U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
utorak, 23.10.2007.
Mostovi okruga Karlovac
|
*eto, bar su skužili da su budale, pa možemo barem privremeno i mi vjerovat da živimo u normalnom društvu* fotografije su s Photocroatia.com, osim ratnih čiji je autor Dinko Neskusil. odgovor za mj - fotografija u postu "A ipak danas mi fali ljeto" je Radićeva ulica u Karlovcu Cirkuski most  Riječ je o prvom mostu u mom životu. Svega dvadesetak metara desno od moje kuće, tada je imao sivu ogradu (danas je plava). Ta ograda krajnje je opasna stvar, barem tako kažu roditelji, jer je jedan dječak bio neposlušan i gurnuo je glavu između šipki i ostala mu je zaglavljena. Ja sam svoje roditelje slušao, pa sam glavu zaglavio između šipki na stepenicama u kući, ali su susjede od mojeg superglasnog urlanja i vrištanja spasili deda i njegova pila. Taj most mogao bi imati i druga razna imena, poput nogometni most, jer njime se ide i na stadion (baš na njemu su me jedne ratne zime sačekali navijači NK Dubrava, njih dvadesetak, i počeli mlatit dok nije naletio vojni džip i bijesni vojnik zgrabio prvoga i gurnuo u auto, te ga počeo vozit na prvu liniju. Hrabri huligan je počeo plakati, pa ga je pustio, taman da padne u ruke karlovačkim navijačima koji su s njim održali lakši poslijepodnevni trening). Ipak, za potrebe ovog posta bit će poznat kao cirkuski most, jer na veliki plato s druge strane rijeke dolazili su cirkusi. Najljepša sjećanja iz predškolskog razdoblja vezana su uz ona jutra u kojima sjedim na panju s mamom i u ruci držim kruh s paštetom, a na mostu se odjednom pojave prva šarena kola, a potom i cijela povorka, zaključno s onim velikim kolima u kojima prevoze slonove. Dok sam bio skroz mali cirkus moje roditelje nije veselio poput mene, budući bih nakon zadnje točke neutješno urlao (još se sjećam jednog zločestog cirkusa koji je završio s medvjedićima koji voze male autiće i strašno je okrutno bilo što je to jednom moralo završiti). Najbolji cirkus u gradu ipak se dogodio na jednom drugom mjestu, na velikoj livadi u Novom Centru, svega nekoliko dana nakon završetka rata. Ponovni dodir s normalnim svijetom, prevelika gužva na svakoj predstavi i oči odraslih poput očiju djece, nakon što su četiri godine bile praznije nego što bi ičije smjele biti. Dedin most  Most na Dobri u Zadobarju važniji je kao vizura. Preko njega možda i nikada nisam prešao, ali je sastavni dio desnog pogleda, bilo s vikendice, bilo s obale, bilo iz rijeke. Vikendicu je polako, godinama, gradio deda i tamo smo odlazili vikendima i praznicima. U gustom hladu radili su se roštilji, pili gazirani sokovi, pivo i vino, svirala se gitara i pjevale pjesme koje više nitko ne pjeva jer su smisla imale samo u nekom svijetu drugačijem od ovog. Tamo, na mjestu s kojeg se desno vidi ovaj most, ljudi su uvijek bili nasmijani i sretni, a fotografija na kojoj kao sasvim mali dječak sjedim usred ogromnog polja maslačaka, dok me izvan kadra gledaju neki dragi ljudi, bolje od bilo kakvih riječi opisuje ono što sam nekad bio i ono što smo nekad bili. Most samoubojica  Željeznički most na Kupi ostao mi je u sjećanju kao most samoubojica, zato jer se na njemu ubio jedan čovjek kojega je znao moj stari. Zapravo, možda se i nije ubio nego je slučajno poginuo, ne znam. Ja sam kasnije sanjao kako se na tom istom mostu ubio naš susjed Ilija Petrović. Ne znam odakle je baš on ušao u moj san. Kada ideš preko tog mosta gledaš samo naprijed i hodaš, ali kad se vraćaš onda to znači da te dugo nije bilo i obično zastaneš negdje na polovici i gledaš na sve strane, kao da želiš što više upiti grad i sve ono što se događalo dok tebe nije bilo. To najčešće nije baš ništa posebno, samo potpuno sitne stvari poput male uličice kojom su barem jednom prošli prijatelji iz ulice i smijali se onako glasno, zidića na kojem je Jelena sjedila u sunčanom jutru i gledala negdje u daljinu, ili krovova na Mažuranićevoj obali, iza kojih je Korzo i slastičarnica u kojoj je neki dječak s plavom šiltericom, u jednom vrućem danu, u kojem tebe nije bilo, naručio sladoled od jagode i vanilije, sjeo na bicikl i s ručnikom prebačenim preko ramena krenuo kroz dugački park prema rijeci. Most krijesova  Ne znam postoji li uopće podatak koliko dugo se gradske četvrti Banija i Gaza natječu u paljenju krijesova na Ivanje, ali čini se kako je tako bilo oduvijek. Krijesovi i veliki vatromet uvijek se gledaju s ovog mosta, u prevelikoj gužvi, ili se sjedi na kupskom zidiću neposredno uz most, da se što bolje vide vatre na kupskim obalama. Prije nego što padne mrak, s mosta se vide djeca u igri uzduž rijeke, djevojke na klupama, starice na željeznim balkonima prastarih kuća i mali prozor mikrobiološkog zavoda kroz koji se vide ljudi u kutama kako pregledaju dječje briseve grla. Na mostu je i pekara koja na dan krijesova radi 24 sata, razrušena i napuštena kuća za koju nemaš pojma što je nekada bila, a tamo, na tom mostu, je i onaj trenutak u ljeto neke godine koja je počinjala s 199 u kojem je dečko s njemačkim naglaskom pitao kako može doći do Zagreba, auto je bio pun djevojaka i mladića, a skroz uz prozor sjedila je djevojka s pjegicama na licu i pomalo stidljivim očima koja te pogledala nekako posebno, baš kao i ti nju. Zaustavio se cijeli svijet, onako, na sekundu. Onda se pokrenuo i vaši životi nastavili su se u suprotnim smjerovima. Ratni most  Iako su svi mostovi bili pomalo ratni, ovaj najviše zaslužuje to ime. Do njega se dođe u kasno nedjeljno poslijepodne, kada je cijeli svijet tužan. To je jedini trenutak kada svijet u ratu nalikuje na neki davno zaboravljeni svijet, s crvenim nedjeljnim nebom i onim osjećajem tuge zbog nekih nepoznatih ili davno zaboravljenih stvari. Onda sjedneš na bicikl i kreneš autoputom. Iako ne zastaješ, srce ti zakuca brže na onom mjestu gdje obično sjedite Valentina i ti, ponekad i Dino i Tihana s vama, i iako ne skrećeš pogled, dobro vidiš njene prozore u daljini i zavjese iza kojih u svojoj sobi radi nešto tako obično, a tebi najvažnije. Najdalje što možeš doći je malo preko tog mosta, dalje se ne smije. Jednom juriš prebrzo i izgubiš ravnotežu baš na mostu, baš na mjestu gdje nema ograde, ali se srećom zabiješ u prvi stup nakon praznine i ne padneš u rijeku. Te sreće, par godina nakon rata, nije autobus pun poljskih turista. U kasnoj noći mještani ih izvlače, mokre i naglo probuđene iz autobusnog sna. Umrli most  Kod pontonskog mosta na Korani ljeti je bio vaterpolo gol. Teško je bilo doći na red, ali kada smo došli, najčešće bi igrali vaterpolo sve dok više nismo osjećali ruke i noge. Na prvi pogled čini se kako je taj most uništen u ratu, ali ako si jednom, u ljeto 1991., u svojim prvim večernjim izlascima, stajao na turbini s Ninom Manojlovic, dok iza vaših leđa u kafeteriji svira neka dobra muzika, stotine dječaka i djevojčica sjedi, priča i smije se svuda naokolo, a u njenim očima svjetluca odbljesak slapa obasjanog žutim reflektorima, onda je dovoljno samo da zažmiriš i da znaš da je pontonac uvijek tamo i da čak ni granate ne mogu maknuti sastavni dio jednog pogleda. Noćni most  Ovo je najnoviji most u gradu. Ima svoju važnost ponekad noću, kada uđeš u Marmontovu aleju, ispred tebe je dugi drvored platana od kojeg se čini da večernji zrak svjetluca zelenkasto-žuto i nekako ti se još ne ide kući. Onda možeš otići na ovaj most, otići negdje na sredinu, tamo gdje je ograda uvučena i možeš gledati kako izgleda tvoj svijet noću. Zrak miriše na riječno bilje i mokro kamenje, a ti, eto, stojiš i gledaš u svijet i čini ti se kako bi tako mogao zauvijek. Nepostojeći most  Na ovoj fotografiji, očito, mosta nema. No to je ono što ja vidim sa svog prozora i budući sam nepopravljiva ljenčina ponekad zamišljam kako bi bilo dobro da je baš tu, ispred mog ulaza, neki most za Drežnik. Onda se sjetim da nemam šta tražiti na Drežniku, pa nastavljam razmišljati kako bi bilo dobro da u tom naselju osnuju nogometni klub i sagrade igralište točno preko puta moje zgrade, tako da se po tom mostu koji će biti sagrađen, može doći točno tamo, u nedjeljno jutro, kada vjetrovi u grad odnekud donesu miris kukuruza. D most  Drveni most na Korani je D Most. S jedne njegove strane je slap, turbina, ploče, Foginovo kupalište...s druge su Ljubavni otoci. To je most na kojem se kasno noću svira gitara, pije se i pjeva, ponekad iz ruke u ruku kruži trava i tamo si uvijek s ljudima koji su ti dragi. Kad danju sjediš na tom mostu uvijek je sunčano i toplo i čini ti se kako tvoj pogled obuhvaća cijeli svijet ili barem sve ono što je važno. I ako slučajno napraviš grešku i naumiš napisati nešto o tom mostu postat će ti jasno da ne možeš, jer ga jednostavno previše voliš. Taj most nije za pisanje, nego za sjedenje, sunčanje, gledanje, ljubljenje, pjevanje, grljenje, smijanje i dugu šutnju s nečijom glavom naslonjenom na tvoje rame, dok čekate zoru i prve kapljice crvene na nebu, tamo iznad mljekare. |
- 15:23 - Komentari (47) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||