Della Cecilly.

Kiša je rominjala s druge strane prozora. Odgovaralo mi je takvo vrijeme. Voljela sam kišu, oduvijek. Nema ljepšeg osjećaja od plesanja po kiši. Bez obzira na promrzlost i prehladu kasnije. Kiša je u meni uvijek budila nekakav osjećaj slobode.

Angie i ja smo sjedile same u spavaonici. Ona je pisala nešto u bilježnicu za koju sam pretpostavila da je dnevnik, a ja sam čitala. Ili se bar pravila da čitam.

Iskreno, ideja da sam s Angie igdje sama, nije mi bila najprivlačnija. Ona i Jacob su svakim danom postajali sve bliskiji. Tako je ono što je prije tjedan dana bilo samo Jacobovo slinjenje u smjeru Angiene tamne kose sad postalo uzajamno grljakanje i preromantično gugutanje na hodnicima.

Sve je to kao posljedicu imalo moje ponovno izbjegavanje ikakvog kontakta s Jacobom. Sad sam već i samu sebe živcirala svim tim. Htjela sam ona vremena kad smo bili najbolji prijatelji, samo najbolji prijatelji, kad smo mogli slobodno razgovarati o sitnim simpatijama i smijati se tomu. Bez ljubomore, izbjegavanja, dramatiziranja, sapunice.

A sad... Sad više nisam bila toliko ravnodušna prema njemu. I počela sam ga gledati kao dečka. I to me užasno živcira, i sad se ozbiljno želim upucati zbog ovakvog razmišljanja. Što su mi takve glupave misli donijele? Gubim najboljeg prijatelja i jednu od najboljih prijateljica. Jer su oni sretni.

Sebična sam i glupa. I znam da jesam. I znam da bih sad trebala potaknuti nekakav razgovor, bilo kakav, s Angie. I pokazati joj da ju ne mrzim. A ne mogu. Jer sam... Ne znam što sam. Ali normalna nisam.

Ostala sam tako neko vrijeme, zbrkana u borbi sa samom sobom, pokušavajući razlučiti što ja mislim a što piše u toj prokletoj knjižurini, kad me je prenuo Angien glas.

„Blijeda si.“

Podignem pogled. Hladno me je promatrala. Nestalo je sve one topline i dragosti koju sam nekada vidjela u njezinom pogledu. Svog onog prijateljstva koje smo nekada dijelile.

A ona je oduvijek bila tako draga. Djevojka koja bi vam u svakom trenutku mogla pronaći vrlinu i dati vam prekrasan kompliment, i što je važnije, iskren i od srca. Djevojka koja je samouvjerena i lijepa, ali mogla je takvom učiniti i vas samo svojom podrškom. Djevojka uz koju se nikad ne biste osjećali loše, uvijek bi vas nasmijala.

Ne znam što je vidjela u meni onog dana kad mi je pružila ruku sa širokim osmjehom na licu i predstavila se. Štogod to bilo, drago mi je da to imam jer sam dobila prijateljicu. Pravu, jedinstvenu i dragu Prijateljicu.

Ili sam bar to prije imala.

„Uvijek sam blijeda.“

Slabašno se osmjehnem. Angie me odmjeri do glave do pete, procjenjivačkim pogledom, a potom uzdahne. „Imaš pravo. Jesi.“

Njezina odbojnost prema meni me je ubijala. Nisam to htjela. Zašto..? Zašto sam tako glupa? Čak nisam zaljubljena u Jacoba. Samo sam... Uplašena da mu ne postanem druga najvažnija u životu.

„Ti si mu najbliže curi što je ikada imao.“ rekla je jednom Lynn. Nisam znala da sam tako posesivna.

„Oprosti“, tiho šapnem.

Ona ispusti pero iz ruke i zaklopi bilježnicu. „Molim?“

„Oprosti što sam bila tako užasna zadnjih par dana. Tjedana.“

„Jesi? Nisam primijetila“, odvrati ona sarkastično. I dalje je između nas stajala barijera, nekakva prepreka. Ali, odlučila sam ju srušiti. Koliko god trajalo.

„Gle. Imaš svako pravo ljutiti se na mene i...“

„Da, imam“, prekine me ona oštro. „Zato bih jako cijenila kad bi me pustila da se ljutim.“

„Ang, razumijem to, ali prob...“

„Mislim, koji je to vrag bio?“ opet me prekine. „Što? Što sam ti napravila? Uvrijedila sam te nečime? Razljutila te? Što?“

Duboko udahne.

„Znaš, mislila sam da smo Prijateljice. One s velikim P. Prave Prijateljice. Ali nismo ni prijateljice. Ne znam što smo. Ne znam što je tebi. Izbjegavaš me tjednima. A onda kad i komuniciramo, ti sipaš neke glupe dosjetke i omalovažavaš me. Zašto? Zato što sam zaljubljena? Zato što sam sretna?“

Spusti se sa svog kreveta i sjedne kraj meni. „Znam sve one priče da si teška osoba, zatvorena i da ne pokazuješ osjećaje. Bla bla, Della. Jer ih pokazuješ. Sjećam se vremena kad smo još uvijek bile normalne Prijateljice, kad smo se družile i zafrkavale. Nisi imala problema s pokazivanjem da se zabavljaš i uživaš. A i to su osjećaji. Sad samo pokazuješ koliko ti se gadim. Ili koliko me mrziš. Ne znam što.“

„Ne mrzim te.“

„Ne? Znači, izbjegavaš me jer me voliš? O, da, to ima smisla.“

Nisam htjela plakati. Ne. Nisam slaba, nisam ranjiva. Neću plakati.

„Della, jako mi je stalo do tebe. Ne želim da me izbjegavaš. Ne želim se bojati razgovarati s tobom da se ne naljutiš. Želim da sve bude kao prije.“

„Hoće. Bit će“, kažem odlučno. Primim ju za ruku. „Ne brini. Prestat ću... Sa svime. Imaš pravo. Ti i svi. Ovako samo trujem sebe. A previše sam samoljubiva da bih si to dopustila.“ Nasmijem se. „Bit će kao prije. Sve ovo. To je bila samo glupost. Faza. Prošlo je. Sad je u redu.“

Neko je vrijeme bezizražajno kimala glavom, a onda se odjednom zvonko nasmijala i snažno me zagrlila. „Znaš, oni koji su naizgled jaki ustvari imaju jako osjećajno srce i jako su nježni.“

Odmakne se od mene. „Razgovarat ćeš s Jacobom, zar ne? I njemu nedostaješ, znaš?“

Oh, još dugo će mi ovakve izjave buditi leptiriće u trbuhu. Znala sam to. Ali, odlučila sam ne biti sebična ovaj put. Usredotočiti se malo na druge, bit će lijepo za promjenu.

„Hoću.“

* * *

Lynn je namigne Marku i stavi kažiprst u usta netom namazana crvenkastim sjajilom. Mark joj uzvrati šarmerskim osmijehom i zagleda se u njezine usne. Ona ustane i elegantno se odšeta do njegovog naslonjača. Tu zastane, ali ipak produži prema svojoj spavaonici.

Mark se zagleda za njom, a nakon nekoliko minuta objavi da ide spavati.

„Misliš li da je još uvijek nevina?“ odjednom me upita djevojka kričave kose. Znala sam da misli na Lynn. Obje prasnemo u smijeh.

„Vidiš, to je dobro pitanje.“

Djevojka se primakne bliže. Bili smo u Velikoj dvorani koja nam je ustupljena, kao i svake srijede, za grupno učenje i pisanje zadaća. „Ja sam Orianne“, reče i pruži mi ruku sa širokim i toplim osmijehom na licu.

„Della“, kažem i primim ruku. Imala je jak, čvrst stisak. Preplavio me je čudan osjećaj sigurnosti i bezbrižnosti. Lecnula sam se.

Orianne to nije primijetila. Rukom je popravila pramen svoje vatreno narančaste kose i ponovno zaustavila pogled na meni. „Joj, pa ti si moja nova instruktorica!“ vikne.

Nasmiješim se. „Očito.“

„Pa, da. Ali moram te upozoriti da sam užasno netalentirana za ples. Zapravo, za bilo kakve fizičke aktivnosti.“

Nasmijem se. „Bolje ti je da postaneš talentirana. Kwelantha je težak ples.“

„Da... Čula sam da je jako lijep.“

Smrkne se i rastuži. Onaj osjećaj sigurnosti nestao je s njezinim osmijehom.

„Jesi li dobro?“ upitam ju, a zatim se ironično nasmijem. To je pitanje koje sam u zadnjih mjesec dana stravično zamrzila.

I ona se nasmije. „Heh, da, jesam. Samo sam se zamislila. Znači, vidimo se sutra ovdje u osam?“

Kimnem.

„Jedva čekam“, promrmlja ona sarkastično.

* * *

Kabinet profesorice iz Starih runa drugačiji je od ostalih.

Do kabineta, koji je natrpan knjigama o povijesti i runama, a zidovi ispunjeni črčkarijama i posterima značenja runa, dolazilo se kroz učionicu. Kroz vrata iza profesoričine katedre. Ta su vrata vodila do malog, uskog hodnika, osvijetljenim s tek nekoliko slabašnih baklji. Na kraju hodnika, iza velikh vrata od hrastovine, nalazi se taj kabinet.

Obično sam mrzila kad bi me profesori zvali u svoj kabinet. Ali ovaj tu me je oduvijek fascinirao, pa mi nikada nije bilo teško doći do njega. Prije sam znala, s Amelie, provoditi ovdje sate i sate, raspravljajući s profesorom Reothom o značenju Runa. A nakon toga, još sati provedenih u knjižnici kako bismo potvrdile ono što je rekao.

Od tada nazivaju Amelie knjiškim moljcem. Ne znam kako sam se ja uspjela riješiti takvog etiketiranja, ali nekako jesam. Mene zovu hladnom kučkom. No, to sada nije bitno.

Vrata su se, uz prigušenu škripu, otvorila i u kabinet je ušla visoka žena kovrčave, plamenocrvene kose i prćastog nosa. Zelene oči, boje tamnog bora iz Zabranjene šume, su zastale na meni, skrivene iza okruglih naočala crnog okvira.

„Možeš sjesti, Della“, reče mi profesorica Callamus ljubazno, pokazujući rukom na stolicu.

Sjednem.

„Čujem da znaš plesati?“

Išla sam na satove plesa do trinaeste godine. Nikad se nisam okušala u hip-hopu i modernom plesu, cupkam-plesovi me nikad nisu pretjerano zanimali. Ali zato sam se zaljubila u latinoameričke i društvene plesove.

„Moglo bi se reći. Učitelj je govorio da nikad od mene valcerašice, ali ostalo znam prilično dobro.“

„Kako ti ide kwelantha?“

Ostala sam iznenađena. Kwelantha je tipičan ples u Francuskoj, kod sklapanja čarobnjačkih brakova (gdje je bar jedan supružnik magično nadaren, mislim). Mješavina odmjerenosti i elegancije valcera te strasti i dinamičnosti tanga. Taj ples je označavao ono što je potrebno braku: nježnost i strast. Bio je obvezan za sve one koji su htjeli sretan brak, redovito najzanimljivija stvar na vjenčanju.

Znala sam taj ples, jer je moj učitelj bio Francuz i puno mi je pričao o njemu. Kao učitelj plesa, pripremao je mnoge mlade ljude za vjenčanje učeći ih taj ples. I, jako je star (ali ne i manje gibak i pokretljiv, najenergičniji čovjek kojeg poznajem, a ima osamdeset i četiri godine!), bio je redoviti gost onih starih, tradicionalnih vjenčanja gdje je kwelantha bila neizbježna.

Uglavnom, obožavala sam taj ples, obožavam ga i obožavat ću ga. Nisam baš osoba za brak, ali neko sam vrijeme bila u toj fazi kad sam se samo htjela što prije udati kako bi i ja mogla plesati ples ljubavi.

„Znam korake. Trebala bih se malo prisjetiti, ali znam.“

„Odlično“, reče profesorica. Elegantnim pokretom skine naočale i meko ih stavi na stol. „Ovo što ću ti sada reći ostaje samo između nas dvije. U redu?“

Kimnem.

„U školu je stigla nova učenica. Orianne Amy Saint-Larme. I ona je na šestoj godini. Odrasla je u Strasbourgu i školovala se u jednoj francuskoj školi za čarobnjake. I ne, nije Beauxbatons. Ti ćeš ju naučiti plesati kwelanthu. U redu?“

„Ovaj..." zastanem. Kwelantha je vjenčani ples. Zašto bih šesnaestogodišnjakinju to učila? "Udat će se?"

„Nije bitno zašto!“ profesorica se obrecne na mene, nepotrebno strogo. Svaki bi normalan čovjek bio zbunjen kad bi morao učiti vršnjakinju učiti ples udaje! Pogotovo ako je i sam šesnaestogodišnjak.

„Dobro.“ Otpuhnem.

„Ravnateljica ju je stavila u spavaonicu do tvoje, pa ćete se bez problema moći nalaziti. Održavat ćeš joj lekcije svakog ponedjeljka, utorka i četvrtka u osam navečer. Do deset. Za mjesec dana mora imati kwelanthu u malom prstu. Svi profesori znaju za ovo, s njima nećete imati problema. Ali učenici ne smiju nikako saznati, jasno?“

„Da.“

„Drago mi je. Možeš ići. Počinjete od preksutra. Danas ju još ne moramo mučiti tim. Ne ispituj ju ništa. Na tebi je samo naučiti ju plesati. Ništa više.“

Kimnem i izađem. Užasno ljuta.

Kvragu, imam posla kao u priči, a sad još i ovo. A zadaću iz Preobrazbe (Je li ptica sa spošobnošću preobrazbe animagus? Detaljno objasniti!) nisam ni počela pisati, izuzmemo li naslov.

No, naravno da to nisam rekla profesorici. Ne, to bi bilo jednostavno previše izravno i iskreno.

Della, glupa si, neiskrena i nesposobna. Idiot.

* * *

„Kosa joj je kao Angiena pernica“, prišapne mi Jacob. „Po boji, mislim.“

Na ime Angie iz Jacobovih usta još nisam navikla, pogotovo ne ako je nakon izgovaranja tih nekoliko slova taj isti Jacob zapao u stanje potpune zatelebanosti. U ono stanje, znate, kad ste sposobni napisati tisuće epova samo o nečijoj pernici.

Ono stanje, slično Valentinovu, kad se ljudi pretvaraju u ljigave, slinave zombije pogleda priljepljenih za osobu.

Za Angie.

„Čija kosa?“ upitam nezainteresirano. Pokušavala sam pratiti što Slughorn govori o napitku dubokog sna, nalik smrti. Nešto poput onog što je Julia popila kako bi izgledala mrtva i izbjegla udaju.

Govorim o Shakesperaovoj tragediji.

Nije mi išlo. Prvo, djevojka čija je boja kose još kričavija od Angiene narančaste pernice mi je cijelo vrijeme odvraćala pažnju. Očito je pravi lumen za napitke. Njezin je napitak jedini mirisao na ružmarin. Čak ni Melanie nije uspjela postići taj miris, njezin je napitak mirisao po lovoru.

Ostali nisu uopće mirisali.

Drugo, sjedila sam s Jacobom u drugoj klupi. Angie je sjedila klupu iza nas. Mogla sam osjetiti njezin pogled na nama. Nije mi to smetalo, zapravo. Smetalo mi je to što se Jacob upravo spremao reći mi još nešto o Angie. I koliko god mi ona bila dobra prijateljica (zanemarimo li cijelu ovu glupu situaciju) mislim da nisam mogla podnijeti još podataka o njezinoj omiljenoj boji laka za nokte.

I treće, Slughorn je zakačio golemi broš u obliku nekakvog čudnog gomolja na pelerinu. Nisam mogla odvojiti oči s njega.

„Misliš li da bi Angie htjela biti sa mnom?“ upita me odjednom Jacob.

„Ne bih znala.“

„Ali, prijateljice ste.“

„Valjda.“

„Pa, pitaj ju. Ionako stalno vodite svoje male ženske razgovore.“

„Ne vodimo.“

„Vodite.“

„Za razliku od tebe, ja nisam toliko zainteresirana za njezin omiljeni lak za nokte tako da ne, ne vodimo ženske razgovore.“

„Zašto?“

Podignem glavu i pogledam ga u oči. Zato jer ne mogu podnijeti njezine izjave o tvojim očima, ne mogu podnijeti Lynn kako hihoće zamišljajući vaše vjenčanje, ne mogu podnijeti činjenicu da nisam ravnodušna prema najboljem prijatelju s kojim se družim od sedme godine.

„Dobro.“ Uzdahnem. „Pitat ću je. Ali ionako stalno priča s Lynn o tome, tako da si isto tako mogao reći Lynn da ti kaže što Angie misli o tebi. No, dobro. Zanemarimo to da ti je Lynn sestra.“

Jacob se nasmije. „Ali tebe volim više od Lynn.“

Poželjela sam ga zadaviti.

* * *

Sjedila sam s Jeyne u stražnjem dvorištu, na mjestu gdje su prvašići prije vježbali letjeti, dok se lekcije nisu preselile na metlobojski teren.

„Znaš da su provjeravali ljude na vlaku?“ upita me Jeyne.

„Znaš da je teta Adelaide kraljica nepostojeće zemlje?“

„Vau.“

Nasmijemo se. Odmah potom, ja uzdahnem. Nije to bio onaj tužan ili razočarani uzdah. Bio je to jedan od onih trenutaka kad stvarno uživate, bez naizgled ikakvog razloga, i ne preostaje vam ništa drugo nego uzdahnuti i nastaviti uživati.

„Falilo mi je ovo. Malo smijeha. Malo... ničega.“

Jeyne se namršti. „Ovo nije ništa, nikako. Ovo je nešto. Nešto lijepo, dobro i zabavno. Nešto sestrinski. A to je dobro.“

Osmjehnem se. „Naravno.“

„Sad ozbiljno. Provjeravali su ljude na vlaku. Podrijetlo i to.“

„Znam. I mi nismo došle. Znači da ne znaju tko smo i otkud smo. Neka. Niti ne moraju znati.“ Jeyne zausti, ali ju zaustavim. „I nemoj počinjati sa svojim teorijama zavjere, jer možda su se starci stvarno bojali da ćemo zakasniti na vlak.“

„Ali metle su već bile začarane kad smo došle.“

„Ne zabrinjavaj se. Da te netko želi ubiti, učinio bi to dok si sama na metli, bez odraslih oko sebe. Ostalo i nije toliko bitno.“

„Stvarno zdravo razmišljaš, Della. Ozbiljno.“ Zacokta jezikom. „Nego, rekla si da je Addie kraljica?“

Nasmijem se. Teta bi vjerojatno urekla Jeyne da je čula ovo 'Addie'. Zahtijevala je da ju tituliramo s teta Adelaide. I nikako drugačije.

„Ah, da. Neke zemlje koja postoji samo u mašti nadobudnih ovčica. A ti i ja smo princeze.“

„To je lijepo.“

„Stvarno je. Zašto smo u Hogwartsu, mogla bi se upitati. Znaš, priceze brinu za svoj narod. Jako. Kučke jedne sebične.“

Jeyne se nasmije. Sarkazam je strujio kroz svaku riječ koju smo rekle. Loria bi se ljutila da je ovo čula. Ili rastužila. Čini mi se da je njoj stvarno stalo do te priče o Rothriamu.

Ali, biti toliko lud da mene proglasiš princezom, to je već... Pa, da, ludo.

Uživala sam u tomu. Ne u ismijavanju. Bespotrebnom cinizmu i izrugivanju. Iako to nije bilo.

Ne.

U bezbrižnom, iskrenom smijehu.

* * *

6. poglavlje.

Počinjem shvaćati kako tako neke stvari funkcioniraju kod mene.
Prvo objavim jedno poglavlje. Nakon par dana napišem drugo. I tako stoji. A onda malo prije objavljivanja poludim i sve prepravim i napišem nešto što je u osnovi isto, ali skroz drugačije od prve ideje.

Onako, vau.

Imam ideju za novu priču. Ali neću je realizirati. Ne, ne. Uklopit ću je u ovu priču. A kad završim s ovom, možda s istim likom krenem u novu priču. Postajem ovisna o ovome svijetu, znam da to nije dobro, i još uvijek se tješim da je to zbog razvijanja spisateljskih sposobnosti.

Drek.

Previše ste mi se zavukli pod kožu. Vi i vaše priče. Vi, zlobnici mali simpatični.

Tko nije pročitao, ispod je zadnji dio vodiča, o dizajnu. Kao što rekoh, bit će još jedan post. Kad stignem. Kad budem bila sposobna napisati nešto pametno. Hm, da.

Finally, napravila sam i ja blog s dizajnovima. Pa, ako vam se da, ostavljam link. He.
dakle, link.

To to? Da. Mislim da je.

Ako ste pročitali zadnji post na Amelienom blogu, znate zašto ovo pišem ja.
Ako niste... Ah.
Trebala bih vam dati neke pametne smjernice koje će vam pomoći. Nisam dobra u objašnjavanju kao ona, zato ne zamjerite.

Dakle, dizajn.

Ne kaže se bez razloga da je prvi dojam bitan. Bili vi bez predrasuda ili ne, kad nekoga ili nešto vidite po prvi put, stvoriti ćete u glavi svoju sliku o tome. Pravilo prvog dojma se primjenjuje i na blog.

Dizajn je prvo što vidimo kad kliknemo na neki novi link. Vidimo je li dizajn odmjeren, lijep, ima li u zaglavlju lijepu sliku, kakve su mu temeljne boje, je li prenatrpan, otvara li se blog zbog dizajna sporo... Puno je tu čimbenika.

Ne mogu nabrojiti koliko puta me je loš dizajn odbio s bloga. Vjerojatno se to događalo i vama. Prilično je jednostavno: loš dizajn stvara lošu sliku, dobar dizajn dobru.

Toliko o prvom dojmu.


Dobar dizajn.

Dobar dizajn će vam uvijek ponuditi dovoljno širok prostor za posteve i boxeve. Dobro će opisivati vaš karakter, ili karakter priče. Oku je ugodan i lijepo posložen. Tekst je u prvom planu, čitljiv je, a dizajn ga samo naglašava. Dobar balans, nije ni prejednostavan i prazan, ni prenatrpan i zbrda-zdola. Slika u zaglavlju nije veličine većeg wallpapera.

Nije neka filozofija. Možete naći masu takvih dizajnova, na Blog.hr-u i šire, ako se ne ograničavate s nekim neprovjerenim dizajnerima. Patka, Lucija, Neitherworld, Jelena, Simpa, svi imaju odlične dizajneve. Ovdje se nalazi popis nekih stranih dizajnera. A tu je uvijek i Blogskins. Imate masu ljudi koji prilagođavaju dizajne. Recimo, Angie, Muhe, pola dizajnera koje sam gore navela. A ako izgubite sve pametne resurse (što ne bi trebali, obzirom na količinu linkova i još linkova preko tih linkova koji su gore), to vam uvijek mogu napraviti i ja.

Predložaka ima u izobilju, izbor je ogroman, tako da stvarno nema razloga zašto biste se zadržali na lošijem dizajnu, ako možete pronaći nešto još bolje.

Vaš dizajn ne mora nužno biti na sliku vaše vizualizacije ili s motivom iz Hogwartsa. Ali, pripazite da vam dizajn ipak paše. Tako će osoba koja se na blogu predstavlja kao vesela, nasmiješena i zabavna, izabrati dizajn koji je također takav. I obratno.


Loš dizajn.

Loš dizajn uvijek ćete lako prepoznati. Raspada se, elementi na dizajnu bježe, tekst izlazi iz predviđenih mu okvira. Slika u zaglavlju zauzima praktički cijeli ekran, neoptimizirana je pa se ljudima koji koriste modem učitava pet minuta. Tekst nije čitljiv, gubi se jer je pozadina šarena. Tekst nije istaknut (takav efekt često zna postići precrn dizajn s bijelim slovima), u drugom je planu zbog pozadine, slike ili nekakvih efekata na dizajnu.

Mogli ste zaključiti da je kod dizajna najbitnije da ističe tekst. Loš dizajn ne ističe tekst.

Svi dizajneri koji nisu 100 posto sigurni u ono što rade, koji rade prevelike slike u zaglavlju i loše ukomponiraju cijeli dizajn – nisu dobri dizajneri. Neću isticati koji su to, iako je ova blogosfera prelavljena takvim dizajnerima. Ali, vjerujem da znate na kakve mislim.


Estetski dojam bloga.

Možete naći i najbolji dizajn na svijetu, ali ako ga ne znate iskoristiti, svih onih par sekundi koje ste proveli skidajući ga, pada u vodu.

Ovo se poglavito odnosi na to kako ćete urediti boxeve. Nema pravila, neću vam soliti pamet načinom organizacije. Ali, potrudite se. Neka slike za vizualizacije budu u skladu sa širinom boxa. Znači, nećete staviti slike od 300px u box koji je uzak.

Isto tako, ako stavljate glazbu na blog, nemojte nikako staviti onu s divine musica, ili bilo koju koja se sama uključuje! Imajte obzira prema ljudima koji već slušaju nešto kad kliknu na vaš blog. A možda i ne dijelimo svi isti ukus. Zamislite da hpff metalcu odjednom s bloga počne svirati Barbie girl.

Toplo preporučam radioblogclub.com. On vam nudi tražilicu na izbor i ima prilično usku trakicu koja stane u gotovo svaki box, a boje te trakice možete kombinirati s bojama dizajna. Ne možete, morate. Sad kad ste izabrali savršeni dizajn, zadnje što vam treba je nekakva trakica koja vas bode u oči svojom kričavosti.

Nemojte staviti milijun sparkly/šajni sličica na blog. Nemojte. Bez obzira što vi možda imate adsl, neki još uvijek koriste modem. Milijuni sličica u boxu stravično usporavaju blog, a da ne govorimo koliko bodu u oči ako se blješte i kričave. Ako imaju smisla, ako ih stavljate uz linkove drugih priča (poput over-inspirativne Maggie, hehe), ali ne prenatrpano i pretjerano.

Ne pop-up. Nikako. Javascript je bespotrebno silovanje čitatelja i užasno iritira. Još kad stavite milijun tih prozorčica s jednom riječi u njima, zaredom, a ne možete ih isključiti dok se ne odvrte, osim ako ne razbijete monitor palicom... Ne znam kako vi, ali ja poželim zadaviti osobu koja je izumila te skripte.

Ukratko, pronađite dobar (pogled gore)i lijep dizajn, i nemojte ga filati bespotrebnim hiperultraubersuperkul stvarčicama. Ne zadovoljavajte se polovično dobrim.

I obavezno svratite na Angien blog s dizajnima. Besplatna reklama? Ne.

Čeka me još jedan post vezan uz vodič, i on tada službeno završava. Hvala Amelie na ukazanom mi povjerenju. (oh, kako volim zvučati službeno. )

To je to? Hm, mislim da je.

@puppy - Slike s Devianta možeš slobodno skidati i objavljivati, dok god ne govoriš da si ih ti napravila i osim ako autor nije naznačio da se slika ne smije dalje objavljivati.

Adelaide je stara baba.

Nikad ju nisam pretjerano voljela, uvijek se osjećala pozvanom govoriti mi da sam u krivu, da radim ovo ili ono loše i krivo, da sam cijela veliki defekt i problem.

A tu je i njena očita nesposobnost da voli. Ima pedesetak godina, a nikad nije ni pomislila na muža, djecu, obitelj. Dobro, ni ja ne izgaram od želje za udajom, ali bilo je i kod mene nekakvih ljubavi i simpatijica. Koliko god rezervirana znam biti, nisam proživjela cijeli život nevoljena i ne voljevši nikoga!

Također, ona je ta poznata, zaposlena, bogata, poslovna žena, ali nitko nije u potpunosti siguran što to ona zapravo radi, kako je došla do bogatstva, zašto je stalno u Dnevnom Proroku. A zbilja je. Svaki tjedan Prorok napiše barem nešto o njoj.

Živcirala me, iskreno. Postavljala se superiornom i boljom od drugih, a takve sam ljude mrzila. Koliko znam, zadnji put kad je netko bio uvjeren u svoju superiornost, nastupio je holokaust u bezjačkom, a i čarobnjačkom svijetu.

„Da. Otkud znaš...?“

Opustila je stisak na mojoj podlaktici, zabrinuto me pogledavši. „Jesi li sigurna?“

Zapravo, i nije izgledala toliko zabrinuto. Izgledala je više poput... Strvinara. Gledala me je svojim gladnim očima, čega gladnim, ne znam, ali nekako su me plašile.

„Da, mislim da sam prilično sigurna tko mi je teta! Otkud ti znaš za nju?“

„Mislim da već svi znaju za nju, Della. Ipak je svaki tjedan u Dnevnom proroku, s nekim novim nagađanjima o tome čime se ona zapravo bavi, o tome tko je ona.“

„Oke, znaš tko mi je teta. Super. Mogu li sada na sat?“

Okrenula sam se, ne pričekavši odgovor, ionako sam mislila da će biti potvrdan. Opet me je uhvatila za ruku, i približila sebi, stišavši glas.

„Stoljećima se već nagađa tko kraljuje Rothriamom. Istraživači i ljudi koji pokušavaju otkriti tajnu Rothriama, svi oni, već godinama imaju jednu obitelj u vidu. Već godinama sumnjaju na jednu čistokrvnu, staru obitelj. I onda se ti ne pojaviš u vlaku na provjeri! Mislila sam da je sve to slučajnost, ali sad...“

„Ne kužim te. Kakve veze imaju ikakve provjere i skrivena kraljevstva sa mnom?“ uzdahnem i zaklopim oči, s grimasom mučenice na licu. Ona me i dalje gledala, svojim velikim, maslinastim očima, i dalje proučavajući moje lice. „Loria, pričaš besmislice.“

„Ne, ne pričam! Adelaide Helenne Tandemn, kako sam na nju mogla zaboraviti? Već je godinama pod povećalom javnosti, ta poznata i bogata žena, a nitko ne zna otkud joj bogatstvo i čime se bavi! Pojavljuje se rijetko, a opet je tako eksponirana u javnosti, svi već stoljećima pikiraju na nju kao kraljicu Rothriama!“

„Molim te. Ako je moja teta kraljica ičega, ja sam...“

„Princeza!“

Počela sam se smijati. „Natjerat ćeš me da ozbiljno posumnjam u tvoj zdrav razum!“

„Ili ćeš bar biti, jednom kad tvoj otac dođe na vlast. Jedna obitelj već stoljećima kraljuje Rothriamom, nikada se to nije mijenjalo. O, moj Bože, a maloprije si sjedila preda mnom i govorila mi da Rothriam ne postoji!“

Nije se obazirala na mene, izgledala je kao da će svakog časa hiperventilirati. Pobojala sam se da pati od neke teške bolesti, da ima napadaje ili nešto tako.

„Ozbiljno ti kažem, ja nisam nikakva princeza, niti je moja teta kraljica ičega. A sad se smiri, ili ću te odvući u bolničko krilo i reći ravnateljici da si maloumna i poremećena.“

Loria se nasmije. „Pokazat ću ti, Della! Pročitaj tu knjigu, stvarno je...“

„Della Tandemn?“ upita neki piskutavi glasić. Mala djevojčica, jarko crvene kose stajala je s papirom u ruci, pogledavajući nas plaho poput srne.

Kimnem. „Rekla je profesorica Callamus da joj se javiš u ured.“

„Zašto?“

Djevojčica je panično pogledala prema papiru, zurila tako nekoliko trenutaka, i promrmljala, „N-ne znam.“

„Dobro...“ uzdahnem, i pođem za djevojčicom.

* * *