CHABLIS

....ili moj mali doprinos očuvanju prirode



Kad sam bila mala nisam kužila različite mijene u životu. Kužila sam samo ono „mlad-star“ i tu je bio kraj. Kasnije sam čula poslovicu „poslije kiše dolazi sunce“, a onda sam u gimnaziji naučila da se to na latinskom veli „post nubila phoebus“ i da osim ovog osnovnog koje fakat funkcionira, jer htjeli-ne htjeli poslije kiše dolazi sunce, ima i preneseno značenje za koje uglavnom zagrizu depresivci ili oni koji su trenutno u nekom bedu pa se tješe da će se uskoro stvari same po sebi popraviti. Tako se ja već godinama tješim da će unatoč raznim klimatskim promjenama, kiselim kišama, globalnom zatopljenju i ostalim sranjima, naši nasadi voćaka biti spašeni. No, kako vrijeme prolazi vidim da tu pomaka nema.

Možda mi se u mozgu promijenila kemija pa mi se neke stvari pričinjavaju, možda i nije, ali već mjesecima ne mogu usnuti bez stravičnih misli koje me zaokupljaju. Zamišljam svoje kolegice kako se pretvaraju u dabrove i uništavaju voćke. Ne, nije to lako rješivo. Ne,ne. Ne rješava se to odlaskom šrinku i gutanjem male čarobne tabletice, ili kombinacijom nekoliko njih. Recimo, sjećate li se vi iz vašeg ranog djetinjstva što su vam roditelji pričali o dabrovima? Ili što je pisalo u albumu ispod sličice dabra? Ja se sjećam da sam učila da je dabar glodavac koji živi uz vodu i to u ondašnjem SSSR-u, Skandinaviji i Kanadi, (ali kako su sad i Kinezi došli k nama zašto ne bi i dabrovi), da jakim zubima nagriza stabla uz obalu rijeka, ruši ih uz vodu i tako stvara brane, a iz kore i granja stvara humke u kojima stanuje.

Moje kolegice su žene koje su na permanentnoj dijeti To vam spada u istu kategoriju kao i cijeloživotno obrazovanje! I ništa tu ne bi bilo zabrinjavajuće da one u okviru tih svojih dijetalnih prehrambenih navika ne jedu voćke! Pune su mi uši rečenica tipa“danas za ručak imam 10 dkg posnog sira i jednu voćku“! Ne'š ti dijete! Nije joj dovoljno da pojede komad voća nego ona odmah cijelo drvo. Ne znam, ne znam, ali mi smo još u osnovnoj školi lijepo učili iz hrvatskog jezika, a bome iz prirode i društva da je voćka višegodišnja biljka čiji plod ljudi koriste kao hranu u svježem ili prerađenom obliku, da se prema uzrastu dijele na stablašice i grmove, a prema obliku ploda na zrnato voće (jabuke, kruške, dunje, mušmule, oskoruše), na jagodičasto (trešnje, višnje, šljive, kajsije, breskve, jagode), na koštunjičavo (orah, badem, lješnjak, kesten) i na južno voće (naranča, mandarina, limun, kaki, smokva) koje nam je bilo nedostupnije nego danas i uglavnom skuplje od danas bezobrazno skupih jabuka koje rastu po domaćim trnacima. I tako ja zamišljam moje kolegice ( a da stvar bude gora neke od njih su i profesori hrvatskog jezika!) kako se na njihovim ramenima lijepa ženska glava polako pretvara u glavu dabra ili nutrije, kako im s dolaskom sata određenog za dijetalni obrok rastu sjekutići koje ni najsofisticiraniji zubni aparatić ne bi zadržao unutar usana i kako se primiču deblu voćke koje onda pod njihovim zubima dobiva utor nešto širi od oštrice motorke koja bi muku voćke riješila u puno kraćem vremenu.

Budući da se u osnovnoj školi uči da je „voće“ zbirna imenica i da je njena jednina „komad voća“ pretpostavljam da je sav ženski svijet pod utjecajem izgladnjivanja na to zaboravio. Šteta. Bilo bi bolje kad bi žene pojele po jednu jabuku nego što glođu stabla voćaka. Bile bi boljeg zdravlja i priroda bi ostala očuvanija!