U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
utorak, 06.11.2007.
Snijeg u kosi i prašina na asfaltu
|
(autor druge i treće fotografije je Branko Rožman. autor prve je Netko Netković) soundtrack: 1. Gademz - "Ići ćemo s tobom" 2. Balašević - "Na Bogojavljensku noć" 3. Vinko Coce i Gademzi - "Ribari"  "ići ćemo s tobom, gdje god da putuješ, nebitno dal gubiš ili pobjeđuješ" Na tabli piše Buševec. - Ovo zbilja postoji - kaže netko, a ja odgovaram: "Pa naravno da postoji, nije to Valpovo". Naš smijeh odzvanja Buševcem. Tko bi rekao da će se to ikada dogoditi. Kao, sjedimo na rubnom kamenu ispred KiK-a, ljudi piju pivu, a ja medicu i onda netko kaže "e, a zamisli za dvije-tri godine, kao, bude nedjelja i pada kiša, a mi se nešto smijemo u Buševcu". Mda. - Dobro, a koja je spika s tim Valpovom. U čemu je fora? - pokušava saznati jedan od novih Gademza. Pih. Kao da ima smisla da ljudima okolo pričamo o najnepoznatijem gradu na svijetu. Ionako sam ja sve sjebao s blogom. Uglavnom, u Buševcu smo. Pada kiša. Karlovac pobjeđuje 4:0, osjećamo se pomalo kao u prošlosti, jer domaći pri svakoj šansi okreću onu ručnu sirenu. Mi je imitiramo glasovima. Prezentiramo i najnoviji spektakularni način navijanja: svatko pjeva svoju pjesmu. Kasnije, dok ulazimo u grad, osjećam se nekako kao dijete. Spušta se mrak i vani je ona čudna, prisna hladnoća. Hladnoća koja je tvoja i od koje ti bude nekako toplo. Barem nakratko, dok pored crvene željezničke stanice uplovljavamo u grad. Kasnije, dok psujemo hladnoću i onoga tko ju je izmislio, nije nam baš tako fora.  "Oni ne pričaju o njoj, a ja se ne raspitkivam" Na tebe me podsjetila magla. I znam da ćeš odmah znati kako nije riječ o pravoj magli, nego o onoj tankoj maglici koja leluja nad Koranom, nisko iznad livada i polja uz rijeku, tamo sve do nasipa. Bio sam na biciklu i psovao sam redom sve svoje prijatelje zato jer nisu u KiK-u nego u Traumi, gdje nema medice. Išao sam fino biciklom i nabrajao "Džonsone, jebem ti sve po spisku", "Njumane, jebem ti sve po spisku", "Kapo, jebem ti sve po spisku", "Ivana, jebem ti sve po spisku", "Drgi, jebem ti sve po spisku". I tako dalje. Bilo mi je zabavno. Uglavnom, bio sam na biciklu, razmišljao sam o Traumi, psovao im sve po spisku, gledao kako u daljini nebo postaje crveno i ptice lete nad krovovima i oko antena i na semaforu se mijenjaju svjetla i prolaze automobili i svjetlucaju trgovački centri i preko puta njih niske stare kuće. Onda sam vidio tu maglicu i iste sekunde sam se sjetio tebe. Jebiga, jesam. Ispred tvog ulaza igrale su se tri djevojčice, trčale su, saginjale se po nešto, smijale su se u jednom od onih tako nenadjebivo savršenih dječjih subotnjih sumraka. I nadao sam se da će na semaforu biti zeleno, stvarno jesam. Ali nije, stvarno nije. I morao sam stati. Gledao sam prema ribarskoj kući, pa prema Turnju, pa prema svojoj staroj kući, pa prema podvožnjaku, svugdje sam gledao, eto. Ali svejedno sam prvo osjetio miris tvog haustora, a odmah zatim i tvoje kose, onako sasvim malo mokre od snijega, baš kao i ovratnik tvoje zimske jakne u onoj nijansi crvene za koju znam kako se zove, ali bilo bi suviše gej da to izgovorim, jer onda bih se morao nabit šestarom u koljeno. I sjetio sam se nekako onog pisma koje si mi pisala one zime sa svog balkona, s kojeg možda i vidiš moju zgradu. Točno se sjećam tinte, a sjećam se i riječi. Sjećam se i onog "znaš, sjetila sam se šta si ti. Pričač.". Ne znam jesam li. I ne znam zašto ovo pišem.  "Svakog jutra oni ustaju, Odmah piju pivo, rakiju Uz roštilj i Koranu Gademzi se karaju Još da samo cure imaju" U Traumu stane 10 ljudi, a nas je jedno 30. S džuboksa trešti Vinko Coce, a mi zborno pjevamo gore navedenu pjesmu. Volim ljude oko sebe, ali ipak ne volim Traumu. Ne znam zašto. Nekako mi je tužnjikava. Uvijek kad je netko spomene iz nekog razloga pomislim na tamo neki rat i na svog brata, koji je tada još bio moj mali brat, u tom istom ratu. I opet kažem, ne znam zašto. Samo je tako. Pijemo votku, smijemo se, pjevamo, zezamo se, ali nije to moj KiK, nije to rubni kamen i nije to medica. Jebiga. Večer je lijepa, iako hladna, i dok idem prema kući, beskrajnu tišinu razbija udaljeno brujanje. Tamo kod Kauflanda, perači peru ulice. Dok grad spava, gledam u vodu koja ispire prašinu s asfalta i mislim si kako im je cijeli posao uzaludan. Sutra će asfalt opet biti prašnjav i to je dobro, jer samo takav i valja. I samo po takvom valja hodati. |
- 15:09 - Komentari (46) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||