Javni i privatni križevi, način kavanski

Po križu se dan poznaje! Točnije, po komentaru o križu. Dana gospodnjeg, rekli bi bogobojazni, 16. kolovoza, dva dana prije sjedanja troškova Mastercarda na račun (neprocjenjivo) odlučila sam sjesti pred laptop i obrušiti se na jednu od najeksploatiranijih tema u posljednjih nekoliko dana i podastrijeti vam svoje, neprocjenjivo dakako, mišljenje. Prstiće sam provježbala na Facebooku (da, uključila sam se) igrajući Typing Maniaca, pročitala sam što je tko pisao po novinama i na internetu (jedan dio), škicnula sam blogere (neke detaljnije, neke kljucajući glavom pred ekranom, iako ne nužno njihovom krivnjom) i sada mogu u miru reći da nema što nije rečeno na temu križeva i da me to ni najmanje ne obeshrabruje u ideji da vam objasnim što mi se sve (naravno, u glavuši) rojilo na tu temu, i to "s nogu", bez želje da vam tumačim išta ex cathedra ili da vas zamaram ičime osim pričom i kontekstom, iz moje perspektive.

Najprije jedna osobna, bizarna, zanimljivost. Kad gledam oglase za stanove, one za prodaju a POSEBNO one za iznajmljivanje, trenutačni turn-off za mene je kada na fotografijama stana ugledam križ instaliran na neki od zidova. Nerviraju me još i kukičani stolnjaci, oni stari ružni tapecirani trosjedi s drvenim nogama, mali low budget (prijenosni) televizori postavljeni na tv-stolić kupljen kreditom još u doba socijalizma, načičkani detalji, bilo kakve ikone, teški prekrivači za krevete s resama i deke s motivom tigra kakve su bile popularne, mislim, osamdesetih (jer ih je valjda neki direktor uvoza, ili tako neki radnik upravljač, "prepoznao" kao must-have u svojoj poslovnici Name). Smetaju me i, ili nekako mi ne pašu, o tome sam već pisala, one narukvice s likovima svetaca koje su preplavile vjersko tržište. Nikako ne smatram posebnim doprinosom outfitu kada netko na uši objesi naušnice s motivom križa i razapetog Isusa (osim ako bi to napravila Madonna). Ne mogu se odlučiti kada je u pitanju tetovaža s istim motivom, ali to je sve tu negdje. Nikakvim doprinosom interijeru ne smatram one naljepnice koje popovi i njihovi asistenti lijepe na vrata unutar kuća koje blagoslivljaju (i za to ubiru "dar" od strane ukućana). Toliko o privatnim prostorima i tijelu. Neću sad o tome kako se kroz tu simboliku u privatnim prostorima ili na tijelu drugima u komunikaciji u stvari nameće pomalo fašistička ideja uzoritosti pripadanja.

U javnim prostorima, križeve sam primjećivala na javnim površinama, ili površinama koje su građani poklonili za svrhu obilježavanja križem ili kapelicom. To je obično na raskršćima puteva. Jedan takav, nadomak Zagreba, imamo u Remetincu, u relativnoj blizini ekspandiranog stambenog naselja Lanište, Arene i zatvora. Kod te kapelice često se zaustavljaju putnici na duže staze, jer uz nju postoji omanje ugibalište. Iza, ili ispod, kapelice je manje igralište po kojemu se ponekad s loptom natjeravaju djeca. U javnim prostorima kao što su državne institucije križeve nikad nisam uočila, ili ih nije bilo ili nisam obratila pažnju. U jednoj manjoj policijskoj stanici mislim da sam vidjela samo grb i nekakve spomenice vezane uz poginule branitelje. Ne sjećam se je li bilo čeg u, npr., HEP-u. Vjerojatno nije bilo jer meni to ipak bode oči. Kako god, o neprimjerenosti tog motiva na nekim mjestima počela sam misliti tek kada je predsjednik ukazao na problem. Recimo, jako bi me smetalo da taj motiv zateknem u zgradi suda. Ili kod liječnika. Ili kod, ne daj bože, psihijatra ili psihologa koji radi preko socijalnog (ali i onog privatnog, zbog pitanja struke, naprosto). Križ vrlo vjerojatno nećemo zateći u kabinetu profesora sociologije ili antropologije, a vrlo vjerojatno hoćemo u sobi glavnog urednika Glasa Koncila, dakle možemo ga s određenom vjerojatnošću očekivati na mjestima gdje se nalaze okupljaju ili gdje borave ljudi određenih svjetonazora i/ili politika, i tako se možemo i orijentirati koja mjesta (možda) izbjegavati. Zato je križ i dopušten (ili apsolutno nepotreban, ovisno o preferencijama osobe) na mjestima koja su produžetak osobnog prostora (profesorske sobe, uredničke sobe, domareve prostorije). Ili, s druge strane, nije poželjan (ili je čak neustavan) tamo gdje javna institucija dolazi u komunikaciju s građanima. Tamo gdje ulazimo kao građani, s brojem osobne, adresom iz osobne, i kao pripadnici određenih demografskih kategorija i gdje razgovaramo sa službenikom koji pitanje po kojemu smo došli, odnosno nas, rješava kao "slučaj".

E sad, problem je obično u tome što naše institucije nisu baš tako depersonalizirane, i službenik počesto očekuje da ga se tretira kao ipak čovjeka, kako bi on/ona mogao/mogla nas tretirati kao nešto više od tek jednog slučaja. Ali to je već priča o mitu i korupciji. Tu dolazimo do druge teme, šire, koja mi je zanimljiva. Križevi su, to su mnogi već pisali, manji problem. Veći problem je mentalitet koji stoji iza ne simbolike nego (nametnute) poslovne logike križa. Uzmimo za primjer liječnike. Ne znam ima li križeva u hrvatskim bolnicama, čula jesam da se negdje u krugu bolnice održavaju mise (?!) i da je to mogućnost koju pacijenti mogu koristiti. Ali, križevi, ako ih ima, nisu tamo zato što liječnici promiču određeni svjetonazor, koji bi posljedično mogao ugroziti vjerske ili građanske slobode nekatolika, oni su tamo (ili su tamo metaforički) zato što je poželjno da pacijenti budu dobri malograđani. Na stranu to kakav bi stav pojedini liječnik zastupao da ga pitate privatno u vezi njegovih/njezinih religijskih uvjerenja ili poimanja građanstva te vlastitih profesionalnih obaveza, u praksi za jedan dio tih liječnika važi pravilo da pacijent treba biti ustrašen, ne pitati previše, i imati volju ozdraviti (čitaj: potaknuti osoblje da se bolje brine za njega). Poticaji u obliku bombonijera i kuverti su križ nataknut na ulaz u svaku zdravstvenu ustanovu u kojoj se takva praksa, pa i u najmanjem postotku, provodi. A filozofija koja stoji iza toga je balkanska, hrvatska, pod katoličanstvo podvedena, malograđanština. Svakoj takvoj (u stvari također malograđanskoj) jedinci koja je "išla u škole" i formirala se u doktora, suca, inženjera, ili nekog drugog uzornog profesionalca, odgovara da ljudi dolaze tražiti njihove usluge što više neobrazovani, što više ideologizirani, što više razapeti i što više udivljeni prednošću tih drugih u odnosu na njih same – njihovom ekspertizom, uniformama ili drugim dress-codeom, dojmljivim eksterijerom i interijerom prostorija u kojima ovi rade. Križ je, ako ga doslovno ima, tek podsjetnik da valja biti pokoran, interesno se udruživati i voditi nevidljiv ali solidan građanski život. Smetnja takvom poretku su npr. seksualni odgoj u školama, ili tramvaj s natpisom Bez boga, bez gospodara. Podrška takvom poretku su vršnjačke veze koje će izvršiti pritisak na dijete da pohađa vjeronauk i da se na taj način uklopi, čak i ako ga vlastita obitelj na to ne potiče. Dakle, s križem ili bez križa na zidu, neprijatelj individualizma i građanskih sloboda je protkan i pojedincu nametnut kroz sve razine sustava.

Spomenula sam tramvaj s natpisom Bez boga, bez gospodara, koji je maknut iz prometa u kratkom roku jer ZET, kao gradska firma i javna (pokretna) institucija, nije mogao, ni u obliku plaćene reklame, prenositi bilo kakvu ideju koja bi mogla revoltirati građansku većinu ili, važnije, ustrašiti druge oglašivače zabrinute zbog te većine. Oko ove rasprave o križevima, javilo se dosta mišljenja da je riječ o teroru manjine nad većinom. Međutim, jasno je da je većina u ovom slučaju, kao i inače, agresivnija i glasnija. Jer s križem kao da bi otišao dio privilegija i načina života na koje su mnogi iz te većine navikli. Čak i oni koji, pretpostavljeno, razumiju da se okorištavaju malograđanštinom (kao u gore navedenim hipotetskim primjerima liječnika), i sami pristaju na nivo koji ne dovodi u pitanje vrijednosti većine, posebno ako se ta uvjerenja ne kose na bitnim mjestima s uvjerenjima bitnim za njihovu struku, kako bi i dalje bili što bolje interesno učepljeni u taj šepav, za korisnika često kontraproduktivan i spor, ali za dobro pozicionirane pojedince iskoristiv, pogon.

Mesić koji je, nakon što su ga napali iz Glasa Koncila, odlučio voditi bitku s Kaptolom, i sam je dio tog sustava. Kao što je to i sam Glas Koncila, sa svojim malicioznim i nekršćanskim ispadima, i kao što je to i Dolores Lambaša koja na jahti grli svoga novog partnera oko struka, a čitava javnost njezinu novu vezu prati u medijima iz dana u dan, iz detalja u detalj, kao što je u jednom danu njegove "slave" pratila i slučaj građanina koji je dozvao pa upucao susjedovog psa jer mu je ovaj ugrizao dijete i nanio mu lakše ozljede (u stvari, navodno, tek ogrebotine). Tuđman koji je promovirao "oko za oko, zub za zub" filozofiju, Gotovina sa svojim "gdje je križ, jebo vas bog" ispadom, uzorni katolik Korade, pokazali su smisao križa u hrvatskom kontekstu, u sustavu – brojni građani naprosto žive pod okriljem takvih labavih artikulacija.

Smisao križa u sustavu na neki način reproduciraju i komentatori toga sustava i pripadajućih mu problema. Ne mislim na blogere koji, možda standardno i nekako demokratski, plivaju uglavnom u vodama netalasanja, mislim na plaćene komentatore. Tako je recimo u subotnjem (odnosno prazničnom) Jutarnjem, Jurica Pavičić odlučio oplesti po Denisu Kuljišu koji je pak navodno, na primjeru koncerta U2 i Thompsona, postavio nekakvu tezu o sukobu kultura u našim prostorima. Pavičić, pomalo cinično, identificira tu nekakvu, Kuljišem nadahnutu, upper class koja je koncentrirana u Zagrebu ili mu barem gravitira, i koju, metaforički ili ne, predstavlja Bono Vox, a svoj identitet određuje odjeljivanjem od thompsonofila, ptsp dramatičara i drugih lokalnih problematičnih tipova s kojima bi općila samo u smislu eksploatiranja prostora u kojima ovi obitavaju. Ta bi klasa tako vjerojatno protjerala i križeve i krunice, ali bi se debelo premazala djevičanskim uljem i našopala smokvama. Iako je kolumnu pisao u obranu reale od možda teorijski nategnute Kuljiševe teze, i on sam se upleo u mrežu bavljenja izmišljenim, ili nametnutim, sukobom Zagreba i (dijela) Dalmacije, ili Zagreba i većine Hrvatske, nastavljenim na (prevladanu) teoriju Dinka Tomašića o plemenskoj i zadružnoj kulturi, umjesto da se, i on a možda bi mogao i kolega mu, bavi smislom križa u srcu regije u kojoj živi i za koju brine u toj svojoj kolumni. Jer nigdje kao u tim predjelima koje implicitno brani (odnosno mentalitetno izjednačava s ostatkom Hrvatske), nije moguće da se križ u državnu instituciju postavi iz inata Mesiću, a baš to je bio slučaj ovih dana u jednom dalmatinskom gradu. Osim ako je to bilo baš iz inata Zagrebu, U2-u, Dikanu Radeljaku i drugim popularnim zagrebačkim neženjama te svim onim lounge barovima u kojima se šminkeri druže u vrijeme pauze ili nakon posla, s plastičnim narukvicama za mir u svijetu na ruci i u POLET-ovim majicama (a nigdje križa), ili možda svim onim ušminkanim ostakljenim zgradama glavnoga grada u kojima se ljudi na recepciji raspituju za sobu u kojoj mogu dogovoriti raskidanje životnog osiguranja kako bi dobili povrat dijela uplaćenog novca i tako podmirili račune i platili režije. I ja bih rekla da smo u nošenju svog križa, ili u tome kako nas je kršćanski križ definirao kroz život, puno sličniji nego što to sugeriraju ušminkane teze o sukobu kultura u Hrvatskoj. Ali da bi se o tom pitanju trebalo pisati baš tako, eksplicitno, bez polemike s izmišljenim i zavodljivim teorijama. I zato je Mesićeva inicijativa, koliko god bila gubitnička ili revanšistička, dobra – ako će i skretati pažnju s recesije ili samoubilačke aktualne politike, vratit će fokus na temeljni problem, problem mentaliteta koji podržava korupciju, koji pretpostavlja križ pravima, slobodama i obavezama, vlastitu komociju zakonima ili, na primjer, Keruma temeljnim komunikacijskim i demokratskim uzusima.


***
Ovo ispod NIJE reklama za Konzum, to je jedna meni draga fotka za koju mislim da je nekako najbliža tematici (a i dobra je, naprosto), iako se referira na puno širi raspon problema i pitanja. Autor je Goran Zec.