CHABLIS

Nakon kratke noći zapaprene noćnim morama koje me obično muče pred put osvanulo je i obećavajuće jutro koje nas je povelo kroz Sloveniju u lijep dan, a taj lijep dan nas je dalje kroz Italiju i Švicarsku vodio sve do dugo očekivanog odredišta u Francuskoj, do Chamonixa.
Budući da je tunel Mont Blanc bio zatvoren, nije bilo druge nego ići preko Svetog Bernarda gdje sam se odmah sjetila Kocke kocka
kod koje sam prije otprilike godinu dana pročitala kako kravama u Švicarskoj spaljuju rogove. Na tom kratkom putu kroz Švicarsku nisam vidjela krave, valjda im je bilo zima, ali dobro sam gledala ima li u toj perfekcionističkoj zemlji smeća uz cestu. I…na moje veliko iznenađenje (čak više nego razočaranje) konstatirah da ima. Pretpostavka je da su to putnici bacali opuške kroz prozore automobila, jednako tako i plastične boce, pa i pokoja najlon vrećica. No, ono što ne mogu dokučiti je kako to da uzorni Švicarci to nisu bržebolje počistili.
Večernja šetnja Chamonixom uvela nas je u novu zbilju, mali mondeni gradić zaposjednut turistima. Sreća da se dućani i dućančići zatvaraju već u 19:30 pa mi koji smo došli dan iskoristiti na snijegu nismo imali vremena trošit novac na nepotrebne primamljive artikle. Tek pokoja sitnica u zadnji čas, vjerovali ili ne. Noćni život Chamonixa počinje oko 22:30 , tada smo mi već u krevetima pokriveni ružnim starim dekama.
Iako neradni dan, nedjelja je za nas bila udarna. Kupili smo obiteljsku kartu koja je u konačnici prilično jeftinija od 3 pojedinačne (dokaz kako dijete ponekad može biti prednost) i koja uključuje sva skijališta koje ljudsko oko može obuhvatiti i na koje skija može kročiti. Pa i više od toga. Od jutra pa gotovo do mraka gostoprimstvo su nam pružila skijališta Les Tours.



Taj naš prvi „radni“ dan prošao je ugodno i bez iznenađenja. Osim ako se obilje bjeline nakon naše „tople“ zime može ipak nazvati iznenađenjem. Aprčs ski pivo, pa pravac u apartman na tuširanje i klopu.
Drugog jutra busom smo otišli do skijališta Les Grands Montets, no već u samom startu mali Maurice obznanio je bed njuz, pukli su mu novi novcati vezovi na bordu, kupljeni u Turbo Športu i do dan prije nekorišteni te se novčanik znatno olakšao. Kad je bal, nek' je bal, odmah smo kupili nekoliko privlačnih i ukusnih kolačića i pojeli ih na suncu ispijajući drugu jutarnju kavu.
Odlučili otići na Les Grands Montets i imali smo ludu sreću. Uobičajeno se čeka i više od 45 minuta na žičaru, ali mi smo stigli na red za samo petnaestak. Iako smo u velikoj kabini bili natiskani poput sardina, to kamo smo stigli je toliko prostranstvo da uskoro oko sebe ne vidiš nikoga. Oko tebe sama bijela brda i bijele livade. Ne vjerujete?



U jednom trenutku moj dragi Jacques Jaraques mi je doviknuo „'odi ovuda“ , a ja sam, Chablis gluha, čula „kol'ka gruda“ pa gledam uokolo odakle će se dokotrljati!
Zastali smo kod planinarske kućice, odmorili, popili pivo, pomazili psa čuvara i pogledali kako se u daljini strmoglavila lavina.



Idućeg dana apetiti su porasli još više pa smo otišli na L'Aiguille du Midi. I tu je bilo više sreće nego pameti, kako bi se to kod nas popularno reklo, na žičaru ne čekasmo više od dvadesetak minuta, iako se tu čovjek pravo i umori čekajući i do dva sata.



Ali isplati se doći na 3842m i uživati u panorami jednako kao i skijati kroz Vallče Blanche i Mer de Glace.







Pauza na pola puta do vlaka (da dobro ste pročitali, do vlaka) začinjena sendvičima u vlastitoj proizvodnji (mrvicama su se počastile ptice) i toplim čajem iz termosice povratila nam je energiju i nastavili smo spuštanje kroz ledenjačke krasote do ledene spilje. Ledena spilja je nevjerojatne ledeno plave boje.



I onda teškim koracima, nogu okovanih u pancerice, po nekoliko stotina metalnih stuba do stanice vlaka koji nas je spustio u našu dolinu.



Srijeda je bio dan za odmor, pa smo odlučili otići na bliža skijališta, na Brévent i Flégčre. Sunce nas je grijalo, jednako tako i snijeg pod našim skijama koji se polako pretvarao u nešto nalik lošem pire krumpiru. Mali Maurice je zanemario to što u džepu čuva skupu tjednu kartu i odlučio zujati gradom, fotkati i odmarati.
U četvrtak smo ponovili jedno od već spomenutih skijališta, isto tako ponovili smo uživanciju na suncu i svježem zraku, uživanciju u prostranstvima bjeline.



Pogledavši se u ogledalo shvatila sam da sam nalik rakunu, sunce i sunčane naočale učinili su svoje. Ma, tko još mari za izgled kad pređe toliko kilometara radi skijanja.
I zadnji dan našeg aktivnog odmora prošao je slično, jedino što smo promijenili tri skijališta, iako ne sjedimo na mjestu, uvijek tražimo što više akcije.
Povratak u Zagreb nije ni naporan ni dosadan, naporan nije jer vozi Jacques Jaracques, a Chablis i Maurice gledaju divote kroz koje prolaze, grickaju čokoladice i piju čaj. Malo smo skrenuli s puta, sasvim proračunato i namjerno, posjetili smo Damanhur, ali neka to ostane putopisna delicija za neki od slijedećih osvrta. Vožnja kroz pokrajinu Valle d'Aosta je zanimljiva, snijega više nema, kaskadno zasađeni vinogradi plijene pažnju kao i arhitektura kod koje me oduševljavaju krovovi.



Tu smo davne 2001. proveli godišnji odmor, probudile su se uspomene na ledenjak Rutor na kojem sam pronašla cepin, istoimeno jezero i istoimeni potok u kojem sam se iza stare pilane prala nakon višednevnog znojenja. Tako, kroz uspomene, kroz dan i kroz mrak vratili smo se u Zagreb, odbacili naša francuska imena, i u ponedjeljak nastavili hod kroz svakodnevicu.