CHABLIS

....ili moj mali doprinos očuvanju prirode



Kad sam bila mala nisam kužila različite mijene u životu. Kužila sam samo ono „mlad-star“ i tu je bio kraj. Kasnije sam čula poslovicu „poslije kiše dolazi sunce“, a onda sam u gimnaziji naučila da se to na latinskom veli „post nubila phoebus“ i da osim ovog osnovnog koje fakat funkcionira, jer htjeli-ne htjeli poslije kiše dolazi sunce, ima i preneseno značenje za koje uglavnom zagrizu depresivci ili oni koji su trenutno u nekom bedu pa se tješe da će se uskoro stvari same po sebi popraviti. Tako se ja već godinama tješim da će unatoč raznim klimatskim promjenama, kiselim kišama, globalnom zatopljenju i ostalim sranjima, naši nasadi voćaka biti spašeni. No, kako vrijeme prolazi vidim da tu pomaka nema.

Možda mi se u mozgu promijenila kemija pa mi se neke stvari pričinjavaju, možda i nije, ali već mjesecima ne mogu usnuti bez stravičnih misli koje me zaokupljaju. Zamišljam svoje kolegice kako se pretvaraju u dabrove i uništavaju voćke. Ne, nije to lako rješivo. Ne,ne. Ne rješava se to odlaskom šrinku i gutanjem male čarobne tabletice, ili kombinacijom nekoliko njih. Recimo, sjećate li se vi iz vašeg ranog djetinjstva što su vam roditelji pričali o dabrovima? Ili što je pisalo u albumu ispod sličice dabra? Ja se sjećam da sam učila da je dabar glodavac koji živi uz vodu i to u ondašnjem SSSR-u, Skandinaviji i Kanadi, (ali kako su sad i Kinezi došli k nama zašto ne bi i dabrovi), da jakim zubima nagriza stabla uz obalu rijeka, ruši ih uz vodu i tako stvara brane, a iz kore i granja stvara humke u kojima stanuje.

Moje kolegice su žene koje su na permanentnoj dijeti To vam spada u istu kategoriju kao i cijeloživotno obrazovanje! I ništa tu ne bi bilo zabrinjavajuće da one u okviru tih svojih dijetalnih prehrambenih navika ne jedu voćke! Pune su mi uši rečenica tipa“danas za ručak imam 10 dkg posnog sira i jednu voćku“! Ne'š ti dijete! Nije joj dovoljno da pojede komad voća nego ona odmah cijelo drvo. Ne znam, ne znam, ali mi smo još u osnovnoj školi lijepo učili iz hrvatskog jezika, a bome iz prirode i društva da je voćka višegodišnja biljka čiji plod ljudi koriste kao hranu u svježem ili prerađenom obliku, da se prema uzrastu dijele na stablašice i grmove, a prema obliku ploda na zrnato voće (jabuke, kruške, dunje, mušmule, oskoruše), na jagodičasto (trešnje, višnje, šljive, kajsije, breskve, jagode), na koštunjičavo (orah, badem, lješnjak, kesten) i na južno voće (naranča, mandarina, limun, kaki, smokva) koje nam je bilo nedostupnije nego danas i uglavnom skuplje od danas bezobrazno skupih jabuka koje rastu po domaćim trnacima. I tako ja zamišljam moje kolegice ( a da stvar bude gora neke od njih su i profesori hrvatskog jezika!) kako se na njihovim ramenima lijepa ženska glava polako pretvara u glavu dabra ili nutrije, kako im s dolaskom sata određenog za dijetalni obrok rastu sjekutići koje ni najsofisticiraniji zubni aparatić ne bi zadržao unutar usana i kako se primiču deblu voćke koje onda pod njihovim zubima dobiva utor nešto širi od oštrice motorke koja bi muku voćke riješila u puno kraćem vremenu.

Budući da se u osnovnoj školi uči da je „voće“ zbirna imenica i da je njena jednina „komad voća“ pretpostavljam da je sav ženski svijet pod utjecajem izgladnjivanja na to zaboravio. Šteta. Bilo bi bolje kad bi žene pojele po jednu jabuku nego što glođu stabla voćaka. Bile bi boljeg zdravlja i priroda bi ostala očuvanija!

Danas.
Nestvarnog tebe
u mirisu božura
ljubim sanjivo.
Nježno,
poput peluda
s trešnjinog cvijeta
što su ga pčele raznijele.
Poljubac ti ostavljam,
za sutra.
Znam.
Znam da sutra
neće doći.

Žarulja u dnevnom boravku je pregorjela, ali odlučio je ne promijeniti je jer ionako je ovo zadnja večer u ovom stanu. Dio namještaja je rasprodao, dio je privremeno spremio kod kolege s posla, odjeća i knjige već su tjednima uredno pohranjeni u kartonskim kutijama koje su mu ljubazne prodavačice iz obližnjeg dućana čuvale od kako im je povjerio da je kupio novi stan i da seli. Okružen kartonskim kutijama stajao je u polumraku gotovo praznog dnevnog boravka. Da je pušač, pomislio je, u ovoj bi prilici sigurno zapalio. Ovako, samo je još jednom pogledom preletio po praznim zidovima na kojima su slabe sunčeve zrake na zalasku tvorile neobične šare stopljene s tamnim mrljama koje su ostale ispod sad već skinutih slika. Onako miran, visok i mršav djelovao je kao dio zaboravljenog namještaja, kao uski visoki jednokrilni ormar po kojem u sumrak plešu svoj ples sjenâ zapadajuće sunce i povjetarac koji je pomicao zaboravljenu narančastu zavjesu. Noćas će spavati kod roditelja i tako dok se supruga ne vrati s puta, a onda će još nekoliko tjedana zajedno spavati kod roditelja dok novi stan ne bude useljiv. Bilo je i romantike i sjete i nemira u tom činu povratka u roditeljski dom. Sjećanja na bezbrižne studentske dane dolazila su na mahove, miješala se s mislima o sutrašnjem radnom danu, razbijala mu koncentraciju. Potrpao je u auto još tih nekoliko preostalih kutija, potpuno zaboravivši na narančastu zavjesu, po zadnji put zalupio vratima ovog stana u kojem je proveo vrijeme od vjenčanja pa sve do sada. Nije bio tužan, ta uskoro ga očekuje useljenje u puno veći i ljepši stan, ali neka sjenka nostalgije ga ipak nije napuštala.

Njegova momačka soba više nije bila ona od nekad. Da, namještaj je djelomično ostao isti, ali nakon njegovog vjenčanja majka ju je pretvorila u sobu za odlaganje neizglačanog rublja i uredila je gotovo kao malu galeriju vlastitih cipela za koje nikada u prostoru za to predviđenom nije bilo dovoljno mjesta. Spavao je u dnevnom boravku, prostranijem i po majčinom mišljenju primjerenijem njegovim potrebama. Koje su to „potrebe“, zapitao se, jer on radi po cijele dane, a kratko druženje prije spavanja provede za stolom u kuhinji izmjenjujući uljudnosti s vlastitim roditeljima. Prave osjećaje su kroz ove godine razdvojenog življenja ionako zaboravili iskazivati.

Budi se rano poput svoje majke. Ne ostaje u krevetu zijevajući i protežući se, valjuškajući se ispod mekog pokrivača jer ga nervira zvuk cmakastog tapkanja gore-dolje po ulaštenim vinas pločicama koje bi svakako trebalo promijeniti. To majka bosih nogu hoda od prozora do radio aparata i natrag, pogledava kroz prozor, otvara i zatvara hladnjak ne vadeći namirnice već samo provjeravajući njegovu popunjenost, popravlja jastučiće na stolcima oko kuhinjskog stola i povremeno vlažnom vileda krpom odstrani pokoju nečistoću koja joj se nađe na putu njenog jutarnjeg hoda. Otac mirno spava dokasna, ne čuje taktove s uvijek iste radio postaje kao ni kuhinjsko tapkanje vinas pločicama. Samo on nervozno ustaje iz kreveta i nesvjestan da samo očekuje trenutak kad će za sobom zatvoriti vrata i udahnuti jutro zajedno sa svojim poslovnim partnerima. Možda je ovaj urnebesni ritam kojim živi stvorio u njemu nervozu koja ne nestaje ni u vrijeme noćnog odmora pa ga odmah po buđenju nerviraju zvukovi i pokreti koje mnogi drugi niti ne primjećuju.
Prehrambeni običaji iz mladosti ponešto su se promijenili, ali katkad se ipak lijepo prisjetiti mamine kuhinje i mirisa tople bijele kave za doručak koja ga je i ovog puta dočekala na stolu. Prilično je osorno rekao da više ne pije bijelu kavu, a šalica do vrha napunjena tom mirisnom tekućinom koja nas ujutro izvlači iz pidžame ostala je na plastificiranom stolnjaku kariranog uzorka. Otvorio je hladnjak, uzeo malo maslaca i namazao ga na šnitu jučerašnjeg bijelog kruha koji se mrvio pod pritiskom noža kojim je nastojao razmazati pretvrdi maslac. Pojeo je prije nego što se majka uspjela okrenuti, tako da nije niti primijetila da je stol prazan kad mu je u zamjenu za bijelu kavu nosila čaj. To je u njemu probudilo gnjev jer nije ni spomenu da bi ga pio. Ona se na to nije osvrnula već je rekla da je takav doručak preslab, da bi trebao pojesti barem jaje, ili malo špeka no on je već bio u hodniku i obuvao cipele koje su mu prve bile pri ruci, ne vodeći računa pašu li uz hlače i čarape, kako bi što prije izašao iz roditeljske oaze i udahnuo zrak ulice, udahnuo vrevu života nepoznatih ljudi koji mu nisu nudili ništa, a bili su mu puno bliži od onih čija je vrata zatvorio do povratka s posla. Iako pred njim nije pokazala, majka je ostala zbunjena i razočarana, i dalje je u nevjerici tapkala vinas pločicama, s vremena na vrijeme vrteći glavom i povremeno okrećući gumbić radio aparata, više zbog nervoze izazvane novonastalom situacijom nego radi promjene radio stanice. Nije bila gladna te je bijelu kavu prelila u emajlirani bijeli lončić ispod čije drške se skupila mala žuta prljavština koja se nije mogla oprati unatoč svakodnevnom ribanju, podgrijat će je kad otac ustane. Čaj je prolila u sudoper.

Otac kao da i nije živio s njima u stanu, samozatajan kao nikad prije, po cijele je dane sjedio pred televizorom i u svemu se slagao sa svojom suprugom. Na njegovu je osobnost odavno pala prašina i nitko je nije ni pokušao otpuhnuti. Što je tiši to manje smeta, mislila je majka, dok je sina njegovo vegetiranje dovodilo do ludila. S dekicom preko koljena, bilo ljeto ili zima, sjedio je pred televizorom i u sivilu postojanja gledao sve od reda. Njemu ništa nije smetalo, on ništa nije htio mijenjati.

Supruga se vraćala u srijedu navečer. Avionom. Od njihovog vjenčanja pa nadalje rijetko je izbivala, ali kad je ne bi bilo onda bi to potrajalo. Takva je bila priroda njenog posla, govorio je on, a ona ga je u tome podupirala. Svojim mjesečnim prihodima i lijepim riječima.

Večer je bila sparna, vlage je u zraku bilo previše, a na njegovom čelu sitne kapljice znoja močile su šiške koje su mu dopirale do gustih, crnih obrva. Povjetarca ni otkuda, a tako bi dobro došao i popravio njegovo mlako raspoloženje. Avion je stizao u 19:25 i on ju je čekao na izlasku za inozemne letove. Iako nije poznavao nikoga osjećao je neku povezanost s tom gomilom nepoznatih koja je kao i on čekala nekoga od svojih bližih ili daljih. On je bio umoran od tog sparnog dana nakrcanog radnim obavezama i nadao se da će mu dolazak supruge popraviti raspoloženje.

Vižljasta i uvijek s osmjehom na licu bila je miljenica svakog društva u kojem bi se našla. Čini se da je to bilo jedino što nije podleglo promjeni. I sada je među putnicima prvo ugledao njene vedre oči koje su se smiješile. Nije mogao po ovoj sparini ne sjetiti se ljeta kad su im se pogledi prvi puta sreli i ostali tako priljepljeni; ona je sjedila na plaži u plavom badiću i lizala sladoled od limuna. Sada ljeta provodi u uredu pored uključenog klima uređaja, šmrca i ne diže pogled s kompjutora. Ne liže sladoled od limuna, ne liže nikakav sladoled jer ju je neki poučni časopis upozorio da sladoled zbog velike količine rafiniranog šećera šteti zdravlju. To što je njen suprug u drugom časopisu pronašao podatak da je zdrav i hranjiv nije promijenilo njen stav. Plavi badić je zamijenila novim, šarenim, da je vizualno malo proširi jer se s godinama, zbog poslovnih obaveza i promijenjene prehrane prepolovila. Ništa od onog oblog i zanosnog komada za kojim se sav muški svijet okretao, samo su vesele oči i vedra narav govorili da se radi o istoj osobi.

Lagan doticaj usnama vratio ga je u sadašnjost, supružnički cjelov okončao je njegova prisjećanja na proživljenu romansu. Sjeli su u auto, na mjesto kartonskih kutija koje je prevozio iz starog stana stavio je njenu prtljagu i poveo je u njihov privremeni dom. Oboje su strepili od suživota u roditeljskom domu, od raspodjele dužnosti, ali nisu o tome progovarali. Prije se ona redovito jadala kako je njegova majka ne voli, nepravedno osuđuje, kako joj uvijek nalazi neku manu. Sada je šutjela, a nelagoda i praznina stajali su u automobilu između njih poput oblaka nad gradom iz kojeg nikako da padne kiša. Znala je da je bolje tako, kad mu se u mladosti znala požaliti uvijek je priča završavala njenim suzama i njegovim durljivim stavom, pobogu, pa ne može uvijek pričati protiv njegove majke.

On je vozio gledajući ravno pred sebe, ispitivao ju je o putovanju i poslu. Priželjkivao je da progovori, da pokaže strah pred ulaskom u dom njegovih roditelja, priželjkivao je da kaže bilo što vezano uz njegovu majku jer tako bi se i on njoj mogao izjadati, nadao se da bi tako podijeljene nelagode i strahovi izbrisali miris bijele kave koju njegova majka uporno svakog jutra stavlja pred njega i potom preljeva u drugi lončić ili jednostavno izlije u slivnik gubeći živce u borbi s promijenjenim navikama svoga sina. Ali ona je šutjela.

Parkirao je jednim krajem auta na zelenoj površini jer na parkiralištu nije bilo mjesta. Ponio je njenu prtljagu do stana. Zagrljaji su se izmjenjivali, bez stvarnog stiska, labavo poput ispuhanog zračnog koluta za plivanje. Nitko nije drugačije ni očekivao, između njihovih isprepletenih ruku i ramena bilo je mjesta za jednu stvarnu ljubav koja se mogla uvući da je bilo više sreće.

Kuhinja je postala tiho bojno polje dviju domaćica, svaka je htjela ugoditi mlađem muškarcu. Majka je pripremala svinjski kare, omiljeno jelu njenog sina iz studentskih dana, lagano prošaran bijelom masnoćom od koje se snahi okretao želudac.On bi ga halapljivo pojeo, ali kasnije bi ga mučila žuč. Supruga nije znala kome da prigovori, znala je da majka to radi kako bi njemu ugodila, a vidjela je da njegov organizam više ne može prokuhati toliku količinu teške hrane. Zato je ona pekla kolače bez masnoće, jaja i šećera, a on je tako žudio za jednom pravom tortom od oraha, u koju ide dvanaest jaja i velika tabla čokolade. Sve je ostalo tek na željama, obje su žene tjerale po svome. U njegovoj glavi gomilalo se nezadovoljstvo, izbijalo je kroz drmusanje nogom u vrijeme jela ili gledanja televizijskog programa, kroz perutanje vlasišta i pojavu crvenila na obrazima. Jedva je čekao da se okonča ta obiteljska idila i da usele u svoj novi stan.
Iako nije bio praktičar, ovog se puta sam od sebe uhvatio posla. Još nije prošao ni tehnički pregled objekta, a on bi svakodnevno poslije svojih obaveza odlazio i premjeravao sobe i balkone. Bezukusni kolači i premasni odresci natjerali su ga na bijeg iz roditeljskog gnijezda i ženinog mlitavog zagrljaja. Stajao je naslonjen na ogradu balkona novog stana i promatrao grad kao na dlanu. Sijevala su mu pitanja na koja nije znao odgovor, a možda ga nije ni želio pronaći. Izgubljen u vrtlogu neiskrenih radnji, lažnih osjećaja shvatio je da ni za koga ništa nije kao prije.

Zapara je popustila i kišilo je nad gradom. Bljeskalo. Prolazna ljetna oluja. Bio je odlučan u namjeri da stvari vrati na staro. Na bolje. Zato se odlučio prihvatiti posla i ponovno udahnuti život punim plućima. Za početak, odlučio je, stavit će žarulju, neka simbolično zasvijetli u novom stanu. Otvorio je malu narančastu kartonsku kutijicu i izvadio standardnu žarulju od 100 wata. Jednom je rukom uhvatio grlo koje je virilo iz stropa obješeno na crnom kablu, a drugom je pokušao zavrnuti žarulju. Začula se snažna grmljavina.

Drugog jutra komisija za tehnički pregled pronašla ga je na svježe lakiranom parketu novog stana. Pocrnjelih ruku i bez života.