OKLADA
Oklada je, pojma nemam tko je to rekao, nepošten posao sklopljen između lopova i budale. Kad sam po prvi puta čula tu definiciju činila mi se apsolutno točna i duhovito sročena. Nisam mislila da bi je išta moglo ugroziti sve do događaja koji me na vlastitoj koži razuvjerio.
Nas dvoje živimo u malom stanu od tridesetak kvadrata. Stišćemo se u premalom krevetu, kuhinjski namještaj je minimalistički. Knjige koje smo dobili tijekom života na poklon, kao i one koje smo, zaraženi reklamom i dobrim recenzijama, kupili stoje u kartonskim kutijama. Dobro zalijepljene ljepljivom trakom i prekrivene nekim šarenim, heklanim prekrivačima simuliraju stolce-taburee, a na jednoj malo čvršćoj, dupkom ispunjenoj enciklopedijama, stoji televizor.
Donedavna su dnevnu sobu krasila i dva PC-a. Putnici namjernici, gosti zvani i nezvani, prijatelji, pitali su se zašto u tako malom prostoru imamo dva kompjutora. Odgovor se nameće sam po sebi, jer radi se o PC-u, ili o OR-u, osobnom računalu, a kako smo i on i ja samostalne, odgovorne, kompletne osobe svatko od nas ima i svoj osobno računalo. Kao što imamo i osobne cipele jer njegovoj osobi bolje pristaju malo duže i malo šire nego meni, dok se noga moje osobe najudobnije osjeća u obući broj 36, potpetice 5 do 6 centimetara.
Erik je svega nekoliko puta bio kod nas. Više smo se družili na dva kotača, prolazeći pušući i uzdišući, katkad od napora katkad od gušta, brdovitim predjelima okolice. Ta gromada od čovjeka, toplih smeđih očiju uokvirenih svijetlim trepavicama, duge kose svezane u rep tanak poput jegulje djelovao mi je u šarenim tajicama nezgrapno na biciklu, ali to je bio samo prvi dojam, drugi je već odavao pravog profesionalca na ovom području. Poznavali smo ga još iz studentskih dana. Ponekad mi je djelovao autistično, no zajednički glazbeni ukus kao i povremeno zajedničko uživanje u prirodi godinama nas je održavalo na razini nekog neobičnog prijateljstva. Bio je stručnjak za računala. No, rijetko smo o tome razgovarali. Kao što smo uopće rijetko razgovarali. Erik je za nas postojao samo povremeno. Kao krupni baletan na dva tanka kotača.
Naša dva OR-a stajala su u dnevnoj sobi kao dvojajčani blizanci. Isti, a ipak različiti. Ili još bolje, poput njegove visosti računala i njegovog klona. Računalo je imalo originalne programe, a klon neizvorne. Točnije, ni ovi originalni nisu bili do kraja originalni,izvor im je bio polumafijaški kao i najvećem broju računala u našem gradu, ali je klon dobivao i kopije toga… I sve bi bilo dobro da u nekom trenutku nepažnje, poremećene koncentracije ili nagomilanog umora nisam stisnula krivu komandu nakon čega je klon OR počeo odumirati. Uskoro je postao potpuno neupotrebljiv.
Erik se učinio kao najbolje rješenje. Velikodušno se ponudio, a mi smo jednako tako širokogrudno prihvatili. Na sam Badnjak odnijeli smo OR klona do Erika jer i sam je rekao da mu tako najviše odgovara. Nije volio blagdanska obiteljska okupljanja. Do tada nisam niti pomislila da ima obitelj jer je nikad ni jednom riječju nije spomenuo. Ni njegov stan nije bio ništa veći od našeg, ali je već na prvi pogled uređenje stana plijenilo našu pažnju. U kupaonicu i kuhinju nismo ulazili, ali hodnik i soba sadržavali su više računala od osrednjeg računalnog centra. Neka čista, neka s mrljama prolivene kave, neka puno starija od našeg, a neka novija i daleko bolja. Osim računala koja su, postavljena uredno jedno na drugo, gotovo obložila sve slobodne zidove u sredini sobe stajao je veliki stol zatrpan punim pepeljarama i šalicama ispijene kave.
Predali smo Eriku našeg klona. Odložio ga je na jednog istog ili sličnog, tako se nama barem činilo s te vanjske strane kante. Ponudio nas je pivom iz limenke. Malo smo čavrljali susprežući se od znatiželjnog upućivanja pogleda na neobično uređenje interijera. Zazvonio mu je telefon, ali nije se obazirao. Činilo se da mu je puno važnije čavrljanje s nama. Vjerojatno nema puno prijatelja, pretpostavljali smo, te nije htio niti na kratko prekidati druženje.
Po povratku kući moje OR mi je već nedostajalo, kao da sam protiv svoje volje ostavila ljubavnika u rukama druge. Kladili smo se u večeru, on je tvrdio da ću svakodnevno ispitivati Erika o klonovom ozdravljenju, ja da ću to „slobodno“ vrijeme iskoristiti za druženje sa zapostavljenim prijateljima. Uostalom, popravak neće potrajati vječno, to su stvari koje se brzo rješavaju, tvrdila sam.
Prvi dan bez klona prošao je relativno mirno. Drugoga sam dana popila nekoliko kava više od uobičajenog. Treći i svaki sljedeći su bili sve jedan teži od drugog, apstinencijska kriza je bila sve očitija. Prvo sam izgrizla nokte lijeve ruke, a oko desetog dana sam pogrizla i one na desnoj. Dvadesetog sam čupkala obrve, tridesetog više nije bilo ničega za čupkanje.
Erika sam po pitanju mog OR-a nazvala po prvi puta nakon pristojnih deset dana čekanja, ali nije odgovorio na poziv. Kasnije smo zajedno pokušavali svakodnevno, a uskoro i svakonoćno, no uvijek s istim ishodom. Oklada je pala u vodu. Jer umjesto lopova i budale oboje smo bili ovo zadnje u nizu.
Nakon mjesec dana lažne nade odlučili smo pokopati i nadu i klona. Obukli smo tamnu odjeću i simbolički zapalili dušicu na mjestu gdje je prije stajalo moje OR. Podigli smo kredit i kupili novo.
Livade su se zazelenile, priroda je zvala da je se pohodi, a ja sam prestala gristi nokte. Gubitak sam preživjela no još dugo me mučila znatiželja; znala sam se pritajiti iza prozora i gledati hoće li Erik projuriti na svom biciklu. Katkad sam zamišljala kako nekim drugim ljudima otvara vrata svog stana, odlaže doneseno računalo na već pohranjena, nudi ih pivom iz limenke i čavrlja, čavrlja, oglušujući se na upornu zvonjavu telefona.
|
