|
Kabinet profesorice iz Starih runa drugačiji je od ostalih.
Do kabineta, koji je natrpan knjigama o povijesti i runama, a zidovi ispunjeni črčkarijama i posterima značenja runa, dolazilo se kroz učionicu. Kroz vrata iza profesoričine katedre. Ta su vrata vodila do malog, uskog hodnika, osvijetljenim s tek nekoliko slabašnih baklji. Na kraju hodnika, iza velikh vrata od hrastovine, nalazi se taj kabinet.
Obično sam mrzila kad bi me profesori zvali u svoj kabinet. Ali ovaj tu me je oduvijek fascinirao, pa mi nikada nije bilo teško doći do njega. Prije sam znala, s Amelie, provoditi ovdje sate i sate, raspravljajući s profesorom Reothom o značenju Runa. A nakon toga, još sati provedenih u knjižnici kako bismo potvrdile ono što je rekao.
Od tada nazivaju Amelie knjiškim moljcem. Ne znam kako sam se ja uspjela riješiti takvog etiketiranja, ali nekako jesam. Mene zovu hladnom kučkom. No, to sada nije bitno.
Vrata su se, uz prigušenu škripu, otvorila i u kabinet je ušla visoka žena kovrčave, plamenocrvene kose i prćastog nosa. Zelene oči, boje tamnog bora iz Zabranjene šume, su zastale na meni, skrivene iza okruglih naočala crnog okvira.
„Možeš sjesti, Della“, reče mi profesorica Callamus ljubazno, pokazujući rukom na stolicu.
Sjednem.
„Čujem da znaš plesati?“
Išla sam na satove plesa do trinaeste godine. Nikad se nisam okušala u hip-hopu i modernom plesu, cupkam-plesovi me nikad nisu pretjerano zanimali. Ali zato sam se zaljubila u latinoameričke i društvene plesove.
„Moglo bi se reći. Učitelj je govorio da nikad od mene valcerašice, ali ostalo znam prilično dobro.“
„Kako ti ide kwelantha?“
Ostala sam iznenađena. Kwelantha je tipičan ples u Francuskoj, kod sklapanja čarobnjačkih brakova (gdje je bar jedan supružnik magično nadaren, mislim). Mješavina odmjerenosti i elegancije valcera te strasti i dinamičnosti tanga. Taj ples je označavao ono što je potrebno braku: nježnost i strast. Bio je obvezan za sve one koji su htjeli sretan brak, redovito najzanimljivija stvar na vjenčanju.
Znala sam taj ples, jer je moj učitelj bio Francuz i puno mi je pričao o njemu. Kao učitelj plesa, pripremao je mnoge mlade ljude za vjenčanje učeći ih taj ples. I, jako je star (ali ne i manje gibak i pokretljiv, najenergičniji čovjek kojeg poznajem, a ima osamdeset i četiri godine!), bio je redoviti gost onih starih, tradicionalnih vjenčanja gdje je kwelantha bila neizbježna.
Uglavnom, obožavala sam taj ples, obožavam ga i obožavat ću ga. Nisam baš osoba za brak, ali neko sam vrijeme bila u toj fazi kad sam se samo htjela što prije udati kako bi i ja mogla plesati ples ljubavi.
„Znam korake. Trebala bih se malo prisjetiti, ali znam.“
„Odlično“, reče profesorica. Elegantnim pokretom skine naočale i meko ih stavi na stol. „Ovo što ću ti sada reći ostaje samo između nas dvije. U redu?“
Kimnem.
„U školu je stigla nova učenica. Orianne Amy Saint-Larme. I ona je na šestoj godini. Odrasla je u Strasbourgu i školovala se u jednoj francuskoj školi za čarobnjake. I ne, nije Beauxbatons. Ti ćeš ju naučiti plesati kwelanthu. U redu?“
„Ovaj..." zastanem. Kwelantha je vjenčani ples. Zašto bih šesnaestogodišnjakinju to učila? "Udat će se?"
„Nije bitno zašto!“ profesorica se obrecne na mene, nepotrebno strogo. Svaki bi normalan čovjek bio zbunjen kad bi morao učiti vršnjakinju učiti ples udaje! Pogotovo ako je i sam šesnaestogodišnjak.
„Dobro.“ Otpuhnem.
„Ravnateljica ju je stavila u spavaonicu do tvoje, pa ćete se bez problema moći nalaziti. Održavat ćeš joj lekcije svakog ponedjeljka, utorka i četvrtka u osam navečer. Do deset. Za mjesec dana mora imati kwelanthu u malom prstu. Svi profesori znaju za ovo, s njima nećete imati problema. Ali učenici ne smiju nikako saznati, jasno?“
„Da.“
„Drago mi je. Možeš ići. Počinjete od preksutra. Danas ju još ne moramo mučiti tim. Ne ispituj ju ništa. Na tebi je samo naučiti ju plesati. Ništa više.“
Kimnem i izađem. Užasno ljuta.
Kvragu, imam posla kao u priči, a sad još i ovo. A zadaću iz Preobrazbe (Je li ptica sa spošobnošću preobrazbe animagus? Detaljno objasniti!) nisam ni počela pisati, izuzmemo li naslov.
No, naravno da to nisam rekla profesorici. Ne, to bi bilo jednostavno previše izravno i iskreno.
Della, glupa si, neiskrena i nesposobna. Idiot.
* * *
„Kosa joj je kao Angiena pernica“, prišapne mi Jacob. „Po boji, mislim.“
Na ime Angie iz Jacobovih usta još nisam navikla, pogotovo ne ako je nakon izgovaranja tih nekoliko slova taj isti Jacob zapao u stanje potpune zatelebanosti. U ono stanje, znate, kad ste sposobni napisati tisuće epova samo o nečijoj pernici.
Ono stanje, slično Valentinovu, kad se ljudi pretvaraju u ljigave, slinave zombije pogleda priljepljenih za osobu.
Za Angie.
„Čija kosa?“ upitam nezainteresirano. Pokušavala sam pratiti što Slughorn govori o napitku dubokog sna, nalik smrti. Nešto poput onog što je Julia popila kako bi izgledala mrtva i izbjegla udaju.
Govorim o Shakesperaovoj tragediji.
Nije mi išlo. Prvo, djevojka čija je boja kose još kričavija od Angiene narančaste pernice mi je cijelo vrijeme odvraćala pažnju. Očito je pravi lumen za napitke. Njezin je napitak jedini mirisao na ružmarin. Čak ni Melanie nije uspjela postići taj miris, njezin je napitak mirisao po lovoru.
Ostali nisu uopće mirisali.
Drugo, sjedila sam s Jacobom u drugoj klupi. Angie je sjedila klupu iza nas. Mogla sam osjetiti njezin pogled na nama. Nije mi to smetalo, zapravo. Smetalo mi je to što se Jacob upravo spremao reći mi još nešto o Angie. I koliko god mi ona bila dobra prijateljica (zanemarimo li cijelu ovu glupu situaciju) mislim da nisam mogla podnijeti još podataka o njezinoj omiljenoj boji laka za nokte.
I treće, Slughorn je zakačio golemi broš u obliku nekakvog čudnog gomolja na pelerinu. Nisam mogla odvojiti oči s njega.
„Misliš li da bi Angie htjela biti sa mnom?“ upita me odjednom Jacob.
„Ne bih znala.“
„Ali, prijateljice ste.“
„Valjda.“
„Pa, pitaj ju. Ionako stalno vodite svoje male ženske razgovore.“
„Ne vodimo.“
„Vodite.“
„Za razliku od tebe, ja nisam toliko zainteresirana za njezin omiljeni lak za nokte tako da ne, ne vodimo ženske razgovore.“
„Zašto?“
Podignem glavu i pogledam ga u oči. Zato jer ne mogu podnijeti njezine izjave o tvojim očima, ne mogu podnijeti Lynn kako hihoće zamišljajući vaše vjenčanje, ne mogu podnijeti činjenicu da nisam ravnodušna prema najboljem prijatelju s kojim se družim od sedme godine.
„Dobro.“ Uzdahnem. „Pitat ću je. Ali ionako stalno priča s Lynn o tome, tako da si isto tako mogao reći Lynn da ti kaže što Angie misli o tebi. No, dobro. Zanemarimo to da ti je Lynn sestra.“
Jacob se nasmije. „Ali tebe volim više od Lynn.“
Poželjela sam ga zadaviti.
* * *
Sjedila sam s Jeyne u stražnjem dvorištu, na mjestu gdje su prvašići prije vježbali letjeti, dok se lekcije nisu preselile na metlobojski teren.
„Znaš da su provjeravali ljude na vlaku?“ upita me Jeyne.
„Znaš da je teta Adelaide kraljica nepostojeće zemlje?“
„Vau.“
Nasmijemo se. Odmah potom, ja uzdahnem. Nije to bio onaj tužan ili razočarani uzdah. Bio je to jedan od onih trenutaka kad stvarno uživate, bez naizgled ikakvog razloga, i ne preostaje vam ništa drugo nego uzdahnuti i nastaviti uživati.
„Falilo mi je ovo. Malo smijeha. Malo... ničega.“
Jeyne se namršti. „Ovo nije ništa, nikako. Ovo je nešto. Nešto lijepo, dobro i zabavno. Nešto sestrinski. A to je dobro.“
Osmjehnem se. „Naravno.“
„Sad ozbiljno. Provjeravali su ljude na vlaku. Podrijetlo i to.“
„Znam. I mi nismo došle. Znači da ne znaju tko smo i otkud smo. Neka. Niti ne moraju znati.“ Jeyne zausti, ali ju zaustavim. „I nemoj počinjati sa svojim teorijama zavjere, jer možda su se starci stvarno bojali da ćemo zakasniti na vlak.“
„Ali metle su već bile začarane kad smo došle.“
„Ne zabrinjavaj se. Da te netko želi ubiti, učinio bi to dok si sama na metli, bez odraslih oko sebe. Ostalo i nije toliko bitno.“
„Stvarno zdravo razmišljaš, Della. Ozbiljno.“ Zacokta jezikom. „Nego, rekla si da je Addie kraljica?“
Nasmijem se. Teta bi vjerojatno urekla Jeyne da je čula ovo 'Addie'. Zahtijevala je da ju tituliramo s teta Adelaide. I nikako drugačije.
„Ah, da. Neke zemlje koja postoji samo u mašti nadobudnih ovčica. A ti i ja smo princeze.“
„To je lijepo.“
„Stvarno je. Zašto smo u Hogwartsu, mogla bi se upitati. Znaš, priceze brinu za svoj narod. Jako. Kučke jedne sebične.“
Jeyne se nasmije. Sarkazam je strujio kroz svaku riječ koju smo rekle. Loria bi se ljutila da je ovo čula. Ili rastužila. Čini mi se da je njoj stvarno stalo do te priče o Rothriamu.
Ali, biti toliko lud da mene proglasiš princezom, to je već... Pa, da, ludo.
Uživala sam u tomu. Ne u ismijavanju. Bespotrebnom cinizmu i izrugivanju. Iako to nije bilo.
Ne.
U bezbrižnom, iskrenom smijehu.
* * *
6. poglavlje.
Počinjem shvaćati kako tako neke stvari funkcioniraju kod mene.
Prvo objavim jedno poglavlje. Nakon par dana napišem drugo. I tako stoji. A onda malo prije objavljivanja poludim i sve prepravim i napišem nešto što je u osnovi isto, ali skroz drugačije od prve ideje.
Onako, vau. 
Imam ideju za novu priču. Ali neću je realizirati. Ne, ne. Uklopit ću je u ovu priču. A kad završim s ovom, možda s istim likom krenem u novu priču. Postajem ovisna o ovome svijetu, znam da to nije dobro, i još uvijek se tješim da je to zbog razvijanja spisateljskih sposobnosti.
Drek.
Previše ste mi se zavukli pod kožu. Vi i vaše priče. Vi, zlobnici mali simpatični. 
Tko nije pročitao, ispod je zadnji dio vodiča, o dizajnu. Kao što rekoh, bit će još jedan post. Kad stignem. Kad budem bila sposobna napisati nešto pametno. Hm, da.
Finally, napravila sam i ja blog s dizajnovima. Pa, ako vam se da, ostavljam link. He.
dakle, link.
To to? Da. Mislim da je.
Della.
|
