Tri gola tijela i moralni relativizam

Najprije se pojavio plakat Radija 101, s fotografijom preuzetom sa stranice Naked People, na kojoj možemo pogledati kako ljudi izgledaju kada su goli – ljudi raznih dimenzija, debeli, mršavi, izduženi, zdepastiji, atraktivniji, manje atraktivni, pofotkani su obučeni, a prelaženjem kursorom preko njihovog lika vidimo ih gole. Ja sam ih sve pregledala, a Andre koji se bavi kompjuterima i ima 37 godina završio je na spomenutom plakatu. Plakat je plasirala nova uprava radija, a predsjednik uprave Drago Perić rastumačio je njegov koncept simpatično se izrazivši: Sadašnja uprava kriva je samo za uznemiravanje javnosti golim spolovilom, a prethodna uprava odgovorna je za pornografski gubitak od 19 milijuna kuna. Zaradili su prekršajnu prijavu jer su zgroženi građani, naravno, pronašli tijelo i uredno ga prijavljivali. Zgroženost debelim tijelom ili malim penisom koji proviruje ispod velikog trbuha (na slici naknadno skrivenog ispod sramne visoke cifre) pitanje je nemoralne normativnosti koju izgajamo u našim gradskim kacama za kiseljenje – koliko je to pitanje problematično, vidimo i kroz to da se u vanjskom svijetu, gdje stručnjaci i entuzijasti imaju više prostora (i vremena) za artističko-sociologističke unedogled razgranate subspecijalizacije, postoje i stranice kojima nas se nastoji senzibilizirati na izgled onih debelih među nama. Jedna takva stranica zove se The Adipositivity Project. Činjenica je da će takvu stranicu pogledati, i razmisliti o njoj, tek malen broj ljudi. Kao što je činjenica i da nama, ovdje u našim urbanim kacama, takva stranica ni ne treba. Mi kao da smo, baš sam o tome neki dan povela razgovor na placu, neosjetljivi na ono loše, koruptivno oko nas, a korupciju tražimo tamo gdje je nema – u slikama golih pimpeka i estetski upitno izgledajućim tuđim tijelima. Zato se nas ne smije senzibilizirati za bilo što složenije od marketinški izazvanog šoka još barem nekoliko godina, dok se ne posložimo.





Brojni takvi koji su se zgrozili nad ovim plakatom, sigurno će se naći zgroženima i nad postupkom nekih medija, npr. portala Index.hr, koji su objavili fotografije koje dokumentiraju bezvlašće na Haitiju*. Pitala sam se i sama smijem li na svom blogu objaviti neku od tih fotki i komentirati jer je već bilo nekih prigovora, što direktnih što indirektnih, da se previše bavim negativnostima, a netko bi mogao pomisliti i da privlačim pažnju nauštrb tuđe tragedije (kakva bi tek to karakteristična ne-tema bila). Umjesto da se koncentriramo na ono što je bitno. Na primjer na to da jednako kako nas, teoretski, mogu iritirati mediji koji iznose istinu, dokumentarni zapis, o nečemu tragičnom i postavljaju to kao svoju top-vijest, trebalo bi nas iritirati i sve ono što, usprkos impulsima iz medija, propuštamo uočiti – odnosno činjenica da o predmetu iritacije znamo jako malo. Prosječan čovjek za života jedva nekoliko puta razmisli o moralnom relativizmu. O tome kako ne razumijemo drugačije od sebe i kako postoji više mogućih načina gledanja na stran primjer, ali i kako volimo umišljati da smo milijardu socioloških slojeva udaljeni od posebno frapantnih primjera iz svijeta. Možda je Ivan Kušan bio u pravu kad je, na pitanje o razlozima pisanja književnosti za djecu, odgovorio da nismo sposobni percipirati ni složeniji krimić. "Razlog nije bio bijeg od vlasti, nego od društva koje nije sposobno doživjeti jedan takav krimić. Jer, ljudi koji se u njemu kreću nisu uvjerljivi. Kod nas se ubija sjekirom ili se zakolje nožem i još se nož ostavi na stolu, kao trag zločina. Evo, u takvom čemu teško je pisati krimić." Slično je i sa komentarima na netu ili novinarstvom – napišeš konkretan komentar (vezan uz nešto aktualno i također konkretno), prozovu te "atenšn sikerom" i piskaralom. Naprosto nemamo aparat, kako ni za krimić, što bi rekao Kušan, tako ni za razumijevanje tih takozvanih fenomena zbog kojih su komentatori istih, u čuđenju i nedostatku boljeg izraza, posprdno nazvani fenomenolozima. A neknjiževni i nednevnički blogeri pretencioznim ubojicama, inspektorima i mjesnim babama iz Midsomera.





Treći slučaj su (ako i one) primijetile gospođe u krznenim bundama koje jutrom prkose kolporterima i cigankama u centru grada, i osobe željne pogleda na nešto lijepo. O gospođama sam već pisala u tekstu u kojemu sam razotkrila da sam lizala bundevu (o vegetarijanstvu, kampanji PETA-e koja je u to vrijeme bila kontroverzna te zašto se u Hrvatskoj aktivisti za prava životinja više bave pitanjem krzna nego prehrane). Malo samoreferiranja ne škodi. Taj slučaj upravo je zahvalan za zaokruženje naših priča u jednu veću priču - onu o malograđanštini. Život naših ulica (onog dijela gdje nužno postajemo javni, za razliku od, kako je to ovih dana pojasnila bivša voditeljica protokola Predsjednika, na primjeru njegove kćeri, prostora od haustora zgrade u kojoj stanujemo pa prema stanu i u njemu) očito omogućuju moralno zgroženi golim činjenicama i nakaradnom realnom debljinom. Za pretpostaviti je i da isti takvi obitavaju i na internetu. Možemo pretpostaviti i da će njima novi jumbo plakat Prijatelja životinja na kojemu domaći hokejaš brani prava životinja od bivanja oderanim biti sladak i moralno prihvatljiv. Iako bismo, nakon niza takvih plakata koje već godinama gledamo na zagrebačkim ulicama mogli reći da je neinventivan i da je u isti uludo ulupan (donirani) novac. Kad bi, za usporedbu, neka od udruga koje se bave zaštitom prava životinja pokrenula kampanju protiv pojedinih folklornih obilježja lova, kao nečeg čime smo svakodnevno okruženi i što nas se izravno tiče, i nataknula na bok ulice fotografiju velikog formata koja takvo što ilustrira, to bi bio problem i trebalo bi nazivati telefonske brojeve za red i mir. Još jedan plakat na temu koju smo već prožvakali, koja nas u osnovi ne zanima i koja nam ne govori ništa osim da dotični sportaš ima lijepo tijelo, za razliku od tog, doživljava se kao korektan. Ili, ne primjećuje ga se. Pretili muškarac s početka priče, koji ilustrira nešto što se dugi niz godina iza kulisa odvijalo negdje oko nas, ili barem problematizira mogućnost nečeg takvog, je skandal s golotinjom. Muškarac kojega golog i svezanog vuku po ulicama haićanskog grada i zatuku štapom do smrti je, u takvom svijetu, pitanje ogoljelosti agresivnih medija. Ništa nije realno i sve je problematično osim golog hokejaša. I poruke koja govori u prazno, usred koje se, ni kriv ni dužan, našao gole guze.

* ni jednu fotku ne objavljujem ovdje jer jesu potresne i jer im, s obzirom na kontekst, nije mjesto među reklamnim uratcima koje sam, za ilustraciju, odlučila postati. Fotke ne govore o tome da humanitarna pomoć Haitiju nije dobro organizirana - link na stranice Hrvatskog crvenog križa je u boksu desno gore.