Samoubojstva s margine

Ne tako davno pojavila se teza o prikrivenim samoubojstvima u prometu. Oni koji voze u krivom smjeru, neki od njih, smatra se, rade to s namjerom, ne iz neznanja. Potencijalni samoubojica (i ubojica) možda je danas putovao u nekoj od traka paralelno s nama, a možda nam se na nekom kilometru sprema svojim dolaskom, direktno, iz suprotnog smjera naše trake. Na jednog sumnjivog vozača, na rubu (samo)ubojstva, ili barem propisne štete, naišla sam prošli tjedan u Karlovcu – sumanutim potezom pokušao se prebaciti u moju traku, upravljajući taj svoj putni kovčeg bočno drito na mene, i spasili su nas, od štete i upoznavanja, samo moji refleksi. Nakon kočenja i malo rada s volanom, što je bilo refleksno, trebalo mi je domisliti stvar dodatnu sekundu i naći trubu – na to mi je susretljivi vozač podigao ruku u znak isprike. Kad sam došla na parkiralište, izgledala sam kao da bolujem od hiperhidroze.

Karlovac je prije dvije godine u medijima bio spomenut i zbog nešto više stope samoubojstava u odnosu na ostatak Hrvatske. Kad posjetite taj grad, objašnjenja za takvo što kao da vam se nude sama. Lako se stječe dojam da su tamošnji ljudi zaglavili. Pojedini trgovački centri nalaze se u jednoj otužnoj, samotnoj, uvučenoj ulici u kojoj gotovo da nema znakova života, ponekad čak ni u samim trgovinama. Arhitektura trgovačkih centara i tržnice je klasična kontejnerska, a trgovačko-poslovni kompleks koji se nalazi u centru je, gledano izvana, flashback starih zagrebačkih Narodnih magazina, a iznutra po uređenju korak ispod najstarijeg zagrebačkog shopping centra, Importannea. Centar grada je sveukupno lijep, život u šetnji i na kavama uglavnom se proteže ulicom koju se naziva Korzo, a u blizini je i inspirativan park, istinski ukusno uređen i uredan. Grad je 2008. postao predmetom medijskog zanimanja zbog nečeg manje urednog - velikog broja samoubojstava koja su se dogodila uzastopce, ukupno sedam ih u okviru dvadeset dana mjeseca listopada. Sljedeći veliki slučaj zbog kojeg se grad proslavio je antologijski slučaj nasilja policajaca u civilu nad pripadnikom jedne etničke manjine usred noći na jednoj benzinskoj postaji. Riječ je o postaji koja se nalazi uz brzu cestu, na laganoj osami, koja postranično vodi do centra, i kojom ćete uglavnom samo proputovati kroz grad. Uglavnom, osim ako ste u strogom centru, u prirodi i među ljudima, u tom vas gradu lako može dohvatiti osjećaj samoće, izgubljenosti, među-bivanja, a čak se i u centru - ako ste te sreće da prolazite onuda u nekp doba dana kada hrpa školaraca na stanici čeka plavi starinski bus - lako povijete pod teretom očite provincijaliziranosti, dislociranosti i svakodnevnog seljakanja, na što je dobar dio žitelja tog grada, i gradova sličnih njemu, osuđen.

U jednoj drugoj provinciji, malo drugačijoj dojmom i stilom, ali suštinski također na margini naše centralizirane stvarnosti – u okolici Ludbrega - dvije djevojke, učenice jedne varaždinske škole, vjerojatno također putnice, koje su navodno bile pripadnice emo-pokreta utopile su se u Dravi. Pripadnici dotične subkulture mladih navodno umjesto v pišu w, što je nekakav oblik identifikacije – tako je na naslovnici jednog dnevnog lista uz vijest o njihovu samoubojstvu (i pripadajuću fotografiju s uviđaja) osvanula i poruka koju su ostavile na Facebooku. Nije važno prenijeti je u integralnom obliku, ali to što je bila prenesena na naslovnici značilo je: samoubojstvo je bilo najavljeno na internetskoj društvenoj mreži i razlog je vrlo vjerojatno u "w" – uvezenoj ideologiji utjelovljenoj u, kako se čini, double victory, barem za naše medije. Jedna od tih djevojaka navodno je pisala maturalni rad o računalnim igricama, i navodno upućivala na to da ju kompleksnost stvarnog života plaši. Iako je čitav slučaj senzacionalistički obrađen u kontekstu novih medija i nove emotivnosti mladih, rekla bih da je teškoća i besperspektivnost života u provinciji klasičan stari razlog.

Stručnjaci koji su proučavali internetske emo-kulture smatraju da one ne potenciraju nužno suicidalnost niti su destruktivne, i osim povišenog faktora emotivnosti i preosjetljivosti na uplive izvana, djelomično i izdramatizirane medijskim obradama, nema naznaka odustajanja od života – dapače, emo-tivci uživaju u glazbi, za primjer, i imaju dovoljno razvijene elemente kohezije i uvažavanja unutar svojih skupina (izričaj, pismo, glazba, odjeća). Da stvar bude "bolja", današnji "subkulturnjaci" emoi nisu toliko drugačiji od regularne djece, barem ne u općim društvenim diktatima mode i ljepote, i, uz postojeće cajkaroše, kao valjda prevladavajuću skupinu, puno ih je – iz čega proizlazi da uklapanje u širu socijalnu sredinu, kao i prevladavanje intergeneracijskih razlika, u odnosu prema roditeljima, npr., ne bi trebalo stvarati probleme. Štoviše, trebalo bi biti i lakše nego što je to bio slučaj u doba mladosti generacija rođenih 1970-ih, kada je biti subkulturan značilo biti darker, panker, ili nositi komandosicu i marte. Devedesetih i malo ranije drugačiji si bio ako si bio doslovno drugačiji, mračan i siv, u tamnoj odjeći koja odbija bilo kakvu ideju šminekraja (biti šminker tada je bila uvreda), naizgled i zmazan, koji evocira neodgojenost. Emo je, naspram tog alanfordovskog povlačenja po zakutcima i podrumima mode, krajnje glossy kultura. Nalik klasičnom catwalku pa čak i dominantnoj cajkaškoj kulturi. I medijski vrlo zahvalna kultura.

Način kako mediji obrađuju samoubojstva posebno je problematičan. Skupina domaćih psihologa upozorila je da prikazivanje mjesta samoubojstva, opisivanje načina vršenja samoubojstva, pa i samo potenciranje vijesti o samobojstvima, može utjecati na labilnije osobe sa suicidalnim idejama. Ljudi koji u svojim obiteljima imaju slučajeve samoubojstava češće su i sami skloni tom činu, što se uglavnom ne objašnjava genetikom koliko socijalnim faktorom – u informaciji o tuđoj lakoći samoubijanja olakšavajući je faktor i za naš fatalni potez. U literaturi je poznat i wertherov efekt, nazvan po slučaju niza samoubojstava mladića koja su uslijedila nakon objavljivanja Patnji mladog Werthera 1774. godine. Može se odnositi na klasična copycat samoubojstva, u kojima se kopira tuđi način samoubojstva, kao i na općenitu povodljivost tuđim primjerom ili klastere samoubojstava koji se javljaju u nekom socijalnom okruženju. Samoubojstva u Karlovcu, s naznakama povodljivosti, niz samoubojstava mladih ljudi (djevojčice na Rabu u paru; dva učenika i jedan mladić u istom mjestu - u Starim Mikanovcima pored Vinkovaca - istom metodom u razdoblju od tri mjeseca; dvije djevojke iz okolice Ludbrega u paru), kao i, za usporedbu, aktualna serijska samoubojstva u okrugu tvornice Foxconn u Kini, proizvođača mobilnih uređaja i računala, primjeri su klastera samoubojstava.





U Foxconnu se, uglavnom skokom sa zgrade u kojoj kolektivno stanuju, od 23. siječnja do danas, ubilo dvanaest zaposlenika (uz još četiri pokušaja i dvadeset spriječenih slučajeva). Iako se za prvi slučaj sumnja da u stvari nije bila riječ o samoubojstvu nego ubojstvu koje se pokušava zataškati na taj način, daljnji razvoj događaja pogoršava se s sa svakim novim samoubojstvom: strahom u kombinaciji s ogromnim stresom proizvođenim teškim i neljudskim uvjetima rada u tvornici, velikom satnicom (na koju radnici, kao tipični radni migranti, pristaju zbog pokušaja da što više zarade u periodu dok su izolirani na tom mjestu i odsutni od obitelji), strogom kontrolom unutar pogona (velika buka i pravila nameću cjelodnevni rad bez međusobnog razgovaranja zaposlenika), te općenitom navodnom politikom menadžmenta koja potiče međusobno izoliranje zaposlenika i netransparentnost prema javnosti, obiteljima i medijima. Za medije rijetko daju priopćenja i rijetke su snimke unutarnjih dijelova kompleksa – kineski reporteri posjetili su tvornicu undercover i izvjestili o strukturalnim, ne individualnim, razlozima samoubojstava. Dodatno žalosno je da, kako se vidi iz članka iz Guardiana, navodne visoke odštete koje menadžment daje obiteljima korporativnih samoubojica vjerojatno potiču nove samoubilačke poteze. Tvrtka se među svojim zadnjim potezima odlučila za podizanje osnovice plaće za 20%, što bi trebalo ustabiliti volju zaposlenika za opstankom.

Potez povišice podsjeća na fordističku logiku stvaranja zaposlenika, proizvođača, ujedno i sposobnim kupcima tih istih proizvoda, što je, s drugim metodama standardizacije i racionalizacije rada, u Europi poznatima u metodama znanstvenog menadžmenta Taylorovog sistema ili tajlorizma, pripomoglo ekonomskom prosperitetu Amerike od 1940-ih do 1960-ih. Moderni kineski menadžment pokušava raditi slično, ali prekasno i kontraproduktivno za svoje ukupno poslovanje u široj okolini: provincijaliziranog radnika postavlja u korporativni kompleks na simplificirane monotone zadatke s idejom da se održi u tom stanju do povratka obitelji sa zarađenom plaćom, a kad dođe ispod granice humanosti, zbog čega ljudi odustaju od života, povećava platežnu moć radnika za psihološki dovoljno poticajan postotak. Perspektiva kineskog radnika-samoubojice podsjeća na loše izglede tipičnog hrvatskog radnika, i njihove emo djece. I jedni i drugi, pretežno u provinciji, izolirani, stiješnjeni zadanim uvjetima rada, siromašni, opterećeni dugovima, kreditima, očekivanjima obitelji. Prisiljeni na dnevne, tjedne ili sezonske migracije u mjesta gdje se izoliraju, od obitelji i smisla života, radeći za nadnicu na traci ili nekoj varijanti trake.

Netko tko je sve promatrao sa strane, u vrijeme Forda i Taylora, vjerojatno neki psihoanalitičar punog trbuha, uvidio je paralelu između repetitivnosti pokreta potrebnih za rad na traci s mehanikom seksa: navodno ta kvazi-antropometrijska podudarnost otuđenost rada na traci čini podnošljivijom, no izvjesnije je da je u takvom okruženju procvjetala pornografija za muškarce, kao izvanjska nagrada, te nova kućna filozofija za žene (uključujući fantastičan izum polugotovih jela), kao unutarnje rasterećenje, te da je sve skupa utiralo put patologiji današnjih provincijalaca migranata i njihove provincijalne migrirajuće putničke izolirane djece, koji nemaju mogućnost, vremena i/ili novaca, za obiteljskog psihologa, dok je onaj školski najčešće pedagog koji, kako ispada, reagira tek kad iz ormara poispada nekoliko, do jučer "normalno" funkcionirajućih, samoubojica. Još Durkheim je postavio temelje za predviđanje društvenih okolnosti koje stvaraju uvjete za samoubojstva. Foxconn je tek noćna mora svjetske patologije realizirana u stvarnosti. Naša nova patologija ujedno je i kultura zaborava, djeca nasljednika Fordove revolucije više ni ne čitaju Huxleya, koji ga je oprao, nego se u svijet uključuju putem računala, stišću w pa w pa w, i napuštaju ga šaljući svoje oproštajno pismo na mjesto gdje dolaze sva pisma iz medijski nedovoljno atraktivne besperspektivnosti i samoće.