24
nedjelja
siječanj
2010
Stanovi u centru grada, starice i "novinarstvo"
Postoje točke na kojima se teško susreću i razumiju recimo znanost i umjetnost ili analiza i poezija, racio ili sentiment ili novinarstvo i smisao bilo čega. U situaciji kad valjda gore ne može biti, kad se kolumnisti moraju pravdati što nešto uopće misle, kad novine funkcioniraju kao podloga za marketing, jedan sloj (dobro nahranjen i redakcijski podešen, valjda) počinje konstruirati priče kojima će osvojiti menadžersku elitu medijskih kuća i koje će interesno podbočiti njih i krug ljudi s kojima su povezani. Jedna takva priča ovih je dana plasirana u Jutarnjem, a autorica teksta je, tepajući važnosti sebe same, naziva pričom o "bakicama i stanovima u centru grada". Iako bi te "bakice", kako ih se patronizirajućim tonom ovdje naziva, mogle biti savršen egzemplar stare malograđanštine o kojoj ja jako volim pričati, ovaj put ću ih, bez ulaženja u svjetonazor i drugo što bi ih eventualno moglo diskreditirati, tako stare i staromodne, uzeti u obranu jer sam došla do zaključka da je u centru grada jedan dio građana krajnje nesiguran te da ni usred bijela dana nije im uputno otvarati vrata stana.
Riječ je o članku: Oni imaju mizernu penziju i stan od 300.000 eura. Zašto ga ne žele prodati?
U članku nije, doduše, posve jasno tko je bakici iz priče ušao u stan, da li samo agentica nekretnina koju su staričini nećaci još 2007. obavijestili o kriminalno velikom stanu u kojemu živi sama i ne želi ga prodati, ili i ambiciozna novinarka koja se zove Branka Stipić (ime autorice teksta je tijekom današnjeg dana promijenjeno u Sandra Bolanča, op. a.). Kako je uz tekst priložena i fotografija neke starice u starom stanu, snimljena s leđa, s maramom na glavi dotične, a na istoj fotografiji se, s desne strane, vidi i noga neke ženske osobe, u čizmama i u pozi "slikaj tako da joj se ne vidi lice jer moramo joj štititi identitet ter zahvati moju nogu da bude autentičnije", za pretpostaviti je da je u stanu, na razgovoru s tvrdoglavom vlasnicom istog, bila i novinarka, te fotograf. Radi se, dakle, o članku u kojemu se opisuje navodno bitan problem tržišta nekretnina u gradu Zagrebu – problem starih osoba koje, u paru ili same, žive u centru grada (području, kako kažu, do Kvatrića i Glavnog kolodvora) u stanovima koji su daleko preveliki za njihove umirovljeničke, pred-smrt potrebe i prodajom kojih bi mogli si priuštiti kvalitetniji život, po zapadnim standardima. Iako bih u normalnim okolnostima možda i sama, dobronamjerno, pomislila da nekome tko je star i siromašan, ne treba ogroman stan koji je težak za održavanje (jer je velik, jer ima visoke stropove) i nije najkomotniji i najsigurniji za stanovanje (jer zgrada obično nema lift, jer je održavanje takvih zgrada i njihovih ulaza loše, jer se takve zgrade često ne zaključavaju), vidjevši ovaj tekst u novinama, proradio mi je živac i inat. Nakon što su vršili hajku na radne ljude, na profesore, pa ovih dana ponovili hajku na radnike, sad otvaraju sezonu lova po segmentima stanovništva i po kvaliteti ulova: na redu su vlasnici rijetkih nekretnina, koji nikako da izumru pa da netko zavrti lovu na njima.
Članak koji je pisan u suradnji s vlasnicom jedne agencije za nekretnine (ona je, naime, glavni izvor analiza i priča o nerazumnim starcima iz centra) vrvi karikiranjima života i svjetonazora, te društvene pozadine, tih ljudi. U jednom trenutku se opisuju vrata s deset brava koja starica otvara petnaest minuta a potom ozareno dopušta ulazak u stan, u drugom zahrđala brava na vratima u stanu koja vode u prostorije koje se ne koriste i gdje su ormari u kojima su, bau bau, šišmiši, u trećem navodna važnost časopisa Gloria u životima tih ljudi, u četvrtom jastuk koji starici služi za naslanjanje dok kroz prozor prati što se događa na ulicama, u petom se opisuje navodni zadružni mentalitet tih ljudi. Bolje nego u Midsomeru, odnosno u onih desetine Midsomera koje smo gledali u seriji. Tvrdi se da su ti stanovi izgubili svoju prvotnu funkciju (valjda funkciju građanskih salona), što i jesu, te da su mrtav kapital, što nisu, barem ne gledano s aspekta psihologije ljudi koji u njima žive. Načelo ekonomije i pametnog, racionalnog ponašanja koje bi, u normalnim okolnostima, bilo i prihvatljivo u slučaju ovih stanova, ovaj put tek je jeftina novinarska moralka o načelu izvrsnosti koje je must za druge, iako ne i za nas same. Tako taj članak ne mora biti napisan po načelu izvrsnosti – npr. bilo kakve socijalne osjetljivosti ili novinarske profesionalnosti (pažnje za objekt o kojemu se piše) – ali istodobno propovijeda o važnosti izvrsnosti u tuđim emocijama, odlukama, stavovima. Nerazumni ljudi sa sentimentima prema stanovima u kojima su proveli čitav život, u susjedstvima u kojima poznaju svaki pedalj i biografije svih stanovnika i kvartovskih mačaka pride, i koji vrlo vjerojatno lagano i prkose mogućim interesima svojih budućih nasljednika, ima da osjećaju i misle kako novina propiše. Ako oni ne razumiju i ne vide to što novina hoće da se gleda, to je onda – smiješno. I treba biti ismijano nasred papira.
Vremena se doista mijenjaju u nekom ludom smjeru i bolesnim ritmom. Nekad bi novinarska priča bila o starim romanticima, staroj građanštini te lošoj novogradnji, danas je priča kako svijet preurediti prema interesima lakomih. To su možda i isti oni koje je ta stara građanština, iz tih stanova s visokim stropovima (koje ja obožavam), odgojila i pustila na cestu, ali sad rovare protiv samih sebe jer su izgubili lice. Sve to odvija se u novinama koje u po prilici isto vrijeme objavljuju i izvatke iz nove knjige Mirjane Krizmanić, koja sebe voli predstavljati kao pripadnika triju manjina (umirovljenika, žena i invalida), o životu s "različitima", no u njezinom slučaju ne doznajemo u kakvom stanu živi, koliko kvadrata ima taj stan te je li u centru grada (iako sam jednom gledajući neki televizijski prilog stekla dojam da je stan u kojemu živi upravo stari građanski stan – možda griješim, ali svejedno...). U njezinom slučaju doznajemo priču – o mladenačkoj traumi vezanoj uz prijateljstva koja su se prekinula nakon što je postala invalid te mladiću koji joj je dao drugu šansu i nakon što je saznao da je ona invalid, a imala je tad samo 15 godina (a on čitavih 27!). Pa mislim si, ako imamo prostora za priče Mirjane Krizmanić, i to u nekoliko nastavaka, imajmo prostora i za priče tih starica iz centra grada, neka ne budu slikane s leđa i opisivane zločesto, dajmo mi njima, različitima, drugu pa i treću i posljednju šansu.
Ne moramo nužno pri tom biti patetični, ali dajmo im barem toliko kredita koliko ga je dobila ugledna psihologinja i Zagrepčanka koja je svojim pisanjem, barem ako je zaključivati po postignutoj nakladi njezine prve knjige, uspjela ujediniti one stare građanske vrijednosti (konzervativne) i moderne aspiracije prosječnog, ekonomski osvještenijeg i rastrzanijeg, građanina Hrvatske. Novinari pak, koji vjerojatno imaju obrazovanje iz ekonomije u džepu i s te pozicije možda mogu kompetentno pričati o tržištu nekretnina, kapitalu i rješavanju pitanja siromaštva, neka pričaju o tome što razumiju i neka se klone pokušavanja razumijevanja ljudi i njihovih motiva i vrijednosti. Kako se vidi iz priloženog članka, takvi novinari možda mogu tvrditi nešto iz perspektive svoje struke (što im može biti i osporavano), ali bi pisanje priča o tuđoj psihologiji i svjetonazoru, posebno ljudi koji pripadaju socijalno ugroženim skupinama, trebali prepustiti na primjer Anti Tomiću ili Jurici Pavičiću koji su sociolozi pa imaju barem elementarne preduvjete potrebne za tretiranje ljudi kao nečeg višeg od komada iskoristivog odreska mesa. Općenito, analitičko novinarstvo, kojime bi se novinarke iz primjera htjele baviti, trebalo bi se okaniti komentatorstva jer iz komentara koje takvi konstruiraju ne saznajemo ništa novo o predmetu rasprave, samo o njima samima – o tome da su zagrezli u političko-interesni spin i da nemaju srama.
Edit: ovaj tekstić možete pročitati i na stranicama e-Balkana ili, kako kažu, mjestu slobodnog duha.
komentiraj (34) * ispiši * #
19
utorak
siječanj
2010
Tri gola tijela i moralni relativizam
Najprije se pojavio plakat Radija 101, s fotografijom preuzetom sa stranice Naked People, na kojoj možemo pogledati kako ljudi izgledaju kada su goli – ljudi raznih dimenzija, debeli, mršavi, izduženi, zdepastiji, atraktivniji, manje atraktivni, pofotkani su obučeni, a prelaženjem kursorom preko njihovog lika vidimo ih gole. Ja sam ih sve pregledala, a Andre koji se bavi kompjuterima i ima 37 godina završio je na spomenutom plakatu. Plakat je plasirala nova uprava radija, a predsjednik uprave Drago Perić rastumačio je njegov koncept simpatično se izrazivši: Sadašnja uprava kriva je samo za uznemiravanje javnosti golim spolovilom, a prethodna uprava odgovorna je za pornografski gubitak od 19 milijuna kuna. Zaradili su prekršajnu prijavu jer su zgroženi građani, naravno, pronašli tijelo i uredno ga prijavljivali. Zgroženost debelim tijelom ili malim penisom koji proviruje ispod velikog trbuha (na slici naknadno skrivenog ispod sramne visoke cifre) pitanje je nemoralne normativnosti koju izgajamo u našim gradskim kacama za kiseljenje – koliko je to pitanje problematično, vidimo i kroz to da se u vanjskom svijetu, gdje stručnjaci i entuzijasti imaju više prostora (i vremena) za artističko-sociologističke unedogled razgranate subspecijalizacije, postoje i stranice kojima nas se nastoji senzibilizirati na izgled onih debelih među nama. Jedna takva stranica zove se The Adipositivity Project. Činjenica je da će takvu stranicu pogledati, i razmisliti o njoj, tek malen broj ljudi. Kao što je činjenica i da nama, ovdje u našim urbanim kacama, takva stranica ni ne treba. Mi kao da smo, baš sam o tome neki dan povela razgovor na placu, neosjetljivi na ono loše, koruptivno oko nas, a korupciju tražimo tamo gdje je nema – u slikama golih pimpeka i estetski upitno izgledajućim tuđim tijelima. Zato se nas ne smije senzibilizirati za bilo što složenije od marketinški izazvanog šoka još barem nekoliko godina, dok se ne posložimo.
Brojni takvi koji su se zgrozili nad ovim plakatom, sigurno će se naći zgroženima i nad postupkom nekih medija, npr. portala Index.hr, koji su objavili fotografije koje dokumentiraju bezvlašće na Haitiju*. Pitala sam se i sama smijem li na svom blogu objaviti neku od tih fotki i komentirati jer je već bilo nekih prigovora, što direktnih što indirektnih, da se previše bavim negativnostima, a netko bi mogao pomisliti i da privlačim pažnju nauštrb tuđe tragedije (kakva bi tek to karakteristična ne-tema bila). Umjesto da se koncentriramo na ono što je bitno. Na primjer na to da jednako kako nas, teoretski, mogu iritirati mediji koji iznose istinu, dokumentarni zapis, o nečemu tragičnom i postavljaju to kao svoju top-vijest, trebalo bi nas iritirati i sve ono što, usprkos impulsima iz medija, propuštamo uočiti – odnosno činjenica da o predmetu iritacije znamo jako malo. Prosječan čovjek za života jedva nekoliko puta razmisli o moralnom relativizmu. O tome kako ne razumijemo drugačije od sebe i kako postoji više mogućih načina gledanja na stran primjer, ali i kako volimo umišljati da smo milijardu socioloških slojeva udaljeni od posebno frapantnih primjera iz svijeta. Možda je Ivan Kušan bio u pravu kad je, na pitanje o razlozima pisanja književnosti za djecu, odgovorio da nismo sposobni percipirati ni složeniji krimić. "Razlog nije bio bijeg od vlasti, nego od društva koje nije sposobno doživjeti jedan takav krimić. Jer, ljudi koji se u njemu kreću nisu uvjerljivi. Kod nas se ubija sjekirom ili se zakolje nožem i još se nož ostavi na stolu, kao trag zločina. Evo, u takvom čemu teško je pisati krimić." Slično je i sa komentarima na netu ili novinarstvom – napišeš konkretan komentar (vezan uz nešto aktualno i također konkretno), prozovu te "atenšn sikerom" i piskaralom. Naprosto nemamo aparat, kako ni za krimić, što bi rekao Kušan, tako ni za razumijevanje tih takozvanih fenomena zbog kojih su komentatori istih, u čuđenju i nedostatku boljeg izraza, posprdno nazvani fenomenolozima. A neknjiževni i nednevnički blogeri pretencioznim ubojicama, inspektorima i mjesnim babama iz Midsomera.
Treći slučaj su (ako i one) primijetile gospođe u krznenim bundama koje jutrom prkose kolporterima i cigankama u centru grada, i osobe željne pogleda na nešto lijepo. O gospođama sam već pisala u tekstu u kojemu sam razotkrila da sam lizala bundevu (o vegetarijanstvu, kampanji PETA-e koja je u to vrijeme bila kontroverzna te zašto se u Hrvatskoj aktivisti za prava životinja više bave pitanjem krzna nego prehrane). Malo samoreferiranja ne škodi. Taj slučaj upravo je zahvalan za zaokruženje naših priča u jednu veću priču - onu o malograđanštini. Život naših ulica (onog dijela gdje nužno postajemo javni, za razliku od, kako je to ovih dana pojasnila bivša voditeljica protokola Predsjednika, na primjeru njegove kćeri, prostora od haustora zgrade u kojoj stanujemo pa prema stanu i u njemu) očito omogućuju moralno zgroženi golim činjenicama i nakaradnom realnom debljinom. Za pretpostaviti je i da isti takvi obitavaju i na internetu. Možemo pretpostaviti i da će njima novi jumbo plakat Prijatelja životinja na kojemu domaći hokejaš brani prava životinja od bivanja oderanim biti sladak i moralno prihvatljiv. Iako bismo, nakon niza takvih plakata koje već godinama gledamo na zagrebačkim ulicama mogli reći da je neinventivan i da je u isti uludo ulupan (donirani) novac. Kad bi, za usporedbu, neka od udruga koje se bave zaštitom prava životinja pokrenula kampanju protiv pojedinih folklornih obilježja lova, kao nečeg čime smo svakodnevno okruženi i što nas se izravno tiče, i nataknula na bok ulice fotografiju velikog formata koja takvo što ilustrira, to bi bio problem i trebalo bi nazivati telefonske brojeve za red i mir. Još jedan plakat na temu koju smo već prožvakali, koja nas u osnovi ne zanima i koja nam ne govori ništa osim da dotični sportaš ima lijepo tijelo, za razliku od tog, doživljava se kao korektan. Ili, ne primjećuje ga se. Pretili muškarac s početka priče, koji ilustrira nešto što se dugi niz godina iza kulisa odvijalo negdje oko nas, ili barem problematizira mogućnost nečeg takvog, je skandal s golotinjom. Muškarac kojega golog i svezanog vuku po ulicama haićanskog grada i zatuku štapom do smrti je, u takvom svijetu, pitanje ogoljelosti agresivnih medija. Ništa nije realno i sve je problematično osim golog hokejaša. I poruke koja govori u prazno, usred koje se, ni kriv ni dužan, našao gole guze.
* ni jednu fotku ne objavljujem ovdje jer jesu potresne i jer im, s obzirom na kontekst, nije mjesto među reklamnim uratcima koje sam, za ilustraciju, odlučila postati. Fotke ne govore o tome da humanitarna pomoć Haitiju nije dobro organizirana - link na stranice Hrvatskog crvenog križa je u boksu desno gore.
komentiraj (16) * ispiši * #
