U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
ponedjeljak, 15.10.2007.
Trebinje
|
citati u priči dio su knjige "Vrpce iz Malmoa", autora Igora Lasića, a o životu Trebinjca Šabana Alije Hadžovića. o knjizi neću osim da je svakako pročitate. fotografije Trebinja preuzete su s nekoliko trebinjskih internet portala. fotografija Srđana Aleksića vlasništvo je obitelji Aleksić. "Kad smo se vratili u Trebinje dođe nam jedan dan ček na 75 hiljada dinara, od Republičkog Saveza boraca....i kupih tad sat Omegu, na koji sam dodao svojih 20 hiljada. Pitam Hidu je li grehota, a ona kaže: 'Već si prežalio one pare, pa ti je sad na neki način svejedno'. Evo, i danas imam taj sat na ruci."  Ovako izvučene iz konteksta, riječi Šabana Alije Hadžovića malo će značiti. Ipak, iz nekih razloga koje nije baš moguće jasno napisati i objasniti, skrivaju u sebi finu crtu tuge, one sitne tuge koja ponekad može udariti čovjeka jače nego bila koja velika. Ako je nešto i nepristojno reći, misli je ponekad teško kontrolirati. Zato je vrlo lako zamisliva situacija da, jednom, nakon što prođe njegovo vrijeme, djeca Šabana Alije Hadžovića, Emir i Amra, najveću tugu ne osjete zbog pomisli na sve što je njihov otac prošao, već pri pogledu na taj sat koji će vjerojatno prestati kucati, onako kako satovi najčešće i prestanu kada izgube svrhu u kojoj je bio čitav njihov svijet. Najsitnije stvari najbolje objašnjavaju život, pa i taj sat možda u sebi nosi mirise, boje i zvukove jednog običnog trebinjskog proljetnog poslijepodneva, u nekim mirnim i spokojnim godinama koje su bile takve da je bilo lako zamisliti kako se sve ono strašno nikada nije ni dogodilo, i još lakše, da se nikada neće ponoviti. Bilo je to poslijepodne koje miriše na trešnje, duhan i lubenice, na ramenima i licu osjeća se blago peckanje sunca, a čovjek se iz nekog nepoznatog razloga osjeća poletno i sretno pri pomisli na sve one najobičnije stvari koje će još obaviti do kraja dana. Možda je bio vikend, možda se na ulicama, po kafićima i terasama pričalo o poslijepodnevnoj utakmici, možda su djeca trčkarala uz mamu i tatu i u prvim kratkim rukavima te godine molila i prvi sladoled te godine, možda su djevojke prvi puta izašle lagano obučene, a dečki u izblijedjelim traper jaknama glumili frajere s umotanim cigaretama s domaćim duhanom. Lako je zamisliti da su ptice letjele oko saborne crkve Preobraženja Gospodnjeg, katoličke katedrale i Osman-Pašine džamije, lako je zamisliti zvukove automobila i autobusa, zamišljene šetače na Arslanagića mostu, viku na pijaci, kišobranare, mljekare, štandove s voćem, pivsku pjenu na brkovima poštara koji je sjeo da se odmori, djevojke i dečke kako sjede pod satom... Jedino nije lako zamisliti da je taj svijet jednom doista i postojao. "Dana 20. juna '92. Emir i Amra sa svojima odlučiše da putuju. I upita me Emir hoću li mu dati audija. Rekoh 'Sine, da kome ću?'"   One najjednostavnije, samorazumljive stvari, ponekad ostaju za cijeli život. Ljeto je isto i grad je isti, samo svijet više nikada neće biti isti, u poslijepodnevu koje miriše na voće, ali u kojem ljudi imaju knedle u grlu i strah u očima, strah od kojeg će neki postati još veći ljudi, a drugi će se pretvoriti u nešto što drugi, a možda ni oni sami, nikada nisu vidjeli u njima. Zrak je težak, ali svijet još nije stigao posivjeti, dok su se očevi i sinovi, kojima više nije bilo života, u laganoj ljetnoj odjeći opraštali tako da se možda uskoro ponovno sretnu, samo više nikada ne na istom mjestu. Lako je zamisliti količinu zelene u zraku, lako je zamisliti kako se nad ljudima nadvija Leotar i kako lagani povjetarac po ulici kotrlja nemarno bačen omot od kupovnog sladoleda u kornetu. Jedino nije, čak i ako si doživio istu stvar, lako zamisliti miris rata u treperavom ljetnom zraku. Igrom slučaja, 27. siječnja 1993. godine Šaban Alija Hadžović i njegova žena posljednji puta kroz mutna i prljava stakla autobusa gledat će Trebinje. Istog dana, umrijet će Srđan Aleksić. Srđan Aleksić jedan je od onih ljudi koji je s prvom knedlom u grlu i prvim strahom u očima shvatio da nema tih knedli i nema tog straha koji bi mogli opravdati kasnije godine u kojima se čovjek ne bi mogao pogledati u ogledalo. A možda i nije imao što shvatiti, jer ili si čovjek ili nisi i nema tog rata, te knedle ili straha, koji bi od tebe mogli napraviti nešto drugo. A, ako mogu, onda čovjek nisi ni bio. Lako je zamisliti siječanjske vjetrove, zubato sunce i maglicu koja izlazi iz ustiju s dahom i riječima, lako je zamisliti i siromašnu pijacu sa sve manje voća, s osušenom salatom i s ljudima sivijim od svijeta. A lako je zamisliti i strah Alena Glavovića u trenutku kada je ležao na hladnom pločniku i čekao da napokon zabiju nož u njega, lako je zamisliti pijani smijeh naoružanih vojnika, lako je zamisliti povike "Ubij Turčina", lako je zamisliti i duhove nekadašnjih ljudi koji uvlače glavu u ramena i odlaze svojim putem, ili još gore, čekaju da vide do kraja. I cijeli svijet je naopak, pa jedino nije lako zamisliti Srđana Aleksića kojem nije važno što je, kraj svih tih ljudi, on jedini čovjek na pijaci i koji zna da je ponekad bolje i umrijeti nego napraviti samog sebe nevidljivim, tako da više nikada ne vidiš svoj odraz kada se s mosta nagneš i pogledaš u rijeku. "A ja bih se svejedno sutra vratio u Trebinje, samo kad bih znao da mogu i smijem."  Puno je gradova ubijeno u devedesetima, ali gradovi su žilava stvar i dok je ljudi bit će i njih. Samo, kada ljudi sami ubiju svoj grad, to je onda puno definitivnije i konačnije i iako će dok je svijeta biti i gradića na Trebišnici, pod Leotarom, još dugo, a možda i nikada više, neće biti Trebinja. Bilo bi lijepo misliti kako će ga biti dok je sjećanja na Srđana Aleksića, ali svijet nije tako načinjen. Još ljepše bilo bi vjerovati u to kako su Trebinje Srđan Aleksić i njegov otac, Šaban Alija Hadžović i drugi ljudi koji su i kada je bilo najteže ostali ljudi. Ali, ipak, dok se priča o gradnji spomenika Srđanu Aleksiću u njegovom Trebinju, teško se oteti dojmu da njegovog Trebinja ionako više nema, jer grad u kojem su porušene sve džamije, a nacionalistička balavurdija kamenuje radnike pri pokušaju obnove iste džamije, i grad na čijim forumima raspravljaju o tome treba li dozvoliti Bošnjacima život u gradu - nije više Trebinje. Zbog Srđana, Trebinja je jednom bilo. I dečko koji je bio cijeli jedan grad zaslužio je spomenike i ulice u svim gradovima svijeta. I kada bi svijet valjao, tako bi i bilo. Samo u Trebinju ništa se ne bi nazvalo njegovim imenom, jer to bi bio jedini način da jednom ponovno bude i tog grada. Lako je osjetiti tugu zbog Vukovara, ali bilo bi dobro ponekad pokušati osjetiti i tugu zbog Trebinja. |
- 14:25 - Komentari (38) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||