Stanovi u centru grada, starice i "novinarstvo"

Postoje točke na kojima se teško susreću i razumiju recimo znanost i umjetnost ili analiza i poezija, racio ili sentiment ili novinarstvo i smisao bilo čega. U situaciji kad valjda gore ne može biti, kad se kolumnisti moraju pravdati što nešto uopće misle, kad novine funkcioniraju kao podloga za marketing, jedan sloj (dobro nahranjen i redakcijski podešen, valjda) počinje konstruirati priče kojima će osvojiti menadžersku elitu medijskih kuća i koje će interesno podbočiti njih i krug ljudi s kojima su povezani. Jedna takva priča ovih je dana plasirana u Jutarnjem, a autorica teksta je, tepajući važnosti sebe same, naziva pričom o "bakicama i stanovima u centru grada". Iako bi te "bakice", kako ih se patronizirajućim tonom ovdje naziva, mogle biti savršen egzemplar stare malograđanštine o kojoj ja jako volim pričati, ovaj put ću ih, bez ulaženja u svjetonazor i drugo što bi ih eventualno moglo diskreditirati, tako stare i staromodne, uzeti u obranu jer sam došla do zaključka da je u centru grada jedan dio građana krajnje nesiguran te da ni usred bijela dana nije im uputno otvarati vrata stana.

Riječ je o članku: Oni imaju mizernu penziju i stan od 300.000 eura. Zašto ga ne žele prodati?

U članku nije, doduše, posve jasno tko je bakici iz priče ušao u stan, da li samo agentica nekretnina koju su staričini nećaci još 2007. obavijestili o kriminalno velikom stanu u kojemu živi sama i ne želi ga prodati, ili i ambiciozna novinarka koja se zove Branka Stipić (ime autorice teksta je tijekom današnjeg dana promijenjeno u Sandra Bolanča, op. a.). Kako je uz tekst priložena i fotografija neke starice u starom stanu, snimljena s leđa, s maramom na glavi dotične, a na istoj fotografiji se, s desne strane, vidi i noga neke ženske osobe, u čizmama i u pozi "slikaj tako da joj se ne vidi lice jer moramo joj štititi identitet ter zahvati moju nogu da bude autentičnije", za pretpostaviti je da je u stanu, na razgovoru s tvrdoglavom vlasnicom istog, bila i novinarka, te fotograf. Radi se, dakle, o članku u kojemu se opisuje navodno bitan problem tržišta nekretnina u gradu Zagrebu – problem starih osoba koje, u paru ili same, žive u centru grada (području, kako kažu, do Kvatrića i Glavnog kolodvora) u stanovima koji su daleko preveliki za njihove umirovljeničke, pred-smrt potrebe i prodajom kojih bi mogli si priuštiti kvalitetniji život, po zapadnim standardima. Iako bih u normalnim okolnostima možda i sama, dobronamjerno, pomislila da nekome tko je star i siromašan, ne treba ogroman stan koji je težak za održavanje (jer je velik, jer ima visoke stropove) i nije najkomotniji i najsigurniji za stanovanje (jer zgrada obično nema lift, jer je održavanje takvih zgrada i njihovih ulaza loše, jer se takve zgrade često ne zaključavaju), vidjevši ovaj tekst u novinama, proradio mi je živac i inat. Nakon što su vršili hajku na radne ljude, na profesore, pa ovih dana ponovili hajku na radnike, sad otvaraju sezonu lova po segmentima stanovništva i po kvaliteti ulova: na redu su vlasnici rijetkih nekretnina, koji nikako da izumru pa da netko zavrti lovu na njima.

Članak koji je pisan u suradnji s vlasnicom jedne agencije za nekretnine (ona je, naime, glavni izvor analiza i priča o nerazumnim starcima iz centra) vrvi karikiranjima života i svjetonazora, te društvene pozadine, tih ljudi. U jednom trenutku se opisuju vrata s deset brava koja starica otvara petnaest minuta a potom ozareno dopušta ulazak u stan, u drugom zahrđala brava na vratima u stanu koja vode u prostorije koje se ne koriste i gdje su ormari u kojima su, bau bau, šišmiši, u trećem navodna važnost časopisa Gloria u životima tih ljudi, u četvrtom jastuk koji starici služi za naslanjanje dok kroz prozor prati što se događa na ulicama, u petom se opisuje navodni zadružni mentalitet tih ljudi. Bolje nego u Midsomeru, odnosno u onih desetine Midsomera koje smo gledali u seriji. Tvrdi se da su ti stanovi izgubili svoju prvotnu funkciju (valjda funkciju građanskih salona), što i jesu, te da su mrtav kapital, što nisu, barem ne gledano s aspekta psihologije ljudi koji u njima žive. Načelo ekonomije i pametnog, racionalnog ponašanja koje bi, u normalnim okolnostima, bilo i prihvatljivo u slučaju ovih stanova, ovaj put tek je jeftina novinarska moralka o načelu izvrsnosti koje je must za druge, iako ne i za nas same. Tako taj članak ne mora biti napisan po načelu izvrsnosti – npr. bilo kakve socijalne osjetljivosti ili novinarske profesionalnosti (pažnje za objekt o kojemu se piše) – ali istodobno propovijeda o važnosti izvrsnosti u tuđim emocijama, odlukama, stavovima. Nerazumni ljudi sa sentimentima prema stanovima u kojima su proveli čitav život, u susjedstvima u kojima poznaju svaki pedalj i biografije svih stanovnika i kvartovskih mačaka pride, i koji vrlo vjerojatno lagano i prkose mogućim interesima svojih budućih nasljednika, ima da osjećaju i misle kako novina propiše. Ako oni ne razumiju i ne vide to što novina hoće da se gleda, to je onda – smiješno. I treba biti ismijano nasred papira.

Vremena se doista mijenjaju u nekom ludom smjeru i bolesnim ritmom. Nekad bi novinarska priča bila o starim romanticima, staroj građanštini te lošoj novogradnji, danas je priča kako svijet preurediti prema interesima lakomih. To su možda i isti oni koje je ta stara građanština, iz tih stanova s visokim stropovima (koje ja obožavam), odgojila i pustila na cestu, ali sad rovare protiv samih sebe jer su izgubili lice. Sve to odvija se u novinama koje u po prilici isto vrijeme objavljuju i izvatke iz nove knjige Mirjane Krizmanić, koja sebe voli predstavljati kao pripadnika triju manjina (umirovljenika, žena i invalida), o životu s "različitima", no u njezinom slučaju ne doznajemo u kakvom stanu živi, koliko kvadrata ima taj stan te je li u centru grada (iako sam jednom gledajući neki televizijski prilog stekla dojam da je stan u kojemu živi upravo stari građanski stan – možda griješim, ali svejedno...). U njezinom slučaju doznajemo priču – o mladenačkoj traumi vezanoj uz prijateljstva koja su se prekinula nakon što je postala invalid te mladiću koji joj je dao drugu šansu i nakon što je saznao da je ona invalid, a imala je tad samo 15 godina (a on čitavih 27!). Pa mislim si, ako imamo prostora za priče Mirjane Krizmanić, i to u nekoliko nastavaka, imajmo prostora i za priče tih starica iz centra grada, neka ne budu slikane s leđa i opisivane zločesto, dajmo mi njima, različitima, drugu pa i treću i posljednju šansu.

Ne moramo nužno pri tom biti patetični, ali dajmo im barem toliko kredita koliko ga je dobila ugledna psihologinja i Zagrepčanka koja je svojim pisanjem, barem ako je zaključivati po postignutoj nakladi njezine prve knjige, uspjela ujediniti one stare građanske vrijednosti (konzervativne) i moderne aspiracije prosječnog, ekonomski osvještenijeg i rastrzanijeg, građanina Hrvatske. Novinari pak, koji vjerojatno imaju obrazovanje iz ekonomije u džepu i s te pozicije možda mogu kompetentno pričati o tržištu nekretnina, kapitalu i rješavanju pitanja siromaštva, neka pričaju o tome što razumiju i neka se klone pokušavanja razumijevanja ljudi i njihovih motiva i vrijednosti. Kako se vidi iz priloženog članka, takvi novinari možda mogu tvrditi nešto iz perspektive svoje struke (što im može biti i osporavano), ali bi pisanje priča o tuđoj psihologiji i svjetonazoru, posebno ljudi koji pripadaju socijalno ugroženim skupinama, trebali prepustiti na primjer Anti Tomiću ili Jurici Pavičiću koji su sociolozi pa imaju barem elementarne preduvjete potrebne za tretiranje ljudi kao nečeg višeg od komada iskoristivog odreska mesa. Općenito, analitičko novinarstvo, kojime bi se novinarke iz primjera htjele baviti, trebalo bi se okaniti komentatorstva jer iz komentara koje takvi konstruiraju ne saznajemo ništa novo o predmetu rasprave, samo o njima samima – o tome da su zagrezli u političko-interesni spin i da nemaju srama.

Edit: ovaj tekstić možete pročitati i na stranicama e-Balkana ili, kako kažu, mjestu slobodnog duha.