesto u prvoj klupi toliko je bol bila manja. I Mato je bio na misi i pjevao. Vera je stajala do njega.
Dežmekuši još uvijek nisu uspjeli pronaći oporuku. On je vjerovao da ih je Bog kaznio jer pokojna majka je prilično dobro okarakterizirala svoju snahu, a gospođa Dežmekuš se na kraju konca sasvim promijenila. Zadržala je sličicu svetog Franje Asiškog i svake nedjelje nakon što bi je probudilo zvono s obnovljenog zvonika bila bi među prvima na ranoj jutarnjoj misi.
|
