CHABLIS

(Ovo je samo jedan pokušaj izvedbe zadatka, prikaz kriznog momenta u javnom prostoru kad bračni par govori o svojem životu koristeći madrac kao temu kako bi ostali pristojni na javnom mjestu)


Prodavaonica namještaja. Na podu u pravilnim razmacima raspoređeno pet madraca različitog izgleda i kvalitete. Pored drugog madraca s lijeve strane stoji bračni par, Ana 43 godine i Luka 45. Čuje se glasna, zaglušujuća glazba, Ana i Luka napadno gestikuliraju.

S desne strane na scenu dolazi prodavač, glazba se stišava, gotovo prestaje, prodavač se zadržava pored drugog madraca s desne strane.

Luka: Isprobala si mnoge.
Ana: To ti kažeš.
Luka: To ja znam.
Ana: Mora se. Ako tragaš za najboljim…
Luka: Ne bi htjela postojeći, već se istrošio, zar ne?
Ana: Odluke se ne donose naprečac.

Ana i Luka pomaknu se do sljedećeg madraca. Prodavač ostaje na svome mjestu.

Luka: Koliko ćeš ih još isprobati do konačne odluke?
Ana: (sjeda na madrac, meškolji se) Vidjet ćemo. A kakva su tvoja iskustva?
Luka: Neznatna.
Ana: Samo bez skromnosti, znam da redovito obilaziš salone namještaja.
Luka: Uhodiš me. (Iritantan, namješten smijeh)
Ana: (oponašajući njegov smijeh) A ti si htio da mi novi madrac bude iznenađenje?
Luka: Ne,ne…(maše rukama opravdavajući se)
Ana: U pravu si, postojeći je star i mekan.
Luka: Imaš prijedlog, želje…?
Ana: Možda da kupimo dva razdvojena?
Luka: Pretpostavio sam takav ishod. Misliš da su praktičniji.(sjeda na madrac do Ane, diže se, sjeda, ustaje i vraća se.)
Ana: Da. I možemo odabrati po sasvim osobnim kriterijima. (odlazi do sljedećeg madraca)
Ja bih ovaj s oprugama, čvrst i elastičan. Tebi bi vjerojatno više odgovarao neki deblji,
mekši, spužvasti, a ja to ne želim jer sam na takvom morbidnom spavala do sada.
Luka: Razmisli. Brinem da ne pukne opruga i pogodi te u neki vitalni organ (obavija rukom
Anina ramena i neprirodno se smije)
Ana: Volim tu brigu koju pokazuješ za mene.

Zore su bile
rujne i vlažne,
puti naše
rosne i sjajne.
Poljupcima si me budio,
pupoljcima ruža
iz svojeg vrta nudio.
Bila sam kraljica
tvojih zora.

Što da vam kažem, nije šala, Fata se umorila od svakodnevice i potražila izlaz u egzotici. Jednog je prohladnog dana stala pred globus, zavrtila ga desnom rukom i čekala da vidi gdje će se zaustaviti. Pogled se zaustavio na Africi, a Afrika pred njom. Ne časi časka Fata, trpa u koferće nešto odjeće, Muju ostavlja kod kuće, širi krila i za manje od dva sata nađe se u Tunisu. Na afričko je tlo stala usred noći, ne zna što je čeka, tim je uzbuđenija. Smješta se u hotelu u malom mjestu Port el-Kantaoui, drugoj marini po veličini u Tunisu i već sniva kako će dogodine doći jahtom. Zato je Mujo ost'o kod kuće da zgrne nešto para! Jasmin i bugenvilija cvatu na sve strane, a Fata hoda sitnim toplim pijeskom prvoklasnih plaža. Naučila Fata na sve, ali nešto joj sunce lupilo u glavu, traži aspirine, guta ih s vodom iz boce, klima je šamara po sinusima. Iznajmljuje daljinski za klimu, zaluta u krivu sobu, gura ključ, navalila, ne ide, gura dalje, opet ne ide, klik, vrata se otvaraju, a na njima preplanuli mladac začuđeno bleji. Pardon, pardon, povlači se Fata s tuđeg teritorija. Glavobolja prolazi brzo jer domaći aspirin dobro djeluje i na afričkom suncu, spremna je za posjet obližnjem gradu Soussu, točije medini da se okuša u cjenkanju. Mislila je da će ih sve preveslati, kad ono…Nije to pitomo Sarajevo i Baščaršija, tu su ti trgovci samo likom isti kao i u Bosni, kao u Rvackoj. Cjenka se Fata, trgovac kaže „bankrot, ju ar bandit, to dobar cena“. Taman Fata pomislila to je to, spustila cijenu i on kaže“onli for ju maj frend“, kupila, rukovala se, trgovac lijepo zamotao robu u novinski papir i gurnuo u crnu vreću za smeće, krenula i na par koraka dalje istu stvar ugledala još jeftiniju nego što je ona platila. Uči čovjek dok je živ, što ne bi i žena, Fata je uporna i zna što hoće. Prespavala Fata pa drugog dana ravno u Tunis, malo prošvrljala gradom pa jope' u medinu da im vratom zakovrne, zna ona što je trgovina. Putem slušala vodiča, naučila da je taj sjeverni dio Afrike bio žitnica rimskog imperija, i sama vidi uz cestu stoje maslinici i vinogradi. Dinar, dva, tri, ostavila u medini, ali njena želja za istraživanjem vodi je u Carthagu.



Naoružana s nešto malo znanja iz povijesti kupuje ulaznicu za muzej i kupuje dozvolu za fotografiranje (1 tuniški dinar) pa skakuće po ostacima drevnog grada poput arheologa i fotoreportera u jednome, juriša na muzej, hoda gore, dolje, uzduž, poprijeko dok se ne umori, a onda sjeda u neki ugostiteljski objektić i krijepi se čajem od mente s pistacijem. Ponovno oživljena odlazi do najsačuvanijeg dijela Carthage, do Antonijevih termi.



To je stvarno ogromno, misli Fata bilo im je fakat dobro. Ne predaje se Fata tako lako, odlazi dalje, 20km sjeverno od Tunisa, do malog gradića po imenu Sidi Bou Said, poznatom je po specifičnim bijelim pročeljima ukrašenim plavim detaljima, plavim prozorima i vratima.



Na najvišem dijelu gradića smještena je kavana Cafe des Nattes koja tu stoji još od početka prošlog stoljeća, a u njoj su se okupljali avangardni umjetnici. Unutrašnje uređenje kavane isto je kao i prije. Budući da su tamo dolazili Simone de Beauvoir, Andre Gide i Jean-Paul Sartre ponadala se Fata da je njena sudbina (zato se i zove Fata) biti među tim velikanima pisane riječi. Izula Fata sandale, sjela da malo odmori umorne noge uz šišu i čaj. Po povratku u hotel kupila stručak jasmina pa ga zaboravila u autobusu, neka miriše vozaču. Kad se naspavala, navukla Fata kupaći kostim pa emši na plažu. Upadaju noge u fini, sitni pijesak, bućka se u sivom moru punom trava, uživa, sve ne može vjerovat da samo ljenčari. Kasnije se uputila u Monastir pogledati mauzolej prvog predsjednika Habiba Bourguibe, ali ceste su pune policije jer sadašnji predsjednik dolazi na feštu obrezivanja svog nećaka.



Usput je Fata posjetila i obično groblje puno grobova obloženih običnim keramičkim pločicama žnj kvalitete.



Poslije večere malo razgibala kukove uz glazbu, a onda brzo na spavanje jer u jutro je telefonom budi recepcioner svojim engleskim, najsmiještnijim naglaskom na svijetu super romatntičnom rečenicom „Gud morrrning! Tauzend kisis forrrr juu! "Ogrnuta u bijelo da ne poludi od vrućine kreće put Sahare. Prvo staje u El –Jamu, razgledava arenu.



Pa sjeda u kavanicu, konobar je pokušava kupiti za deve, ali ne da se Fata, ima još puno toga za vidjeti.Gotovo svaki konobar znade i koju riječ rvackog, bosanskog i srpskog, isto tako i natpisi u kavanama nerijetko su na tim jezicima, baš kao i na poljskom, engleskom, talijanskom…Dalje uz cestu mnoštvo „benzinskih postaja“ gdje se litra benzina prodaje za 1 dinar dok je po gradovima na benzinskim pumpama 1€. Lešine krava, koza i ovaca vise ispred loše sklepanih baraka, to su istovremeno i mesnice i restorani. Promet je malčice čudan, vidi Fata uzeo vrag šalu pa se sama moli, tu nitko ne poštuje prometne propise, voze po sred ceste, ne koriste žmigavce, signaliziraju rukama, brisačima, mrtvi kut im je nepoznanica kao i upaljena svijetla. Rotirajući kažiprstom upozoravaju na radar, trube i svjetlucaju u znak pozdrava, kao kod nas nekad davno. Dopali se Fati Tunižani, neki jako senzibilan narod, tope se na osmijeh, dodiruju te. Odnedavna vlada počela s edukacijom mladih po pitanju higijene. Dakako, žene su uvijek držale do toga, ali muškarci su tek nedavno redovito počeli prati zube pa je sve maje onih čije usne kriju zube obojene jakim čajem od mente. Grade Tunižani betonjare, sve nešto do pola. Naprave prizemlje pa dignu dio prvog kata i ostave tako jer na taj način plaćaju samo dio poreza na nekretninu. Putuje Fata dalje prema Matmati mjestu gdje je sniman Star Wars. S razlogom taj predio zovu mjesečevom pokrajonom.



To je Berberski dio, a oni siroti navodno ne znaju ni kada ni odakle su došli. Ali imaju i svoj jezik i svoju vjeru. Glavno da su nama poznati još iz vremena Feničana. Zamezila Fata u trogloditskom hotelu, skapavala od vrućine u toj podzemnoj prostoriji. Prepuno vlage pa je bilo teže izdržati nego u dvorištu na suncu.



Iznad ulaza u svaku trogloditsku kuću je Fatimina ruka kao znak zaštite te riba kao priziv blagostanja. Cesta je dalje sve lošija, a vozač sve umorniji od te pustinjske vrućine. Na mjestima je asfalt prekriven rastopljenim autogumama. Temerzet je najstarije berbersko selo, a svoje pokojne pokapaju u vlastitom dvorištu, vrlo se teško odvajaju od njih. Ničemu se Fata više ne čudi.
Dolazi Fata u Douz, vrata pustinje otvaraju se pred njom, smješta se u hotel s 5*, popravlja dimije i pravac na jahanje. Deve je već s nestrpljenjem čekaju. Oblači berbersku odjeću, zamata glavu, zajaši devu i zaleluja pijeskom.



Vodi je Hamza, pričaju nekom čudnom mješavinom arapskog, engleskog i francuskog. Hamza je zove na kavu, vjerna Fata odbija, Hamza joj tura svoju e-mail adresu i broj mobitela (internet usred pustinje, već ga zamišlja kako jaši na devi, a u krilu drži laptop i piše kako mu nedostaje, kako će dati čitavo krdo deva samo da bude jedna od njegovih žena). Fata jaši dalje ravno u zalazak sunca, usta i oči joj prepuni Saharskog pijeska, grudi joj se talasaju u ritmu devinog hoda. Opčarana pustinjom dopušta službenom fotografu da je uslika kako bi Muji dokumentirala gdje je bila, kupuje pozamašan broj pustinjskih ruža koje će dijeliti prijateljima i neprijateljima (nekima u ruke, nekima u glavu) grabi pustinjski pijesak koji je najfiniji peeling za nježnu žensku kožu i oponašajući devin hod odlazi u hotel na spavanje.



Već u 3:30 ujutro recepcioner slatko vikne u telefonsku slušalicu „diži dupe“ i Fata je u trenu spremna za nove avanture. Nažalost još nije svanulo kad se Fata ukazala na jezeru Chott el-Jerid u kojem trenutno vode nije bilo, bio je mrkli mrak, nije imala vremena pričekati sabah ili po naški zoru. U toj tami samo se malo nazirala bjelina soli. Trgovci su i u tami dobro prodavali, od najboljih datulja na svijetu (jedna palma daje cca160 kg datulja), zelenog čaja, sapuna od maslina (prilično neatraktivnog izgleda) do gorskih kristala i pustinjskih ruža. No, trebalo je krenuti dalje jer jeepovi su čekali u dogovoreno vrijeme, a Fata zna što je red pa ne kasni. Šofer ne govori nego arapski pa je Fata morala i rukama i nogama mahati da pita što je zanima, odgovor je tumačila na sebi svojstven način. Pametni znaju čemu služi pojas pa se Fata vezala, oni koji nisu poskakivali su po cijelom vozilu, bubrezi su im lupali o rebra, želudac se sudarao sa srcem, glave s limom krova. Po asfaltu, po pijesku, po čemu hoćeš vozač je vozio besprijekorno, cijuci i vriskovi samo su odavali oduševljenje.



U oazi Chebika naišla je na dasku ispred „kafića“ s natpisima „Laško gremo“, „Žuja je zakon“ „Karlovačko“ i raspametila se.



Odma' mrkne jednu Žuju, izvadi fotić, smješka se djeci koja je oblijeću u nadi da će joj prodati neke ogrlice, ali ona ne popušta, fotografira, gura ruku u vodu, uspinje se, spušta i što da se kaže drugo nego da uživa. U drugoj oazi imenom Tamerza slika nešto manji slap od onog u Chebiki, stavlja po sebi neke guštere i uživa u njima, jede zreli plod opuncije jer ne može odoljeti trgovcu koji govori „dobra kaktus, dobra cena“. Dalje jeepom kroz pijesak prava je avantura. Slobodne, ničije ili božje deve šeću uokolo.



U vrijeme pauze Fata je zavirila u kulise građene za Star Wors, odmah umislila da je jedan od likova, malo se bosonoga šetala po dinama, fotografirala i hamdulila uživala. Povratak iz pustinje za Fatu je prošao dobro, dok su neki ostali duže od planiranog jer se jeep ukopao u pijesak pa su rukama odgrtali kotače, a nekima je zakuhao te su morali pričekati da drugi dođe po njih. Inače, jeepovi se servisiraju svaki tjedan. Nakon pustinje treba Bogu zahvaliti pa se Fata našla pred džamijom u Kairuanu, četvrtom svetom gradu na svijetu. Bila je i u ćilimarnici. Pazarila nije jer je imala kartu za avion pa joj nije trebao leteći ćilim. Nakon svih tih putešestvija i la bes provoda Fata je lijepo svoje krpice potrpala u koferće i avionom koji je tek malčice kasnio vratila se svome Muji.