Marketing
Ovako je to...
Na bokovima sportske dvorane su velika stakla.
Tamo, kad je izgrađena, bila je najveća u Jugoslaviji.
I u njoj se igralo svjetsko košarkaško prvenstvo.
Tamo, prije nego je izgrađena...
Na tom je mjestu bila naša kuća.
Ne moja...
Dedina kuća.
I moj tata bio je mali dječak.
Na glavnoj ulici bilo je puno prašine...
I bio je kameni mostić,
Preko potoka koji je još uvijek ponekad izbijao na površinu.
Rakov Potok.
Po kojem se naselje i zove Rakovac.
Bilo je puno prašine na glavnoj ulici...
I mostić je bio od bijelog kamena
I tamo gdje je danas dvorana bile su kuće i vrtovi,
Dok je onuda trčao mali dječak moj tata
U prašini, suncu i dugim danima.
Puno dužim od ovih.
Na bokovima sportske dvorane su velika stakla.
A kad sam bio mali,
Živjeli smo skroz blizu...
I tata me nekad vodio na mali nogomet.
A kad sam bio malo veći mali
Išao sam sam.
I najljepše je bilo u nedjelju ujutro.
Jer, svaki dan igralo se poslijepodne i navečer,
Samo u nedjelju ujutro...
I to jako rano.
Već od osam sati ili pola devet,
I to je bilo nekako lijepo.
Na bokovima sportske dvorane su velika stakla.
I kada sjediš na tribinama kroz njih se vide krošnje drveća.
To svi vide...
Samo ako jako dobro znaš možeš vidjeti i više...
U jednoj točki...
U kojoj se kroz krošnje vide prozori zadnjeg kata jedne zgrade...
I krov te zgrade...
Antene...
I ponekad ptice.
Ta zgrada je djetinjstvo.
Ne cijelo.
Samo neki ljetni dan u kojem šećeš s mamom...
I držiš je za ruku...
I preko malih starih rakovačkih kućica...
Vidiš te iste prozore na zadnjem katu jedne zgrade...
I krov te zgrade...
Antene...
I ponekad ptice.
I, kad su utakmice navečer,
Onda si baš na utakmici.
Onda je to utakmica i gotovo.
Ali, kada su utakmice ujutro ili rano poslijepodne...
Onda si nekako u gradu...
I isto je kao da šetaš ulicom s prijateljima.
Ili stojite na nekom uglu.
Asfalt je samo malo prašnjav.
Nije to ni nalik onome kako je bio prašnjav
Dok se na njemu igrao mali dječak moj tata...
Ali malo je ipak prašnjav.
I tako šetate...
I pričate nešto.
Ili se smijete.
Ili samo idete.
Jer nekad valja i samo ići pored ljudi koji su ti važni.
Čuje se neki glas iz neke kuće...
Zrak miriše na nedjeljni ručak...
Nebo je crveno.
(iako je plavo, nebo je crveno)
I ako si tamo onda to jednostavno znaš.
I zrak još sasvim malo miriše i na prašinu, cigle...
I na staklo.
Onako...
Kao kad u zimu skroz približiš lice zaleđenom prozoru.
Onda, pored vas prođe auto.
Ako je karlovačkih registracija,
Odjednom će biti kao da je ljeto.
(neko davno ljeto)
Zamislit ćeš da taj auto ide na more...
Ili na utakmicu u predgrađe...
Na vikendicu gdje će raditi roštilj...
I zamislit ćeš kako ste to vi...
Tata, mama, ti i mali brat...
U starom i prljavom bijelom stojadinu,
Idete u autokamp na Korani.
Čudno je to,
Jer nikada niste imali bijelog stojadina...
I nikada niste išli u autokamp.
A ipak to zamisliš.
I tata čak ima narančasti kamperski šeširić,
Dok je vani ljeto...
I svijet je nasmijan.
Ako to bude auto nekih drugih registracija,
Pomisliš na rat.
Jer, tamo gdje ide...
Tamo je autoput bez automobila...
Tamo su Turanj i Logorište...
Tamo su srušene kuće...
I puno crnih nagorjelih greda.
I nekako se praviš važan u sebi...
Jer je to tvoj grad i tvoj svijet i tvoj rat.
I nije te strah.
A tog u autu drugih registracija je...
I nelagodno mu je dok prolazi kroz rat.
Samo ako je auto riječkih registracija ne pomisliš na to.
Nekako te zaboli, onako da te ne smeta.
Jedino što ne znaš reći da li je u trbuhu ili u prsima...
I pomisliš na nju...
Nekako snažnije od uobičajenog pomišljanja.
I baš je voliš.
Jebemu.
Post je objavljen 30.11.2007. u 17:53 sati.