Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč,ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.
19.11.2008., srijeda
Katolik u politici
Marijana Petir
U dvorani Vijenac Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu u četvrtak, 20. studenog s početkom u 20 sati predavanje na temu „Katolik u politici" održat će saborska zastupnica Marijana Petir.
Organizatori tribine su Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište i Serra klub Zagreb – ogranak međunarodnog laičkog pokreta za promicanje svećeničkih i redovničkih zvanja Katoličke Crkve.
HKD Napredak o gradnji treće džamije u zapadnom dijelu Mostara
HKD NAPREDAK MOSTAR
88000 M O S T A R p.p.17
Broj: 210/2008.
Mostar, 30. listopada 2008.
PRIOPĆENJE
Nedavno je objavljena vijest o obnovi treće džamije u zapadnom dijelu Mostar. Radi se o džamiji Ali-bega Lafe na Pijesku u naselju Zahum. Ova je džamija sagrađena prije 1631. godine. Njezin osnivač, stoji u vijesti koju je objavio Dnevni list, pripada obitelji Bakamovića. Ova je džamija uvrštena na listu spomenika pod zaštitom države. Spada u kategoriju najvrjednijeg graditeljskog nasljeđa iz osmanskog razdoblja. Toliko iz objavljene vijesti na stranici Dnevnog lista.[1]
Prema povijesnim zapisima, spomenuta džamija sagrađena na temeljima franjevačkoga sakralnog zdanja - samostana i crkve sv. Ante što su franjevci sagradili oko 1390. godine. To znači samostansko zdanje je starije za oko 240 godina?! Konkretno obnova oronuloga franjevačkoga samostan u Zahumu spominje se u povijesnim dokumentima iz Dubrovačkog arhiva iz 1426. godine. Nadalje, uz crkvu i samostan sv. Ante postojalo je još šest crkava. Ostale crkve su: sv. Ivana – u današnjoj Sutorini, sv. Stjepana (nad njom dzamiaj) i sv. Luke /kula sa zvonikom) s lijeve strane Neretve, a s desne strane su postojale crkve: sv. Ane (nad njom dzamija) u Podhumu, sv. Ruže Viterbijske u Ilićima (nad njom dzamija) i Gospe Snježne na Smrčenjacima. To znači da je na području današnjeg Mostara prije turske okupacije živjelo brojno katoličko pučanstvo, koje je sagradilo sedam crkava za svoje potrebe. I nitko se kroz minulih šest stotina godina nije pobrinuo da bi starija zdanja stavio na listu spomenika pod zaštitom države.
Franjevački samostan u Zahumu kao i onaj na Bišću, Turci su nakon okupacije ovih područja s ostalih šest katoličkih crkava porušili i, da bi franjevcima izbili iz glave obnovu njihove crkve i samostana, te njihovo daljnje djelovanje u Mostaru i na širem području, na temeljima bivšega samostanskoga zdanja sagradili džamiju. I ne samo da su Turci porušili katolička zdanja u Mostaru nego i na ostalom oklupiranom području Hercegovine. Rušitelji kršćanske civilizacije porušili su na području Hercegovine svih 13 samostana i preko 155 crkava sa svim dragocjenostima, arhive s dokumentima, knjižnice s rukopisima i ostalim povijesnim spomenicima. Na dalje, da se dobije bolji uvid u rušenje kršćanske civilizacije ne smije se zaboraviti da su Turci u Bosni Hercegovini porušili još 4 samostana sestara klarisa, preko 50 franjevačkih samostana i preko 450 crkvana sa svim sakralno-kulturnim blagom. To su bila reprezentativna zdanja sa svim oznakama ondašnjega graditeljstva. Kako je to izgledalo pomažu nam franjevačka I crkvena sakralna zdanja koje se susreću na području Dubrovnika i njegove okolice. Od rušenja je prošlo više stoljeća I, žalosno je, da još nitko za taj sakralni kulturocid nije odgovarao, niti se ispričao katoličkom i hrvatskom pučanstvu![2]
U ime Hrvatskog kulturnog društva Napredak Mostar koje, uz ostalo, skrbi i o zaštiti hrvatskih i katoličkih kulturnih spomenima, tražim da se prije bilo kakvih radova na lokalitetu Pijesak izvrše arheološka iskapanja, te se ustanove temelji porušenoga franjevačkoga samostana, a potom da se pomogne obnoviti starije crkveno zdanje nad kojim je sagrađena mlađa džamija.
U ime Hrvatskog kulturnog društva Napredak koje uz ostalo brine i za hrvatsku i katoličku baštinu, pitam tko nam je u Bosni i Hercegovini učinio da su katolička zdanja postala arhiv pod zemljom, koji nam još uvijek nije dopušteno obnoviti. U našoj akciji mogu nam i drugi pomoći. Primjerice, neka nam odgovore potomci onih koji su naslijedili predaju o spomenutom kulturocidu s točnim podatcima tko i kada je to počinio. Stoga poručujem nadležnim ustanovama u gradovima, županijama i Federaciji da nam pomognu obnoviti starija zdanja nad kojima su sagrađene mlađe džamije!
Pretvaranje crkve u sjevernom logoru u Mostaru nakon Obrambenog rata u džamiju suvremeni je primjer da se i danas crkve pretvaraju u džamije a na što se nitko od međunarodnih dužnosnika i ne osvrće. Bojim se kako međunarodna zajednica u Mostaru od Hrvata katolika želi naplatiti neke azijske dugove. A što se radi na Cipru nije daleka prošlost. Tamo je i katedrala pretvorena u džamiju, a kršćanske svetinje se nezaustavivo uništavaju na razne načine.
Predlažem da se ne gradi džamija na crkvi jer to je "kamen mali velike smutnje" jer se u ovom kraju mnogo toga rješava na račun Katoličke crkve nego, ako se želi da na ovim stranama bude mira onda neka se reizgradi džamija pokraj crkve a ne na crkvi jer bi to bilo verificiranje povijesnih zločina.
Ovaj naš prosvjed upućujemo javnosti, a proslijedit ćemo ga Ujedinjenim narodima i Sudu za ljudska prava u Strassbourgu te očekujemo njihovo skoro očitovanje.
SVETKOVINA
Danas, Crkva na putu, u životnoj borbi, slavi onu koja se nalazi vec u trijumfu, u konacnoj nebeskoj slavi. Nemoguce da slavi svakog pojedinog u slavi, Crkva »jednom svetkovinom casti sve svete« – kako to lijepo izrice i molitva današnje svetkovine. Njihovo je mnoštvo veliko, kako to svjedoci i sv. Ivan u svom Otkrivenju kad kaže: »Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda gdje stoji pred prijestoljem.« U tom se mnoštvu nalaze i toliki sinovi i kceri iz našega naroda, medu njima, vjerujemo, i zagrebacki pomocni biskup, sluga Božji dr. Josip Lang, koji je umro baš na današnji dan. Sve to silno, neprebrojivo mnoštvo u radosti stoji »pred licem Jaganjca«.
Gospodin je u svome govoru na gori svecano obecao i zajamcio blaženstvo svima siromašnima u duhu koji nisu robovi prolaznih dobara, krotkima, onima koji gladuju i žedaju za pravdom, milosrdnima, onima koji su cista srca, tolikima u povijesti progonjenima zbog pravde, tolikima potlacenima, obespravljenima, oklevetanima. Svemocno javno mnijenje koje ovdje cini tolike nepravde, s onu stranu groba bit ce osudeno, raskrinkano, a njegovim ce žrtvama cast i sloboda zauvijek biti vracene. Svi koji su vjerovali u Kristova blaženstva bit ce doista i blaženi. Svi koji su morali gledati kako zlo trijumfira nad dobrom, nepravda nad pravdom, ropstvo nad slobodom, klicat ce zbog konacnog trijumfa dobra nad zlim.
Podrijetlo svetkovine Sviju svetih valja tražiti na Istoku vec tamo u IV. stoljecu. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mucenika na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. je stoljecu isti blagdan na isti dan uveden i u Rimu, a 100 godina kasnije papa Bonifacije IV. stavio ga je na 13. svibnja, dan u koji je poganski hram Pantheon, posvecen svima bogovima, pretvorio u crkvu na cast Bogorodici i svima svetim mucenicima. I tako je taj nekadašnji poganski spomenik dobio naziv: »Sancta Maria ad Martyres« – crkva svete Marije i svetih mucenika.
Kako je poznato, Pantheon je vrlo originalna gradevina s otvorenom kupolom kroz koju ulazi svjetlo. Na svetkovinu Svih svetih kroz taj je otvor padala u crkvu kiša rumeno žarkih ruža, lijep simbol svetih mucenika i njihove Kraljice. Bilo je to za vrijeme svecane svete mise. Papa Grgur IV. premjestio je god. 835. svetkovinu Sviju svetih na l. studenoga. Vjerojatno zbog jednostavne prikladnosti, kako to u XII. stoljecu svjedoci Ivan Beleth. Prikladnost se sastojala u tome što je nakon završene žetve i berbe bilo lakše osigurati hranu i pice za veliko mnoštvo hodocasnika koji bi tom zgodom nagrnuli u Rim.
Glasoviti Alcuin, ucitelj cara Karla Velikoga, bio je jedan od velikih širitelja svetkovanja blagdana Sviju svetih. On je bio rodom iz Yorka u Engleskoj, a Kelti su vec u starini smatrali svetim prvi dan studenoga koji je po njihovu sudu oznacavao pocetak zimskoga godišnjeg doba. Neki zbog toga misle da je blagdan Svih svetih prebacen od 13. svibnja na 1. studenoga pod anglosaskim i franackim utjecajem, a ti su narodi baštinili opet neke tradicionalne religiozne obicaje starih Kelta.
Svetkovina je Sviju svetih jednako popularna kako u istocnoj tako i u zapadnoj Crkvi. Njezinu ljepotu neka nam u svome Govoru za nedjelju Sviju svetih posvjedoci u ime istocne Crkve njezin veliki srednjovjekovni teolog Gregorije Palamas. Njegov se utjecaj u istocnoj može usporediti s utjecajem sv. Tome Akvinskoga u zapadnoj Crkvi. On je baš kao i Andeoski naucitelj bio pravi mistik. Spomenimo da se Palamas rodio u Carigradu oko god. 1296., postao solunski nadbiskup oko god. 1340. te umro u tom gradu god. 1359. Evo nekoliko njegovih misli:
»Kad prorok u psalmu kaže: "Bog cini cudesne stvari u svojim svetima", onda dodaje: "On ce dati snagu i hrabrost svome narodu" (Ps 67,36). Promatrajte umom snagu tih prorocanskih rijeci. Bog ce citavom svom narodu dati snagu i odvažnost.
Bog nije pristran ni prema kome. Pa ipak on cini cudesa samo svojim svetima. Sunce s visine jednakim (…) obiljem prosipa svoje zrake na sve; no ipak mogu ga vidjeti samo oni koji imaju oci i koji ih nisu zatvorili: i samo se tim cistim pogledom svojih ociju raduju cistoci svjetla… Tako i Bog s nebeskih visina daje bogatstva svoje milosti. On sam je izvor spasenja i svjetla iz kojeg se vjecno slijeva milosrde i dobrota. Pa ipak ne koriste se svi ljudi bez razlike njegovom snagom i milošcu da bi se savršeno vježbali u kreposti i ostvarivanju cudesa, vec samo oni koji su svoje odluke proveli u djelo te koji su prokušani cinima svoje pripadnosti Bogu i svojom vjerom; oni koji su se potpuno odvratili od zla, prianjajuci cvrsto uz Božje zapovijedi te upiruci pogled svoga duha u Krista, Sunce pravde.
Krist ne samo da nudi nebo onima koji se bore, vec ih i bodri ovim evandeoskim rijecima: "Tko god mene prizna pred ljudima, priznat cu i ja njega pred svojim Ocem nebeskim" (Mt 10,32). Vidite, nikad ne možemo ocitovati svoju vjeru i javno se opredjeljivati za Krista ako nismo od njega primili pomoc i snagu. A s druge opet strane naš Gospodin Isus Krist u buducem vijeku nece govoriti nama u prilog i nece nas predstaviti svome Ocu ako u nama nije naišao na povod da bi nas tamo gore sjedinio s njime.
Ukoliko je Božji sluga, svaki se izmedu svetaca u svom prolaznom životu i pred smrtnicima izjašnjava za Krista. On to cini u kratkom razmaku vremena i u prisutnosti maloga broja ljudi. A naš ce se Gospodin Isus Krist, koji je Bog te gospodar neba i zemlje, izjasniti za nas u svijetu vjecnosti, pred Bogom, svojim Ocem, okružen andelima i arkandelima i svim nebeskim silama, u prisutnosti svih ljudi, poslije Adama sve do konca vjekova. Jer svi ce uskrsnuti i pojaviti se pred Kristovim sudištem. Dakle, u prisutnosti sviju i pred pogledom sviju on ce uciniti da njegovi budu prepoznati, on ce proslaviti i okruniti one koji su mu do kraja pokazali svoju vjeru.«
Palamasovo se razmišljanje potpuno poklapa s Ivanovim Otkrivenjem u kojem stoji: »Pobjednik ce tako biti obucen u bijelu haljinu; njegova imena sigurno necu "izbrisati iz knjige života"; štoviše, njegovo cu ime priznati pred svojim Ocem i njegovim andelima« (3,6).
Kao gradu za duhovno razmišljanje na današnju svetkovinu i sutrašnji spomendan vjernih mrtvih navodim nekoliko misli i iz bogate ostavštine pokojnoga pape Pavla VI. On je u podnevnom nagovoru prije Andeoskog pozdravljenja vjernicima, okupljenima na Trgu sv. Petra u Vatikanu, na današnji dan god. 1965. rekao: »Vi i danas želite naš pozdrav i naš blagoslov. Dat cemo vam ih rado razmišljajuci kako ova dva dana – blagdan svetih i spomendan pokojnih – prakticki zakljucuju ciklus liturgijskih blagdana godine te pružaju veoma spasonosne misli koje naše razmišljanje prenose sa scene ovoga svijeta na onu buducega.
Misao na sve svete potice nas na razmišljanje kako naš život mora biti svet i dobar, shvacen u funkciji buducega života te kako imamo odgovornost da ga postignemo. Spomen na mrtve ispunja nas potresenošcu zbog tolikih uspomena i ozbiljnih razmišljanja koja su povezana s mišlju na smrt. Molimo za naše pokojne, ali i za njihovu duhovnu pomoc!
Gospa, Kraljica neba, neka primi te naše molitve te od njih nacini most izmedu sadašnjega i onoga buducega života; neka nam bude Majka i u nebeskom životu!«
U želji da za današnju svetkovinu imamo, zaista, blagdanski obilan duhovni stol, navest cemo nekoliko misli i iz knjige velikoga francuskog teologa, isusovca Henrija De Lubaca. Te su misli uzete iz knjige Paradoks i tajna Crkve. One se odnose na svetost sutrašnjice.
»Tko je mogao predvidati ono jedinstveno što ce dati jedan Augustin, jedan Franjo Asiški, jedan Ignacije Lojolski? Isto tako nitko od nas ne može se danas ozbiljno uputiti u avanturu da opiše znacajne crte koje ce obilježavati svece sutrašnjice…
Buduci pak da je naše doba izvrgnuto promjenama više od svih drugih te ga goni vrtoglavi vihor, predvidanja o tom predmetu cine mi se danas dvostruko nemoguca. To ne bi znacilo samo racunati bez Duha, koji je u svojim iznašašcima uvijek nepredvidiv; vec to bi znacilo spekulirati o znacajkama i potrebama jednoga razdoblja cija nam sutrašnja situacija izmice… Valja se, dakle, vec unaprijed uvjeriti da svetac što ga ocekujemo nikako nece biti u skladu s našim pojmovima, našim prognozama ili našim željama. Kad on bude prisutan, možda ce nas šokirati, iznenaditi. Ako ga Bog bude podigao u našoj sredini, možda cemo biti u napasti da ga odbacimo… No on ce imati svoju ’osvetu’.
Govorimo o buducnosti. No ono što želim reci upravo je dio povijesti koji uvijek pocinje iznova... Kako god svetac morao biti razlican od svojih brojnih prethodnika, on ce ipak reproducirati njihove bitne crte. On ce biti siromašan, ponizan. Posjedovat ce duh blaženstava. nece proklinjati, a ni laskati. On ce jednostavno ljubiti. On ce Evandelje uzeti doslovno, tj. sa svom njegovom strogošcu. Tvrda ce ga askeza osloboditi od njega samoga. On ce baštiniti svu vjeru Izraela, ali dozivajuci si u svijest da je ona prošla kroz Isusa. On ce uzeti na se križ svoga Spasitelja i truditi se da ga slijedi.
Za naše osrednje covjecanstvo njegov život nece biti primjer i poticaj. Podvrgnut pogrješivosti kao svaki drugi covjek, on, poucljiv prema Duhu, imat ce onaj dar duhovnog rasudivanja što je obecan Zarucnici – svetoj Crkvi – te se nece više plašiti ni najkorjenitijih obnova, no ne dajuci se zavesti ni lažnim novotarijama. Kao i toliko njegovih prethodnika, odgovarajuci novim djelima, novim situacijama, on ce biti branitelj i oslonac potlacenih. Možda ce jednako tako biti voda ljudi. Možda ce biti doveden do toga da osnuje i ne htijuci neki novi institut takvoga stila koji ce nas u prvi mah zacuditi. Možda ce i u društvu igrati ulogu pa ce se na tisuce trubalja javnoga mišljenja baviti njime. Možda ce, naprotiv, biti i izoliran; možda ce živjeti od mase nezapažen. Možda ce njegova okolina gledati na njega kao na anakronizam, na nešto što spada u prošlost. Možda ce biti neshvacen, izdan, ostavljen od svojih: a tako je uvijek i s jednostavnom ljudskom istinom Evandelja. Pod oblicima i u prilikama koje ne možemo predvidjeti, on ce se ukopati u tajnu patnje, u predanje, u onu intimnu osamljenost – u odvratnost prema grijehu. On ce takoder biti drugi Krist: ne covjek koji bi htio nadmašiti Krista, vec naprotiv covjek ciji ce sav ideal, sav život biti da se Njemu suoblici.
Dakle, po njemu ce kao i po njegovu Ucitelju te u potpunoj ovisnosti o Ucitelju prosijevati Božje lice…«
HRVATI.COM">
