Pregled posta

7. poglavlje

Kiša je rominjala s druge strane prozora. Odgovaralo mi je takvo vrijeme. Voljela sam kišu, oduvijek. Nema ljepšeg osjećaja od plesanja po kiši. Bez obzira na promrzlost i prehladu kasnije. Kiša je u meni uvijek budila nekakav osjećaj slobode.

Angie i ja smo sjedile same u spavaonici. Ona je pisala nešto u bilježnicu za koju sam pretpostavila da je dnevnik, a ja sam čitala. Ili se bar pravila da čitam.

Iskreno, ideja da sam s Angie igdje sama, nije mi bila najprivlačnija. Ona i Jacob su svakim danom postajali sve bliskiji. Tako je ono što je prije tjedan dana bilo samo Jacobovo slinjenje u smjeru Angiene tamne kose sad postalo uzajamno grljakanje i preromantično gugutanje na hodnicima.

Sve je to kao posljedicu imalo moje ponovno izbjegavanje ikakvog kontakta s Jacobom. Sad sam već i samu sebe živcirala svim tim. Htjela sam ona vremena kad smo bili najbolji prijatelji, samo najbolji prijatelji, kad smo mogli slobodno razgovarati o sitnim simpatijama i smijati se tomu. Bez ljubomore, izbjegavanja, dramatiziranja, sapunice.

A sad... Sad više nisam bila toliko ravnodušna prema njemu. I počela sam ga gledati kao dečka. I to me užasno živcira, i sad se ozbiljno želim upucati zbog ovakvog razmišljanja. Što su mi takve glupave misli donijele? Gubim najboljeg prijatelja i jednu od najboljih prijateljica. Jer su oni sretni.

Sebična sam i glupa. I znam da jesam. I znam da bih sad trebala potaknuti nekakav razgovor, bilo kakav, s Angie. I pokazati joj da ju ne mrzim. A ne mogu. Jer sam... Ne znam što sam. Ali normalna nisam.

Ostala sam tako neko vrijeme, zbrkana u borbi sa samom sobom, pokušavajući razlučiti što ja mislim a što piše u toj prokletoj knjižurini, kad me je prenuo Angien glas.

„Blijeda si.“

Podignem pogled. Hladno me je promatrala. Nestalo je sve one topline i dragosti koju sam nekada vidjela u njezinom pogledu. Svog onog prijateljstva koje smo nekada dijelile.

A ona je oduvijek bila tako draga. Djevojka koja bi vam u svakom trenutku mogla pronaći vrlinu i dati vam prekrasan kompliment, i što je važnije, iskren i od srca. Djevojka koja je samouvjerena i lijepa, ali mogla je takvom učiniti i vas samo svojom podrškom. Djevojka uz koju se nikad ne biste osjećali loše, uvijek bi vas nasmijala.

Ne znam što je vidjela u meni onog dana kad mi je pružila ruku sa širokim osmjehom na licu i predstavila se. Štogod to bilo, drago mi je da to imam jer sam dobila prijateljicu. Pravu, jedinstvenu i dragu Prijateljicu.

Ili sam bar to prije imala.

„Uvijek sam blijeda.“

Slabašno se osmjehnem. Angie me odmjeri do glave do pete, procjenjivačkim pogledom, a potom uzdahne. „Imaš pravo. Jesi.“

Njezina odbojnost prema meni me je ubijala. Nisam to htjela. Zašto..? Zašto sam tako glupa? Čak nisam zaljubljena u Jacoba. Samo sam... Uplašena da mu ne postanem druga najvažnija u životu.

„Ti si mu najbliže curi što je ikada imao.“ rekla je jednom Lynn. Nisam znala da sam tako posesivna.

„Oprosti“, tiho šapnem.

Ona ispusti pero iz ruke i zaklopi bilježnicu. „Molim?“

„Oprosti što sam bila tako užasna zadnjih par dana. Tjedana.“

„Jesi? Nisam primijetila“, odvrati ona sarkastično. I dalje je između nas stajala barijera, nekakva prepreka. Ali, odlučila sam ju srušiti. Koliko god trajalo.

„Gle. Imaš svako pravo ljutiti se na mene i...“

„Da, imam“, prekine me ona oštro. „Zato bih jako cijenila kad bi me pustila da se ljutim.“

„Ang, razumijem to, ali prob...“

„Mislim, koji je to vrag bio?“ opet me prekine. „Što? Što sam ti napravila? Uvrijedila sam te nečime? Razljutila te? Što?“

Duboko udahne.

„Znaš, mislila sam da smo Prijateljice. One s velikim P. Prave Prijateljice. Ali nismo ni prijateljice. Ne znam što smo. Ne znam što je tebi. Izbjegavaš me tjednima. A onda kad i komuniciramo, ti sipaš neke glupe dosjetke i omalovažavaš me. Zašto? Zato što sam zaljubljena? Zato što sam sretna?“

Spusti se sa svog kreveta i sjedne kraj meni. „Znam sve one priče da si teška osoba, zatvorena i da ne pokazuješ osjećaje. Bla bla, Della. Jer ih pokazuješ. Sjećam se vremena kad smo još uvijek bile normalne Prijateljice, kad smo se družile i zafrkavale. Nisi imala problema s pokazivanjem da se zabavljaš i uživaš. A i to su osjećaji. Sad samo pokazuješ koliko ti se gadim. Ili koliko me mrziš. Ne znam što.“

„Ne mrzim te.“

„Ne? Znači, izbjegavaš me jer me voliš? O, da, to ima smisla.“

Nisam htjela plakati. Ne. Nisam slaba, nisam ranjiva. Neću plakati.

„Della, jako mi je stalo do tebe. Ne želim da me izbjegavaš. Ne želim se bojati razgovarati s tobom da se ne naljutiš. Želim da sve bude kao prije.“

„Hoće. Bit će“, kažem odlučno. Primim ju za ruku. „Ne brini. Prestat ću... Sa svime. Imaš pravo. Ti i svi. Ovako samo trujem sebe. A previše sam samoljubiva da bih si to dopustila.“ Nasmijem se. „Bit će kao prije. Sve ovo. To je bila samo glupost. Faza. Prošlo je. Sad je u redu.“

Neko je vrijeme bezizražajno kimala glavom, a onda se odjednom zvonko nasmijala i snažno me zagrlila. „Znaš, oni koji su naizgled jaki ustvari imaju jako osjećajno srce i jako su nježni.“

Odmakne se od mene. „Razgovarat ćeš s Jacobom, zar ne? I njemu nedostaješ, znaš?“

Oh, još dugo će mi ovakve izjave buditi leptiriće u trbuhu. Znala sam to. Ali, odlučila sam ne biti sebična ovaj put. Usredotočiti se malo na druge, bit će lijepo za promjenu.

„Hoću.“

* * *

Lynn je namigne Marku i stavi kažiprst u usta netom namazana crvenkastim sjajilom. Mark joj uzvrati šarmerskim osmijehom i zagleda se u njezine usne. Ona ustane i elegantno se odšeta do njegovog naslonjača. Tu zastane, ali ipak produži prema svojoj spavaonici.

Mark se zagleda za njom, a nakon nekoliko minuta objavi da ide spavati.

„Misliš li da je još uvijek nevina?“ odjednom me upita djevojka kričave kose. Znala sam da misli na Lynn. Obje prasnemo u smijeh.

„Vidiš, to je dobro pitanje.“

Djevojka se primakne bliže. Bili smo u Velikoj dvorani koja nam je ustupljena, kao i svake srijede, za grupno učenje i pisanje zadaća. „Ja sam Orianne“, reče i pruži mi ruku sa širokim i toplim osmijehom na licu.

„Della“, kažem i primim ruku. Imala je jak, čvrst stisak. Preplavio me je čudan osjećaj sigurnosti i bezbrižnosti. Lecnula sam se.

Orianne to nije primijetila. Rukom je popravila pramen svoje vatreno narančaste kose i ponovno zaustavila pogled na meni. „Joj, pa ti si moja nova instruktorica!“ vikne.

Nasmiješim se. „Očito.“

„Pa, da. Ali moram te upozoriti da sam užasno netalentirana za ples. Zapravo, za bilo kakve fizičke aktivnosti.“

Nasmijem se. „Bolje ti je da postaneš talentirana. Kwelantha je težak ples.“

„Da... Čula sam da je jako lijep.“

Smrkne se i rastuži. Onaj osjećaj sigurnosti nestao je s njezinim osmijehom.

„Jesi li dobro?“ upitam ju, a zatim se ironično nasmijem. To je pitanje koje sam u zadnjih mjesec dana stravično zamrzila.

I ona se nasmije. „Heh, da, jesam. Samo sam se zamislila. Znači, vidimo se sutra ovdje u osam?“

Kimnem.

„Jedva čekam“, promrmlja ona sarkastično.

* * *