CHABLIS

Stojim ja, Fata, nasred Sarajeva i na koju god se stranu okrenem oko mene priroda. Pri tome ne mislim na parkove kojih u Sarajevu gotovo da više niti nema, ali nadam se da će i oni doživjeti svoj poslijeratni oporavak Na sve strane zovu te potoci, rijeke, kanjoni, slapovi, visoka brda, skrivena sela…Ali ne možeš sve to obići praznog želuca, pa prvo u se dobru bosansku pitu ili burek, a tek tada put pod noge.
Moj ovogodišnji uskrsni itineraire nije bio previše zahtjevan, ali svakako svima za preporučiti. U tri dana tri šetnjice, a o onoj na piramidu već sam pisala. Moj me Mujo, veliki hodač po prirodi, prvo poveo na laganu šetnjicu do Skakavca. Bila je to ugodna trosatna šetnja u okolici Sarajeva, prema sjeveru. Nešto bjelogorice, više crnogorice pratilo nas je na našem putu. Spustili smo se u podnožje slapa Skakavac koji ima čak četiri izvora u Bukoviku i pada punih stotinjak metara. Prelazeći podnožje slapa, skakućući s kamena na kamen, fine, jedva vidljive kapi koje u širokom polumjeru vlaže okolinu, u samo nekoliko sekundi koliko je trajao prelazak potoka koji tvori na svom kraju, smočile su u potpunosti našu odjeću. Drugim smo se putem popeli do njegovog izvora i tamo na suncu osušili je barem djelomično. To prskanje najfinijih kapljica je bilo tako čarobno i uzbudljivo da sam imala volju vratiti se i još jednom uživati poput malog djeteta.
U povratku je želudac rekao da je jutarnja pita nedostatna te smo se zaustavili u Lovačkoj kući i osladili pastrvom.
Sljedećeg dana izlet je bio malo zahtjevniji i jednako lijep. Jednako lijep jer mislim da ove prirodne ljepote ne podnose gradaciju. Ostavili smo četiri kotača u Bobovici, selu koje se smjestilo na sjevernim padinama Visočice, na hrptu iznad kanjona Rakitnice. Odatle se pruža prekrasan pogled na okolna brda, na Bjelašnicu, Visočicu i Treskavicu koja je nažalost radi mina potpuno nedostupna. Iz Bobovice smo se polako spuštali u kanjon Rakitnice uživajući u svakom koraku

Uživajući u svakom koraku, jer osim što nam je pred očima bila tek proljećem probuđena priroda, ponegdje visibabe koje su tek gurale svoje bijele glavice iz snijega, ponegdje rascvjetali bijeli i ljubičasti šafrani, plućnjaci i jaglaci kao i srijemuš (divlji češnjak) ovo je mjesto koje nije otrpjelo puno ljudskih koraka s obzirom na prilično težak pristup.

Vjerujem da će zato ostati i zaštićeno od najezde teških koraka turista koji se katkada ne ponašaju u skladu s prirodom. I medvjedi, i lisice, i veprovi, i kune, i divokoze obitavaju na području ovog kanjona koji je dugačak punih 26 kilometara i utječe u Neretvu u blizini Konjica. Tu su svoje obitavalište u strmim klisurama pronašli jastrebovi, orlovi i sokolovi. Na žalost vlada ne pokazuje previše smisla za očuvanje ove djevičanske prirode već smjera izgraditi branu hidroelektrane na ovom najnetaknutijem mjestu Europe. Dalje nas je naš put vodio u Lukomir, selo na nadmorskoj visini od 1500m, jedinstveno sa svojim kamenim kućama i krovovima prekrivenim crijepovima od trešnjinog drva. To je najnedostupnije mjesto jer od prvih snjegova u studenom pa do travnja, a ponekad i svibnja, moguće je doći jedino na skijama ili pješice kao što smo to mi učinili. Srećom ili nesrećom izgrađen je planinarski dom koji zimi zjapi prazan, ali čim očiste cestu do njega će se moći automobilima tako da ova oaza mira to više neće biti u potpunosti. Dakako da planinarski dom po svojoj udobnosti odudara od malih kućica lokalnog stanovništva čiji stropovi nisu prilagođeni gorostasima već niskom gorštaku koji pod krovnom gredom drži zataknute žlice, vilice i noževe, točnije sve ono što mu treba biti nadohvat ruke. Na zidu visi biljac na koji će leći mati i kćer dok će babo mirno spavati u krevetu. Žene u svom svakodnevnom životu nose tradicionalnu odjeću, dimije od čohe, čak i za svakodnevne prilike dosta bogato ukrašene, šarene rukom rađene čarape od ovčje vune koju same strižu i obrađuju, tople i za vodu nepropusne, bijele bluze šareno izvezenog proreza oko vrata, a da ne pričamo kako onda izgleda svečano ruho.
I na kraju, ime je ovo selo dobilo po tome što je izuzetno osamljeno u odnosu na druga te su ga s pravom prozvali Luka mira. Ja sam imala sreću da su nas ugostili stanovnici Lukomira, jer moj je neobuzdani i nezaustavljivi Mujo desetak dana prije bio tamo na skijama pa je obećao da će doći ponovo sa mnom. Bilo je to predivno iskustvo jer su me prihvatili kao da me poznaju otprije, sjedila sam s njima na podu i pila kahvu, grlili su me i ljubili kao svoju, a na odlasku su nam poželjeli sretan Uskrs i da im uskoro ponovno dođemo.
Treći dan bio je određen za posjet Kraljevoj sutjesci i Visokom o kojem sam već pisala, no nije zgoreg napisati koju ne samo o piramidi nego i o ostalim prirodnim ljepotama toga kraja.
Elem, nakon te piramide, bila ona ili ne bila, krenuli smo pojesti naš uskrsni objed kojeg sam djelomično nosila iz Zagreba, a djelomično kupila u Sarajevu. Rotkvice su bile opako skupe, samo da se zna.
Udaljen od Sarajeva 52, a od Zenice 30 kilometara, Kakanj, rudarski industrijski gradić, smjestio se na rijeci Bosni. Područje kakanjske općine je kultno mjesto bosanskih katolika i Hrvata, u Kraljevoj Sutjesci je glasoviti franjevački samostan iz 14. stoljeća i crkva sv. Ivana Krstitelja. U blizini je kraljevski grad Bobovac s mauzolejem bosanskih vladara, a mjesto Kraljeva Sutjeska je bilo prijestolnica banova i kraljeva Kotromanića.
Na žalost do Bobovca nismo stigli jer nas je dosadna kišurina prala još od dolaska na piramidu Sunca, a dok smo došli do prvog natkritog odmorišta u našoj šetnji prema Bobovcu blato je već bilo do koljena, a želuci su vapili za jajima i šunkom. Tako smo polumokri (ipak smo se pripremili pa smo imali kišne kabanice) došli do prvog odmorišta gdje smo izgovorili čarobne riječi „stoliću prostri se“ , sjeli i blagovali. Nadam se da će se uskoro otvoriti neka nova prilika pa da ću vidjeti kraljevski dvor na Bobovcu s očuvanim zidinama i ruševinama zgrada.
Vrijeme nas, kao što rekoh nije baš poslužilo, ali Fatino oko je unatoč svemu zabilježilo lijepu prirode koju naružnjuju plastične boce i ostalo smeće u rijeci kao i spaljene kuće koje nas i dalje podsjećaju na bolesne umove koji su započeli rat.