14.01.2011., petak
Posvemašnje buđenje Hrvata
Komentar Marijana Kostrenčića: Što nas čeka i što smo zaslužili u 2011.
Protekla godina doista može otići u zaborav. Tu 2010. nećemo pamtiti kao 1992. ili 1995, nećemo ni kao koalicijsku 2000. godinu. Možda ćemo je potisnuti u sjećanju da se ne sjetimo srama koji nas danas obuzima jer je premijer, koji je autokratski upravljao državom sedam godina, u stranoj zemlji u – zatvoru, pred tjeralicom domaćih i stranih tužitelja.
Dugo slagani talog stigao je na površinu i zavonjao nam punom jačinom. Nećemo je sigurno pamtiti kao godinu antikorupcijske borbe, jer bez obzira na uspjehe oko toga, sve što smrdi skloni smo maknuti u stranu, zaboraviti bez obzira da li je to čišćenje bilo korisno ili ne. Jadranki Kosor, koja bez rezerve provodi antikorupcijsko čišćenje, pada popularnost jer hrvatski građani ne opraštaju onima koji im govore istinu.
Djelomice ćemo 2010. pamtiti kao godinu osvještenja, početka buđenja iz sna, vraćanja u stvarnost u kojoj smo bili do Knina ‘95. i koju smo oslobođenjem kraljevskoga grada na neki način odbacili. Postali smo zemlja lažnih veličina u svakom pogledu. Mislili smo da smo ljepši, bogatiji, pametniji, zdraviji, pošteniji nego svi drugi.
Petnaestu godinu nakon Oluje probudili smo se svjesni da Vukovar nismo obnovili ni oživili, da nam je Knin i dalje premalo naseljen grad, da su među nama živjeli neki ljudi koji su vojne operacije oslobođenja hrvatskog teritorija iskoristili za nisku osvetu, pljačku, zločin. Danas smo svjesni da takvi zločini ne zastarijevaju i da traže pravdu ma kako osloboditeljski izgledao kontekst zločina. Probudili smo se u sve jadnijem gospodarskom okruženju, svjesni da sve više, posebice mladih ljudi, dobiva otkaze upravo onda kada bi trebali krenuti u stvaranje. Zaključili smo da nekretnine koje smo posljednjih godina kupovali kreditima na bazi švicarskog franka vrijede trećinu manje nego kada smo ih kupovali, a da je švicarski franak za trećinu poskupio. Shvatili smo da je školski sustav, posebice fakulteti kao najviše institucije znanja jedne nacije, potpuno zaostao, da je korumpiran do srži i kaotičan. I da diploma Zagrebačkoga sveučilišta nema više onu vrijednost od prije deset, dvadeset, a posebno trideset godina. Ostali smo i dalje s problemima kaotičnoga pravosuđa koje djeluje u onih dva ili tri mjeseca pritvora za osumnjičenike, a nakon toga pokazuju se sve njegove šupljine i kadrovska katastrofa.
Kako dakle u kontekstu opisanih razočaranja u same sebe, naciju i nacionalne interese, te njihovih čuvara, naših demokratski izabranih predstavnika, postaviti proročanstvo zbivanja 2011? Pogledom u kristalnu kuglu ili bacanjem graha? Kako doći do ozbiljne prognoze ekonomskih zbivanja 2011? Pokušajmo od sebe. Stanimo pred zrcalo i bacimo pogled. Prvo vanjski, a potom dublji pogled... Ima li naznaka promjena? Vidimo li svojim očima onu odlučnost promjene koja je nužna da nas odmakne od svih onih pojava koje smo već naveli, a koje opisuju našu često sumornu, i uvijek kaotičnu stvarnost? Jesmo li mi neki drugi ljudi? S drugim pogledima na svijet? Teško. Nismo se mi ništa promijenili, jedino su stvari utoliko gore da nećemo imati izbora pa ćemo se malo-pomalo mijenjati. Morat ćemo se prilagoditi siromašnijem i nesigurnijem ručku, tvrđem ležaju, hladnijoj sobi. Samo tako, nažalost, moći ćemo preživjeti te promjene. I sram koji su nam u 2010. priuštili mnogi naši političari pomoći će nam da kod sljedećeg pristupa državnoj upravi tražimo svoja prava, ali se istovremeno zapitajmo jesmo li ispunili sve svoje obveze prema državi!
Ova će godina biti predizborna i predeuropska godina. Znači – godina obećanja. Teško da može biti godina važnih promjena. Pokrpani proračun izdržat će taman do izbora, ali možda ne do božićnica 2011, tečaj kune izdržat će možda do sredine jeseni, a nakon toga mora početi svoj pohod obezvređivanja nacionalnog sredstva obračuna, kako kaže naš veliki stručnjak Slavko Kulić, čime će nas konačno probuditi, uzdrmati, učiniti život skupljim i nadnicu jeftinijom.
Dotad nova vlast (a otprilike znamo da bi žezlo vlasti moglo potpuno nezasluženo pasti na stranu današnje opozicije) neće imati druga rješenja osim ponizno zamoliti Međunarodni monetarni fond (MMF) i druge financijske institucije za kratkoročnu pomoć i time ući u škare međunarodne birokracije koja će hladnim laboratorijskim postupkom uvrditi kako Hrvati imaju pravo živjeti. Nema rasta nacionalnog dohotka u 2011. godini! Pa tko bi ga stvorio? Gdje su nove Plive, Končari, Podravke, Ine i drugi koji mogu samostalno razvijati svoje poslovanje bez utjecaja politike, geopolitike i stranih vlasnika koji imaju sasvim jasne interese: živjeti bolje, ali kod svoje kuće! Ono što politika nije bila kadra sve ove godine učiniti, a i ova je vlada prije neki mjesec opet neopravdano propustila, to jest da se drastično smanji i nanovo ustroji sve oblike uprave i društvene nagradnje, učinit će tečaj i mjere MMF-a. Mi Hrvati zadovoljno ćemo stenjati pod tim jarmom, jer ćemo, eto, imati nekoga krivca za stanje u kojem smo se našli. Proklete li institucije koja nam ne da jesti, odijevati se, jeftino putovati, jeftino stanovati, jeftino se školovati i nadasve – malo raditi! Radit ćemo mnogo više, za nerazmjerno manje. Imat ćemo sve lošije školovanje i sve lošije zdravstvo. Totalno buđenje Hrvata!
Jesu li ovo mizantropske i pesimističke prognoze? Ne, to je naša realnost i što prije ona dođe to bolje za sve nas. To je šansa za naše mlade koji možda još vide neka rješenja, nakon što se suoče s našom društvenom ostavštinom. Naravno, propustili smo priliku generacije. Ostavili smo bezbroj problema i zemlju napučenu stranim gospodarima.
Hoćemo li kao nacija preživjeti 2011. I dalje? Hoćemo, naravno! Ali zahvaljujući nekim tihim ljudima nepoznata imena i prezimena koji još pošteno rade svoj posao za mali novac, nekim poljoprivrednicima koji su svoju budućnost prije vidjeli u novom nasadu nego u novcu koji su od države dobili za poticaje, nekom anonimnom liječniku koji u ponoć spašava život nekom drugom hrvatskom građaninu, nekoj službenici koja biciklira do posla i pošteno odradi svoje radno vrijeme za nepoštenu plaću i nepoštene gazde, nekom učitelju kojem je ljubav prema djeci jača od male plaće i neimaštine koja ga čeka kada izađe iz školske zgrade. Ti su ljudi preživjeli ispod tuđinske čizme i prenijeli hrvatsko biće na sljedeću generaciju. Oni žive svoj život neopterećeni velikim riječima, obećanjima politike, potezima lukavih menadžera ili naslovima tiskovina ili elektronskih medija. Pa čak i potpuno neopterećeni čitanjem ovoga komentara.
Zato im posvećujem ovaj tekst i molim se da im moje prognoze za 2011. ne padnu preteško. U ovakvim stvarima volim biti u krivu.
Prenašamo:Vijenac, Matica Hrvatska
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
12.01.2011., srijeda
Želi li vlada stvarno oporavak gospodarstva?
Ivan Miklenić
Posljednji dani 2010. godine na hrvatskoj političkoj sceni bili su u znaku rekonstrukcije Hrvatske vlade koja je provedena - kako je više puta istaknuto - radi gospodarskoga oporavka, što je, bez sumnje dobar i opravdan razlog. I sama predsjednica vlade tako je doslovno rekla: »Temeljni kriterij za rekonstrukciju vlade je osvježenje, uvođenje nove snage za provedbu glavnih ciljeva u 2011, a to je gospodarski oporavak, izlazak iz gospodarske krize i završetak pregovora o ulasku u EU.« Da je u današnjoj Hrvatskoj pitanje gospodarskog oporavka odnosno izlaska iz gospodarske krize jedno od najvažnijih pitanja, jasno je manje više svim hrvatskim građanima, ali nije sasvim jasno, bez obzira na sve izgovorene riječi, dijele li stvarno to uvjerenje i najodgovorniji ljudi u Hrvatskoj, uključujući i one promaknute u najnovijoj rekonstrukciji vlade.
Naime, više je razloga koji ne dopuštaju da se povjeruje tek na riječ da će glavni cilj djelovanja vlade u 2011. biti gospodarski oporavak. Vlada na čelu sa sadašnjom predsjednicom dosad nije pokazala da radi na postavljanju Hrvatske na vlastite gospodarske noge, već je prihvaćala različite kompromise sa snažnim interesnim grupama koje su zapravo i glavni razlog zašto hrvatsko gospodarstvo ne ozdravlja. Vlada je dosad, usprkos snažnim antikorupcijskim nastojanjima, propustila utvrditi na što se sve stvarno troše golema proračunska sredstva. Propustila je provesti internu realnu i poštenu reviziju koja bi preispitala odgovara li sva potrošnja proračunskih sredstava deklariranim svrhama te postoje li zatvoreni krugovi koji vješto, na prvi pogled posve zakonito koriste ta sredstva, a da pritom znatan dio sredstava završava protuzakonito i neetički u privatnim džepovima. U ministarstvima i u drugim tijelima korisnicima sredstava državnog proračuna, osim na višim razinama, također na nižim činovničkim razinama, postoje rafinirane i uigrane skupine koje ne žele uspješnu hrvatsku državu pa uz ostalo vrlo vješto surađujući s određenim tvrtkama i pojedincima zlorabe proračunska sredstva. Evo jednog primjera kako se to radi. Dosadašnja pročelnica Hrvatskoga zavoda za poljoprivrednu savjetodavnu službu - Područni odjel Osječko-baranjske županije izjavila je za Glas Slavonije o ponašanju vlade prema domaćem uzgoju svinja doslovno: »Ukupno je za uvoz tovljenika lani izdvojila čak 55,1 milijun kuna.« Riječ je o poticajima koje je resorno ministarstvo umjesto za poticanje domaćeg svinjogojstva uložilo u uvoz živih svinja i ta sredstva, razumije se, nije mogao dobiti bilo tko, bilo koja tvrtka, a za ta sredstva moglo se zaposliti barem 250 ljudi, što bi značilo egzistenciju za 250 obitelji, za tri hrvatska sela. Po riječima te pročelnice, »od 1. siječnja 2011. ukidaju se i poticaji za tovljenike, što će zadati dodatni udarac toj proizvodnji«, a to što se dosad nekima pogodovalo na izričitu štetu i propast tri hrvatska sela - nitko neće odgovarati.
Rekonstruirana vlada hitno mora prekinuti višegodišnje političke igre s poljoprivrednom proizvodnjom i nemogućnošću plasmana domaćih poljoprivrednih proizvoda, nevjerojatne igre sa sudbinom brodogradilišta, sa sudbinom vrijednih tvrtka i zemljišta, nečuvene igre s cijenom energenata - u konačnici igre sa sudbinom hrvatskih građana i same Hrvatske.
Opravdano je misliti da se slično postupa i u gotovo svim drugim ministarstvima, osobito onima koja raspolažu većim proračunskim sredstvima, i da mnogima u državnom aparatu nimalo nije stalo do unapređenja domaće proizvodnje. U prilog toj sumnji ide i činjenica da najodgovorniji političari, osim u predizbornim kampanjama, nikada javno ne govore precizno o stvarnim ciljevima koji bi se trebali ostvariti u hrvatskom gospodarstvu. Štoviše, upravo ovih dana, potaknuti rekonstrukcijom vlade, više ekonomskih analitičara nedvosmisleno je izjavilo da Hrvatska uopće nema gospodarske strategije. Znaju ti analitičari da postoje na papiru brojne formalne strategije, ali vlade sve od 2000. godine nisu politički prihvatile stvarnu gospodarsku strategiju - nisu politički definirale razvojne ciljeve po pojedinim privrednim granama, nisu npr. prihvatile za Hrvatsku sudbonosno povezivanje proizvodnje hrane u kontinentalnom dijelu zemlje i njezino plasiranje u turističkoj potrošnji, nisu poduzele ni približno od onoga što su mogle poduzeti da bi primjereno suvremenim postupanjima drugih razvijenih država pomogle plasmanu svojih proizvoda i da bi zaštitile svoju proizvodnju, povećale zaposlenost...
Toliko je puta javno rečeno da bi Hrvatska po svojim zemljišnim potencijalima mogla hraniti barem 20 milijuna ljudi, a sada je u situaciji da golema sredstva ulaže u uvoz da bi prehranila nešto više od 4 milijuna stanovnika. To stanje očito je dokaz da je politika išla naruku uvoznom lobiju, određenim tvrtkama i pojedincima, a na izričitu štetu domaće proizvodnje, domaćeg gospodarstva - u konačnici na štetu vlastitoga naroda. Takvo dosadašnje postupanje nije moglo biti slučajno, niti posljedica samo nesnalaženja, nego je također moralo biti proračunato u skladu s interesima određenih snaga kojima nije nimalo stalo do dobra hrvatskoga naroda. Rekonstruirana vlada morala bi imati političke volje i snage suočiti se s tim neodgodivim i zastrašujućim problemom. Vlada mora preuzeti svoju odgovornost za sve birokratske, često jedva savladive zapreke na koje nailaze domaći poduzetnici, osobito proizvođači, i strani investitori za sva dosadašnja razaranja ne samo hrvatskoga gospodarstva nego i Hrvatske, i to tako da prihvati stvarnu gospodarsku strategiju usklađenu s legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim ciljevima i interesima. Ova vlada hitno mora prekinuti višegodišnje političke igre s poljoprivrednom proizvodnjom i nemogućnošću plasmana, nevjerojatne igre sa sudbinom brodogradilišta, sa sudbinom vrijednih tvrtka i zemljišta, nečuvene igre s cijenom energenata - u konačnici igre sa sudbinom hrvatskih građana i same Hrvatske.
prenosimo:Glas Koncila
|
- 08:53 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
07.01.2011., petak
ETIMOLOGIJA ZAGREBAČKOG POZDRAVA 'BOK'
ZA ZAGREPČANE I "DOTEPENCE" KOJI ŽELE NEŠTO NAUČITI....
ETIMOLOGIJA ZAGREBAČKOG POZDRAVA 'BOK'
Zagreb je bio dugo godina grad pod Austrijom i Austro-Ugarskom. Tu su bile austrijske upravne, vojne i djelomično industrijske strukture, a s njima i utjecaj austrijske verzije njemačkog jezika.
Građanski trgovci se obraćaju mušterijama arhaičnim austrijskim pozdravom:
"Mein Buecken," što je iskvarena verzija austrijskog njemačkog, koja se u Zagrebu čitala kao
"Majn bokn " ili Moj naklon. S vremenom, paralelno su se razvijale obje verzije tog pozdrava, ali i odzdrava, tako da se pojavljuje i skraćena verzija: "Bokn" ili Naklon, a u susretu i skidanjem šešira. Od tog skraćenog " Bokn " nastao je tipično zagrebački pozdrav "BOK", s kratkim o ili ponekad dvostrukim o.
Obje su se verzije mogle čuti kod trgovaca još '50 godina ( kao i obraćanje mladićima sa npr: "Mladi gospon" ). Utjecajem pridošlica sa raznih strana pozdrav "Moj naklon" polako se gubi i gube se građanska obilježja samog grada usred burnog miješanja stanovništva.
Pozdrav i odzdrav "Bok" ne postoji u Rijeci, Splitu, pa niti u Osijeku. Tamo su neki drugi utjecaji bili dominantniji, pa je tamo "ciao", "adio" i sl.
Pridošlice u Zagreb, pogotovo u zadnjih 20 godina, zatekli su pozdrav BOK. Kako često dolaze iz drugih provincijskih kultura, veza s arhaičnim austro-njemačkim pozdravom kod njih nije postojala. Uz to, vremena su bila da se ističe hrvatstvo i pripadnost jednoj crkvi, pa su počeli koristiti izraz "Bog", koji nema nikakve veze s pozdravom "Bok".
Spominjanje Boga u Zagrebu se koristilo kao odzdrav na rastanku u obliku "s Bogom", kasnije "Zbogom" kojim želimo nekome da ga na putu Bog čuva. Javlja se i verzija "Bog daj" koja isto nema veze s "Bok".
A iz razloga straha, da se ne spočitava vezanost za srpski jezik, izbjegava se hrvatski pozdrav i odzdrav "ZDRAVO" jer je to kao "srpski" ? !
A nije ! Jer i najljepša hrvatska molitva počinje sa "ZDRAVO..."
****************************************************
"PURGER"
od njemačke riječi "burger" = gradski čovjek . polako je nastao "purger"
*********************************************************************
--------------------------------------------------------------------------
CMROK - kako je dobio ime ?
80.tih pretprošlog stoljeća, na današnjem je Cmroku bila je gostiona koju je držao gospon Rok, a koji je i svirao bajs u malom bendu. Navečer za ples !
Zagrebčani, oni jednostavni bi rekli: "Idemo k Bajsu", kako su popularno zvali Roka.
A zagrebčani purgeri, oni koji su sve okretali na iskrivljeno "hoh" njemački bi rekli:
"Idemo zum Rok ! "
...i tako se polako taj - zum Rok -, a spikao se - cumrok, spajao u jednu riječ i ....ostalo za taj kraj današnje ime Cmrok !
Zakaj ?
A zakaj prosim vas lepo,
Moj Zagreb tolko ne vole?
I zakaj ih smeta naš kaj,
Baš ko da ih riječi bole?
Zakaj? Kad Zagreb ih prima,
I svakome srce otvara.
I Zakaj, kad ovdje su došli,
Ne poštuju pravila stara?
Daj nemojte biti tak prosti,
Ni lepo se glasno podrignut.
I zakaj bi bilo tak teško,
Vu treski se starijem dignut.
I zakaj se baca smeće?
I zakaj se hračka po cesti?
I zakaj se trgaju klupe,
Da stari si nema di sesti.
I zakaj mrglate stalno?
Kaj plujete navek po svemu?
Zakaj ne volite Zagreb,
I sve kaj je lepo u njemu?
I zakaj ja moram pitat,
Sve one kaj Zagreb ne vole.
Ak vam je ovde tak grdo,
Kaj se ne vratite dole?
" Moj Zagreb "
Za nikaj na svetu ja menjal Te ne bi,
Nigdar se ne vrneju najlepši cajti,
Moj Zagreb tak imam Te rad,
Kak v Tebi sem provel ih ja,
Svoj dom i veselje sem našel vu Tebi,
Još jemput vu Tebi ja štel bi se najti
Za mene najlepši si grad.
I sretan bi bil, to se zna.
Se ugle Ti poznam, se ulice znam,
Ja sikud bi išel, navrnul se rad,
Vu Tebi sem sretan i nikada sam,
Z uspinjačom otpelal vu Gornji grad
Pa gde god vu svetu popeval bum rad,
Pogledal bi Zagreb i kušlec mu dal,
Tu malu popevku, posluhnite ju sad.
Na kraju zapopeval kaj najlepše bi znal.
Jer, Ti, ah Ti najlepši si mi
Jer, Ti, ah Ti najlepši si mi
Najslajša popevka v živlenju si mi,
Najslajša popevka v živlenju si mi,
Vu mojem srcu najlepši si grad,
Vu mojem srcu najlepši si grad,
Moj Zagreb, tak imam Te rad.
Moj Zagreb, tak imam Te rad.
Nigdar se ne vrneju najlepši cajti,
Ti, ti, najdrakši si mi,
Kak v Tebi sem provel ih ja,
Najlepša popevka življenja si Ti,
Još jemput vu Tebi ja štel bi se najti
Vu mojemu srcu najlepši si grad,
I sretan bi bil, to se znam
|
- 12:36 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
HRVATI.COM">
