CHABLIS

«Volfgang ima curu, Volfgang ima cuuuruuu» derala su se djeca iz susjedstva, bježeći pred pogledom svog postarijeg susjeda.
Ne voli da se dječurlija izruguje, ali iz vlastite kože nije mogao. Kad je prije mjesec dana ležao na odjelu za plućne bolesti upoznao je Anu. Mladu medicinarku koja je bolesnicima donosila toplomjere, tablete, noćne posude i prala im guze. Ako je bilo potrebno. Volfgangu je zapela svojim dobro popunjenim bedrom za njegovo smeđe oko, i rekli bi ljudi da je to bila «ljubav na prvi pogled».

Volfgang živi ovdje, u našoj ulici. Između prvih susjeda, obitelji Kmeč i Borošak. Kuća mu je malo ljepša od ostalih, ali ne previše, roditelji su bili imućni pa su za života priskrbili dovoljno da se njihov jedinac ne mora kućiti negdje drugdje. Na žalost, preminuli su ne dočekavši da im se sin oženi. Ali zato su im susjedi upriličili lijep pogreb, kako i dolikuje. Iako im okolnosti pod kojima su Volfgangovi umrli nikad nisu bile potpuno jasne. Dječurlija se po tom pitanju dobro zabavljala, često je smišljala neslane šale na račun zanimljivih i neobičnih detalja oko Volfgangove kuće.

Danas je Volfgang stajao pred obiteljskim ogledalom i namještao kravatu. Nije jeo iza deset, kako u vrijeme susreta s Anom ne bi bilo neugodnih probavnih nus pojava, počešljao je rijetku prosijedu uredno podšišanu kosu, iza ušiju utrljao dvije kapi kolonjske vode, lijevom rukom otresao prhut s desnog ramena, isto tako desnom s lijevog, samodopadno zadovoljan nasmiješio se vlastitom odrazu u ogledalu i nakašljavši se kao da pročišćuje grlo prije velikog govora izašao iz kupaonice.
Ana je bila iz dobrostojeće seoske obitelji, ne odveć lijepa prema današnjim kriterijima, ali svakako vrlo simpatična i jednostavna. Dobrih petnaestak mlađa od njega. Od života nije očekivala previše, možda da se makne iz seoskog dvorišta i kuće svojih roditelja. Seoska filozofija života ostavila je traga kako na njenom tijelu koje je bilo obavijeno nježnom masnom ovojnicom tako i u njenom umu koji je bio jednostavan i nije se opterećivao kompliciranim situacijama.
Kad je sjedao u auto okupila se dječurlija oko njega i dječji znatiželjno ispituju kamo ide i zašto se tako uredio. On se samo smijuljio i rekao da će i sami imati priliku vidjeti, a onda je neko dijete potiho zapjevušilo „Proljeće je, a u meni nemir, od sreće bih zagrlio svemir…“

Ana se dobro najela, zna ona koliko je važna redovita i zdrava prehrana, kao zdravstvenoj djelatnici to joj je i te kako poznato. Još ako je domaće! Tko bi odolio finim, domaćim krvavicama.
Utegnula se Ana u usku suknju poput one koju nosi u bolnici, odjenula novu bluzicu, popravila frizuricu i pričekala da Volfgang dođe po nju.
Sjela je u udobnu limuzinu i odmah nakon usputnog poljupca popravila ruž pogledavajući se u malo ogledalo na stražnjoj strani zaslona za sunce. Produžili su sivom cestom do malog kafića, popili kavu i nastavili vožnju do Volfgangove kuće gdje ih je dočekalo čitavo susjedstvo. Za početak iza zavjesa svojih prozora. Samo su djeca znatiželjno stajala pored ograde Volfgangovog dvorišta. Susjed Mirko je, slučajno, baš tada morao ići u dućan po mineralnu vodu i jaja jer njegova supruga peče palačinke.
«Dobar dan, susjede. O, vidim imate dobro društvo» , nije izdržao da se ne obrati Volfgangu. On mu je odzdravio i što mu je drugo preostalo nego da predstavi Anu. Za čas su i drugi izmigoljili, svakome je trebalo ponešto iz dućana, cigarete, pivo, puding, čak je i najstariji iz ulice krenuo u dućan, iako je uvijek slao unuke. Uskoro je susjeda Borošak predložila da skuha kavu za sve, susjeda Kmeč je rekla da će napraviti palačinke čim se suprug vrati iz dućana i Volfgangu nije preostalo drugo nego da ih sve pozove u svoj vrt.
Koristeći priliku dok susjeda Borašak kuha kavu a Kmečeva muti smjesu za palačinke Volfgang je poveo Anu prema vratima kuće. Dječurlija je kao u zavjeri, ne mičući se stajala kraj njegove ograde i promatrala. Gurnuo je ključ u ključanicu, okrenuo, pritisnuo kvaku i gurnuo vrata. Ana je prekoračila prag koji bogznaotkad nije bio opran i zakoračila na škripavi drveni pod hodnika. Ovim bi daskama u hodniku osim pranja bilo potrebno i jedno temeljito njegovanje, nekim uljem, voskom, nečime da malo ublaži tu stravičnu škripu.
Morao je Ani pokazati njihovo ljubavno gnijezdo. Obilazili su sobe; dnevnu, spavaću, kuhinju, kupaonicu, ostavu, smočnicu…Ana je plavim pogledom letjela s jednog kutka sobe na drugi, zadržavala se na sitnicama koje ženskom oku ne mogu promaći, zvonko komentirala što joj se sviđa, što ne i što svakako treba preurediti, provlačila se kroz paučinu na tavanu, gledala kroz tko zna otkad neoprana prozorska stakla i na kraju zadovoljno sjela na škripavi bračni krevet Volfgangovih roditelja.
Vofgang je sjeo za neugođeni klavir i iz čiste ljubavi zasvirao. Osjetio je dodir s leđa, ali nije se okrenuo. Nastavio je svirati. Dodir je postajao snažniji. Okrenuo se, ali Ana je i dalje sjedila na krevetu, stražnjica upala u stare madrace nije se ni mogla pomaknuti bez njegove pomoći. Nije vidio nikoga. Snažan dodir nije jenjavao. Pokušao je zanemariti nelagodu i nastaviti svirati. Na uho mu je glasić šapnuo da svira nježnije jer je Ana vrlo nježna dušica. Osvrnuo se, ali nije bilo nikoga. Prsti su mu bili prilično ukočeni od iznenađenja, ali nastavio je jer Ana je zapljeskala i trepćući dugim trepavicama premazanim extra lush vodootpornom maskarom pokazala koliko joj je draga glazba i njegova virtuoznost. Dok je Ana zaljubljeno žmirkala i smješkala se žarko crveno namazanim usnicama Volfgang je prolazio kroz pakao. Nešto ga je tlačilo s leđa, nešto mu je ulazilo u uhu i šaputalo, a morao je svirati kako bi udovoljio djevi svojih snova. Nisu ga slušali ni prsti, a ni tipke. Iako ljeto podilazila ga je jeza. Glasić je nastavljao svoju misiju. Šaputao je „više osjećaja unesi u svirku, vidiš kako joj godi. Moraš svirati nježno poput proljetnog lahora. Zamisli da joj najnježnije prelaziš prstima preko grudi, pa malo snažnije, još snažnije, ali osjećajno…“ i istodobno ga je svojom nevidljivom rukom gnječio po leđima.
Volfgang je iznanada skočio tako da se Ana u prvi čas prepala, a onda se počela glasno smijati jer je mislila da je to dio predstave koju joj je Volfgang upravo priređivao. Za njega je to bilo nešto sasvim drugo, ni u peti mu nije bila nikakva predstava. Bio je prestravljen od glave do pete, a nije mogao priznati.
Volfgangov otac bio je pravi virtuoz na klaviru. Nije se javljao gotovo od kako je umro. Jednom se Volfgangu ukazao u snu, ništa posebno, neki očinski savjet, tako da je Volfgang toga bio samo napola svjestan. A i otac je toga bio svjestan, shvatio je da mu je sin loser i ako ne umiješa tu svoje prste i ova bi djevojka mogla nestati u vidu magle.
Volfgangova majka stalno je bila ocu za petama i nešto mu pokušavala reći. Otac ju je odguravao šuškajući „pssst“ u strahu da ih Ana ne otkrije i netragom od straha nestane. Srećom, Anini guzovi duboko su upali u stare madrace i tako je okovali u njenoj sreći.

Borošakova je skuhala kavu i donijela zajedno s kavenicom i šalicama u Volfgangov vrt. Kroz prozor je dopirala glazba, susjedi su se okupili i čekali Volfganga i Anu. Glazba se čula i dalje, a susjedi su poput svatova čekali stojeći u vrtu. Onda su djeca odlučila preuzet stvar u svoje ruke i jurnula su u kuću, trčeći po škripavim stubama u smjeru glazbe. Napravili su takvu buku sa su se uplašili ne samo Volfgang i Ana nego i njegovi pokojni roditelji koji su pobjegli brzinom svjetlosti. Ipak, otac je sinu uspio na vrijeme dati korisne savjete. Volfgang je Ani pružio obje ruke i izvukao je iz mekoće starih madraca. Svi su zajedno nosili u vrt kuhinjske stolce, štokrle i tronošce koji su stajali svuda po kući. Za to vrijeme susjeda Kmeč donijela je palačinke.
Volfgang je rekao „Ovo je moja djevojka Ana“ i svi su se s njom rukovali. Onda je dodao „za mjesec dana ćemo se vjenčati, svi ste pozvani u svatove“, a susjedi su jedva dočekali. Mirko je odmah otišao u svoj podrum i donio demižonku s vinom.
„To se mora proslaviti, to se mora zaliti“, govorio je i natakao svima redom.
„Obećaj mi da smo život ti i ja, kao snaga valova… “orilo se iz dječjih usta, a onda su prihvatili i polupijani susjedi.