U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
petak, 30.11.2007.
Ovako je to...
 Na bokovima sportske dvorane su velika stakla. Tamo, kad je izgrađena, bila je najveća u Jugoslaviji. I u njoj se igralo svjetsko košarkaško prvenstvo. Tamo, prije nego je izgrađena... Na tom je mjestu bila naša kuća. Ne moja... Dedina kuća. I moj tata bio je mali dječak. Na glavnoj ulici bilo je puno prašine... I bio je kameni mostić, Preko potoka koji je još uvijek ponekad izbijao na površinu. Rakov Potok. Po kojem se naselje i zove Rakovac. Bilo je puno prašine na glavnoj ulici... I mostić je bio od bijelog kamena I tamo gdje je danas dvorana bile su kuće i vrtovi, Dok je onuda trčao mali dječak moj tata U prašini, suncu i dugim danima. Puno dužim od ovih. Na bokovima sportske dvorane su velika stakla. A kad sam bio mali, Živjeli smo skroz blizu... I tata me nekad vodio na mali nogomet. A kad sam bio malo veći mali Išao sam sam. I najljepše je bilo u nedjelju ujutro. Jer, svaki dan igralo se poslijepodne i navečer, Samo u nedjelju ujutro... I to jako rano. Već od osam sati ili pola devet, I to je bilo nekako lijepo. Na bokovima sportske dvorane su velika stakla. I kada sjediš na tribinama kroz njih se vide krošnje drveća. To svi vide... Samo ako jako dobro znaš možeš vidjeti i više... U jednoj točki... U kojoj se kroz krošnje vide prozori zadnjeg kata jedne zgrade... I krov te zgrade... Antene... I ponekad ptice. Ta zgrada je djetinjstvo. Ne cijelo. Samo neki ljetni dan u kojem šećeš s mamom... I držiš je za ruku... I preko malih starih rakovačkih kućica... Vidiš te iste prozore na zadnjem katu jedne zgrade... I krov te zgrade... Antene... I ponekad ptice. I, kad su utakmice navečer, Onda si baš na utakmici. Onda je to utakmica i gotovo. Ali, kada su utakmice ujutro ili rano poslijepodne... Onda si nekako u gradu... I isto je kao da šetaš ulicom s prijateljima. Ili stojite na nekom uglu. Asfalt je samo malo prašnjav. Nije to ni nalik onome kako je bio prašnjav Dok se na njemu igrao mali dječak moj tata... Ali malo je ipak prašnjav. I tako šetate... I pričate nešto. Ili se smijete. Ili samo idete. Jer nekad valja i samo ići pored ljudi koji su ti važni. Čuje se neki glas iz neke kuće... Zrak miriše na nedjeljni ručak... Nebo je crveno. (iako je plavo, nebo je crveno) I ako si tamo onda to jednostavno znaš. I zrak još sasvim malo miriše i na prašinu, cigle... I na staklo. Onako... Kao kad u zimu skroz približiš lice zaleđenom prozoru. Onda, pored vas prođe auto. Ako je karlovačkih registracija, Odjednom će biti kao da je ljeto. (neko davno ljeto) Zamislit ćeš da taj auto ide na more... Ili na utakmicu u predgrađe... Na vikendicu gdje će raditi roštilj... I zamislit ćeš kako ste to vi... Tata, mama, ti i mali brat... U starom i prljavom bijelom stojadinu, Idete u autokamp na Korani. Čudno je to, Jer nikada niste imali bijelog stojadina... I nikada niste išli u autokamp. A ipak to zamisliš. I tata čak ima narančasti kamperski šeširić, Dok je vani ljeto... I svijet je nasmijan. Ako to bude auto nekih drugih registracija, Pomisliš na rat. Jer, tamo gdje ide... Tamo je autoput bez automobila... Tamo su Turanj i Logorište... Tamo su srušene kuće... I puno crnih nagorjelih greda. I nekako se praviš važan u sebi... Jer je to tvoj grad i tvoj svijet i tvoj rat. I nije te strah. A tog u autu drugih registracija je... I nelagodno mu je dok prolazi kroz rat. Samo ako je auto riječkih registracija ne pomisliš na to. Nekako te zaboli, onako da te ne smeta. Jedino što ne znaš reći da li je u trbuhu ili u prsima... I pomisliš na nju... Nekako snažnije od uobičajenog pomišljanja. I baš je voliš. Jebemu. |
- 17:53 - Komentari (16) - Isprintaj - #
četvrtak, 15.11.2007.
Snijeg kao takav
|
(autor prve i predzadnje fotografije je Branko Rožman, a ostalih Denis Stošić) soundtrack: R.E.M., album Around the Sun "who says what changes may come. who says what we call home. I know you see right through me, my luminescence fades, the dusk provides an antidote, I am not afraid." - Kažu da će snijeg - rekla je Marijana dok su se crkveni tornjevi nadvijali na mračni i pusti trg, štand je mirisao na vino i medicu, a negdje u daljini čuli su se zvukovi koje bi bilo besmisleno opisivati, iako sam savršeno dobro znao koji predstavljaju korake kod Učeničkog doma, koji smijeh u Radićevoj ulici, a koji lupu posuđa nakon kasne večere u oronulim kućama Zvijezde. - Kažu to svake godine - dobacio je Piro. A, ipak, mirisalo je na snijeg. A, ipak, neće ga biti ni ove godine, kao što ga već godinama nema. Barem ne onakvog kakav je nekada znao biti.  "here is where I look back. here is where you fell. this is where I got up," Ne sjećam se prvog snijega. Nije to ni čudno, jer sve do prije par godina Karlovac je tokom kasne jeseni i zime imao i po nekoliko obilnih snijegova godišnje, plus još tko zna koliko manjih. Tako je snijeg bio najnormalnije agregatno stanje u gradu, pa se kao dvogodišnji ili trogodišnji dječak i nisam imao čemu čuditi. Sjećam se poneke slike u kojoj izgledam kao loptica u debelom skafanderu, zamotan tako da samo oči i nosić vire, tate kako me vuče na sanjkama, svih nas kako se kližemo na zaleđenoj Korani ili onog kako s mamom radim malog Snješka ispred garaže u ulici Koransko šetalište 1a.  "now I am floating, I feel released. the moorings have been dropped, the weights unleashed. everything is crystalline, simple and free" Kada smo krenuli u školu, snijeg nas nije veselio samo iz uobičajenih dječjih razloga, već i zato što je znao napadati u tolikoj mjeri da bi se škola zatvorila na dan ili dva. Jednog poslijepodneva ušli smo u školu po potpuno suhom vremenu, negdje oko velikog odmora kroz prozor smo počeli gledati velike snježne krpe, a kada smo izašli van snijeg nam je bio do koljena. Jasno je da smo narednih par dana proveli pred zgradom, igrajući nogomet, gradeći tvrđave koje bi veliki dečki prije ili kasnije srušili, grudajući se ili jednostavno skačući u super dubok snijeg. Izvjesni Igor se, recimo, popeo na krov svog auta i skočio ravno na trbuh uz poklik "Miran Tepeš" (za neupućene, tadašnji jugoslavenski/slovenski skijaš skakač) i utonuo u snijeg tako da ga je u potpunosti prekrio. Posebno smiješno bilo je grudanje, jer se uvijek s nama grudao Oko Sokolovo (nazvan tako jer baš ništa ne vidi - jednom smo tako pričali i prođe njegova mama, popriča malo s nama i ode doma, a Oko Sokolovo pita "ej dečki, jel to bila moja mama?") i onda smo uvijek mogli radit razne gluposti, kao naprimjer da mu kažemo da stiže Marac i da ga zdrma grudom koju je baš tog trena napravio, što on veselo i napravi ne znajući da je u stvari riječ o školskom ravnatelju. Mislim, ne znajući sve do trenutka pogotka.  "I jump on a high speed train I'll never look back again I'll flail like the antelope Who jumped from the building" Neizostavan dio zime, pa tako i snježnih padalina je zimski malonogometni turnir u Karlovcu. Koliko god ja mljeo nikad neću moći opisati koliko je taj turnir popularan i poseban. Prije rata znalo je sudjelovati i po 400 momčadi, a dvorana je svaki dan bila prekrcata. Naravno, najveća fora bila je kada su igrali neki totalni neznalice, koje su svi posebno bodrili - postojali su i pravi idoli, poput izvjesnog Zdenka iz momčadi Zidarstvo Priselac, lika s dugom crnom kosom do dupeta i brkovima, koji je stalno padao i glumio faulove, a kad bi se pojavio na terenu tri tisuće ljudi mu je oduševljeno aplaudiralo i skandiralo. Mali nogomet je uvijek prvenstveno luda zajebancija, pa je tako jednom kao specijalni gost nastupao neki Korejanac koji je bio svjetski rekorder u tehniciranju s jedno 25.000 i nešto udaraca. Kada je krenuo demonstrirati svoje znanje malo si je loše bacio loptu, pa mu je prvi puta pala na pod nakon svega 2-3 udarca. U nekim drugim gradovima ljudi bi ga ili obodrili ili mu se smijali, no ovdje je nastala totalna ludnica. Sa svih strana su se čuli uzvici poput "ijaooo šta radi???", "ijoooo kako je dobar!!!!!", glasni uzdasi i onda "ma bravo!!! bravo!!!" i gromoglasan aplauz cijele dvorane.  "So our past has been rewritten and you threw away the pen". U tinejdžerskim godinama, pritom i ratnim, tradicionalni početak zimske sezone bilo je grudanje Mavijevog prozora. Čim padne prvi veliki snijeg okupili bi se na parkiralištu i počeli ga bombardirat, pri čemu treba naglasiti da živi na petom katu. On bi obično vikao stvari poput "pvokletnici jedni! dvznici! dečki pvestanite veći ću vas tati Juvi" i slično, a nekada je uzvraćao paljbu vrećicama punim vode. Ipak, najlegendarnije je bilo kada se mirno došetao dolje i rekao "da sam ja vi maknuo bi se jev sam zvao vojnu policiju i vekao da mi pijani vezevvisti gađaju pvozov". To je bilo smiješno, ali još smiješnije je bilo i kad je Vojna policija doista došla. Jedne godine kada je napadao veliki snijeg, pak, bili smo auti. Palo je toliko snijega da nijedna ralica to nije mogla očistiti, tako da nije bilo ni prometa, osim tu i tamo pokojeg fanatika koji s autom ide i u kuhinju popit čašu vode. Pločnici su bili totalno zatrpani, a cesta ipak uglavnom utabana, pa smo krenuli cestom i nakon nekog vremena odlučili da smo auti. Išli smo desnom stranom, poštovali sva pravila, stajali na semaforima i slično. Posebno smiješno je bilo kad smo stali na jednom križanju jer nam je bilo crveno i kad smo na drugoj strani križanja vidjeli dvojicu koji su isto tako stali na crveno za aute. Kada smo se kasnije mimoilazili Crijevo je napravio neku glupu facu i zatreptao očima kao da blinka svjetlima i ležerno im dobacio: - Usporite, tam vam je radar kod Rialta. Zanimljivo, tome se uvijek smijemo kao kreteni, ali tada se uopće nismo smijali, valjda zato jer bi se onda morali prestat igrat.  "around the sun let my dreams set me free. believe. believe. now now now now now now" Put uz Kupu je neusporedivo ljepši i ugodniji od puta pored ceste, ali ja ipak rijetko idem onuda zato jer sam nepopravljiva ljenčina. No, možda to i nije razlog, jer kada padne prvi veliki snijeg u grad obavezno krećem pored Kupe. Obala je pretrpana snijegom i probijaš se kroz njega polako i teško, nad rijekom lebdi lagana magla, čamci izgledaju kao da su okovani ledom i nigdje nema nikoga. Stražnji zid velike napuštene tvornice vlažan je i siv, zidić izgleda kao da je napravljen od snijega, a snježne kape imaju i starinske lampe na zidovima starih kućica. Najvažnije je što nitko ne ide tim putem i osjećaš se sam na svijetu, ali na onaj neki dobar način. Možeš skočiti sa zidića na leđa u duboki snijeg, možeš pola sata stajati i raditi grude, bacati ih u dalj i praviti se da si Olimpijada, pa onda prvo baca Gertruda Handke, žena s brkovima iz Istočne Njemačke, pa onda Ruskinja, Nizozemka, Amerikanka, Hrvatica...onda baca jedna iz Lihtenštajna i namjerno baciš jedva pola metra i baš ti to bude jako smiješno. I to je kao neki drugi svijet, jer ako netko i naiđe, taj tada, na tom putu, sve razumije i sve mu je super, pa se pridruži ili bude publika i maše kameri i viče "mama, ja sam na Olimpijadi".  "It's quiet now and what it brings is everything. Comes calling back a brilliant night I'm still awake. I looked ahead I'm sure I saw you there. You don't need me to tell you now, that nothing can compare." Prije par godina, dakle u ta pradavna vremena dok su ljudi još uvijek osjećali ono uzbuđenje pred praznike, većina je s posebnim guštom čekala Staru godinu, odnosno 31. prosinca i doček Nove godine. Jasno da je to super, ali neopravdano zanemarena je sama Nova godina, odnosno 1. siječnja. Ako rano ujutro 1. siječnja kreneš u šetnju po svoj ćeš prilici biti jedan od rijetkih manijaka na ulici, ali to nije kao ono kod Kupe. Sad je sve nekako ozbiljno i mirno, osjećaš se dobro i obično razmišljaš o nekim poluozbiljnim stvarima. Najbolje je otići na turbinu koranskog slapa, prvo kroz malu ulicu pored Gimnazije, s onim prastarim kućicama, baš ovim na slici gore, gledati malo u slap, malo u jablanove, a malo i tamo lijevo, na pješčanu plažu mokru od rastopljenog snijega, na kojoj ste se samo prije par dana grudali i valjali po dubokom bijelom snijegu. Onda ti nekako zamiriše na njen haustor i njenu žvakaću i onu večer kada je isprva pognula glavu, a onda je stidljivo podigla i poljubila te, dok je tišinu nedjeljne večeri razbijao samo zvuk ralice koja je bezuspješno pokušavala počistiti snijeg s natrpanih prometnica. Na velikoj žutoj zgradi su rupe od gelera granate koja je pala u ulicu, jedna rupa je osobito velika i u nju upisuješ "M".  "I told you I wanted to be wrong, but everyone is humming a song that I don't understand." Onda ideš kući, sve je zatrpano snijegom, malo bi glumio auto, ali ti se nekako ne da samom, pa samo ideš i razmišljaš kako će jednom netko napokon i zakrpati tu rupu, a to "M" će ostati iznutra i možda ga jednom opet netko nađe, za par tisuća godina, iako ne uspjevaš dokučiti razlog zbog čega bi netko za par tisuća godina dubio rupe u zgradama. "and who am I? I'm just a guy. I've got a story like everyone" |
- 12:03 - Komentari (42) - Isprintaj - #
utorak, 06.11.2007.
Snijeg u kosi i prašina na asfaltu
|
(autor druge i treće fotografije je Branko Rožman. autor prve je Netko Netković) soundtrack: 1. Gademz - "Ići ćemo s tobom" 2. Balašević - "Na Bogojavljensku noć" 3. Vinko Coce i Gademzi - "Ribari"  "ići ćemo s tobom, gdje god da putuješ, nebitno dal gubiš ili pobjeđuješ" Na tabli piše Buševec. - Ovo zbilja postoji - kaže netko, a ja odgovaram: "Pa naravno da postoji, nije to Valpovo". Naš smijeh odzvanja Buševcem. Tko bi rekao da će se to ikada dogoditi. Kao, sjedimo na rubnom kamenu ispred KiK-a, ljudi piju pivu, a ja medicu i onda netko kaže "e, a zamisli za dvije-tri godine, kao, bude nedjelja i pada kiša, a mi se nešto smijemo u Buševcu". Mda. - Dobro, a koja je spika s tim Valpovom. U čemu je fora? - pokušava saznati jedan od novih Gademza. Pih. Kao da ima smisla da ljudima okolo pričamo o najnepoznatijem gradu na svijetu. Ionako sam ja sve sjebao s blogom. Uglavnom, u Buševcu smo. Pada kiša. Karlovac pobjeđuje 4:0, osjećamo se pomalo kao u prošlosti, jer domaći pri svakoj šansi okreću onu ručnu sirenu. Mi je imitiramo glasovima. Prezentiramo i najnoviji spektakularni način navijanja: svatko pjeva svoju pjesmu. Kasnije, dok ulazimo u grad, osjećam se nekako kao dijete. Spušta se mrak i vani je ona čudna, prisna hladnoća. Hladnoća koja je tvoja i od koje ti bude nekako toplo. Barem nakratko, dok pored crvene željezničke stanice uplovljavamo u grad. Kasnije, dok psujemo hladnoću i onoga tko ju je izmislio, nije nam baš tako fora.  "Oni ne pričaju o njoj, a ja se ne raspitkivam" Na tebe me podsjetila magla. I znam da ćeš odmah znati kako nije riječ o pravoj magli, nego o onoj tankoj maglici koja leluja nad Koranom, nisko iznad livada i polja uz rijeku, tamo sve do nasipa. Bio sam na biciklu i psovao sam redom sve svoje prijatelje zato jer nisu u KiK-u nego u Traumi, gdje nema medice. Išao sam fino biciklom i nabrajao "Džonsone, jebem ti sve po spisku", "Njumane, jebem ti sve po spisku", "Kapo, jebem ti sve po spisku", "Ivana, jebem ti sve po spisku", "Drgi, jebem ti sve po spisku". I tako dalje. Bilo mi je zabavno. Uglavnom, bio sam na biciklu, razmišljao sam o Traumi, psovao im sve po spisku, gledao kako u daljini nebo postaje crveno i ptice lete nad krovovima i oko antena i na semaforu se mijenjaju svjetla i prolaze automobili i svjetlucaju trgovački centri i preko puta njih niske stare kuće. Onda sam vidio tu maglicu i iste sekunde sam se sjetio tebe. Jebiga, jesam. Ispred tvog ulaza igrale su se tri djevojčice, trčale su, saginjale se po nešto, smijale su se u jednom od onih tako nenadjebivo savršenih dječjih subotnjih sumraka. I nadao sam se da će na semaforu biti zeleno, stvarno jesam. Ali nije, stvarno nije. I morao sam stati. Gledao sam prema ribarskoj kući, pa prema Turnju, pa prema svojoj staroj kući, pa prema podvožnjaku, svugdje sam gledao, eto. Ali svejedno sam prvo osjetio miris tvog haustora, a odmah zatim i tvoje kose, onako sasvim malo mokre od snijega, baš kao i ovratnik tvoje zimske jakne u onoj nijansi crvene za koju znam kako se zove, ali bilo bi suviše gej da to izgovorim, jer onda bih se morao nabit šestarom u koljeno. I sjetio sam se nekako onog pisma koje si mi pisala one zime sa svog balkona, s kojeg možda i vidiš moju zgradu. Točno se sjećam tinte, a sjećam se i riječi. Sjećam se i onog "znaš, sjetila sam se šta si ti. Pričač.". Ne znam jesam li. I ne znam zašto ovo pišem.  "Svakog jutra oni ustaju, Odmah piju pivo, rakiju Uz roštilj i Koranu Gademzi se karaju Još da samo cure imaju" U Traumu stane 10 ljudi, a nas je jedno 30. S džuboksa trešti Vinko Coce, a mi zborno pjevamo gore navedenu pjesmu. Volim ljude oko sebe, ali ipak ne volim Traumu. Ne znam zašto. Nekako mi je tužnjikava. Uvijek kad je netko spomene iz nekog razloga pomislim na tamo neki rat i na svog brata, koji je tada još bio moj mali brat, u tom istom ratu. I opet kažem, ne znam zašto. Samo je tako. Pijemo votku, smijemo se, pjevamo, zezamo se, ali nije to moj KiK, nije to rubni kamen i nije to medica. Jebiga. Večer je lijepa, iako hladna, i dok idem prema kući, beskrajnu tišinu razbija udaljeno brujanje. Tamo kod Kauflanda, perači peru ulice. Dok grad spava, gledam u vodu koja ispire prašinu s asfalta i mislim si kako im je cijeli posao uzaludan. Sutra će asfalt opet biti prašnjav i to je dobro, jer samo takav i valja. I samo po takvom valja hodati. |
- 15:09 - Komentari (46) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||