CHABLIS

Koliko reklama na internetu, po novinama i na televizijskim programima! I zaista, Koločep ili Kalamota mali je otočić nadomak Grada, uronjen u kristalno čisto more puno ježinaca. Kako je lijepa ta naša mala zemlja, nekako mi se često otima usklik divljenja. Sedam dana provela sam na prilično praznom otoku i vjerujem da sam imala puno sreće jer dogodine, ako reklama urodi plodom, to više neće biti raj ovozemaljski. Zato ni riječi neću reći o Koločepu kao otoku znanja, jer kompjutorizacija će ga učiniti prenapučenim mjestom poslovne elite.

Dok se u drugim mediteranskim mjestima turisti doslovno bore za svoje mjesto na plaži, ustaju rano kako bi ručnikom zauzeli najpovoljniji položaj pod suncem, na Kalamoti, kako mještani od draga nazivaju ovaj otok (od grčkog „lijepe noći“), zrnca pijeska glavne plaže ljeskaju se na suncu i tek malobrojna ostaju skrivena pod stopalima ili leđima nekolicine sretnika koji su poput mene i mog Džive odlučili provesti svoj odmor daleko od užurbane svakodnevnice. Ljudi su pitomi ali pomalo svoji, što i ne čudi kad samo pomisliš kako žive zimi kad nema furešta i kad zapuše bura. Glavna zabava otočanima, baš kao i gostima je mačka Olga koju, eto, nitko u svojim reklamama i reportažama nije spomenuo. Olga je jedna od dvije mačke koje je Mare, vlasnica jedinog dućana, dala sterilizirati i sad ih hrani, gdje drugdje nego u svom dućanu. Iako dvije, samo Olga ima ime. Bezimena je dugodlaka, lijepa i mazna, a Olga je šerif na otoku.
Vječito u položaju potkove, spremna na borbu i kad opasnost ne vreba, pogrbljena i dok jede i dok odmara, njenom oku neće promaknuti niti jedan pas koji se tu nađe. Po sat vremena smo znali promatrati Olgu zajedno s ostalim mještanima koji bi kod Mare kupili pivu i tako se hladili u najtoplije doba dan, kako ispod oka promatra pse koji ni sami nisu znali što bi zapravo od nje htjeli, igru ili kavgu i koji bi redovito odlazili podvita repa i izgrebane njuške.
Kad otokom zavlada „znanje“ nećemo se više moći od srca nasmijati nemušto napisanim nazivima na cjenicima, poput „Bokarske vodice“ ili piva „Hineken“. Nestati će otočka polupismenost, srdačnost, jednostavnost, a po „planinarskim“ stazama od donjeg do gornjeg Čela koračat će horde poslovnih ljudi koji će pokušat učinit nemoguće, spojiti posao i odmor, baš kao što je nemoguće sačuvati prirodu i živjeti od turizma. Zato, ne hrlite na Kalamotu nego mi vjerujte na riječ, tamo je predivno i vrijedi je sačuvati. Zaštititi od raznih „znanja“. Doći na prstima, duboko udahnuti i neprimjetno se povući ne ostavljajući vlastitog traga.