U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
nedjelja, 10.06.2007.
Odjavna špica 6 - Kad je ljeto dan, kad je dan grad
|
(Raspored slijedećih epizoda "Odjavne špice" možete pronaći u boxu lijevo) *Ako pitaš nekoga iz naše generacije, plus ili minus koja godina, svi će ti reći da je ljeto 1991. godine bilo najljepše ljeto njihovog života. Bili smo djeca, ali ona djeca koja polako i neprimjetno postaju djevojke i mladići, s prvim izlascima, prvim poljupcima, prvim pivama i prvim cigaretama. Činilo se da to ljeto neće nikad završiti i samo sada, s odmakom, ne možeš a da ne misliš o tome jesu li zapravo svi negdje u sebi znali što slijedi nakon njega*  (autor fotografije je Branko Rožman, a na njoj je ulica u kojoj se događa sve ovo) Ljeta su dovoljno duga da ih čak ni najgora ratna jesen ne pomrači. Dani su kraći i podložniji utjecajima noći, pa 3. lipnja neće ostati zapamćen kao savršen dan, iako je imao sve preduvjete za to. Zezanje od ranog jutra, cuga od ranog jutra, sjedenje i ležanje na toplom asfaltu (zapravo, svi su sjedili a ja sam ležao pa je to svima bilo smiješno, kao da je to nešto drastično različito od sjedenja), pa Gademzi na putu u Vrbovec, nas 16 natiskano u kombiju, s vozačem koji je jedva stajao na nogama što sam iskoristio da pošaljem oproštajne sms poruke dragim osobama. U Vrbovcu je bilo super, navijanje je bilo fenomenalno, posebno kraj iako me još uvijek boli glava od 20-minutnog neprekidnog pjevanja "Samo jedan je....i samo je jedan klub....i samo je jedan grad...samo Karlovac" (na melodiju Que sera, sera). Prekratko traje "Odjavna špica" za sve fore i sav smijeh te nedjelje. I sad eto sjedimo na asfaltu ispred našeg birca, večer je jednostavno savršena, jedna od onih za koje pomisliš "jebote, da je tako svih 365 dana u godini..."...pa to i kažem. *"Ti si još zaljubljen u nju, jel da?" pita me Zoka, na tom zidiću, nad tom Kupom, u tom gradu, u tom ljetu 1991. godine. Sve oko nas miriše na ljeto, osjećamo ga na obrazima, rukama, ramenima, u glavi. - Jebi se - kažem - jesam, da. Zar se tako vidi? - Ono...oči su ti zelene stalno. Vidim da si tužan. Zapravo, uopće nisam tužan. Nekako sam...čudno. Istovremeno sam i fantastično i presretno i opušteno...i malo tužno, da. Kao u nekim savršenim danima koji ipak negdje duboko sakrivaju malo tuge, tko zna kako i tko zna zašto. A ni oči mi nisu zelene samo kad sam tužan. Zelene su i kad je sunce recimo. Ali kad su zelene od tuge onda ih i ja nekako osjećam kako zazelene.* I sjedimo tu na tom asfaltu, ja opet legnem, nekima je to opet smiješno, podjebavamo se onako prijateljski i smijemo u toj večeri koja nalikuje na savršenu. Onda dolazi on. Nikad ga nismo vidjeli, traži cigaretu, dajem mu, sjeda pored nas, pije vino iz tetrapaka, zezamo ga za to i onda pričamo. Pričamo, pričamo i pričamo. On je iz Doboja, grada u koji se nikada neće vratiti, on je Bosanac iz stereotipnih priča, onih ratnih, s velikim srcem, zajebant i sjeban, s tugom koju nikad ništa neće izbrisati, baš kao ni optimizam. Par godina bio je u Rijeci, radio je svašta i radio je ništa, živio je svagdje i nigdje, a onda je upoznao nju, Karlovčanku. Ona ima 19 godina, njegove godine se ne znaju, ali ima barem 35. Onda je ona zatrudnila i rodila, njeni ne žele ni čuti za njega, a on, eto, nema ništa. I pet mjeseci je u Karlovcu, živi po parkovima i rupama, samo da se mogu vidjeti, samo da su blizu. Njegova priča razlijeva po savršenoj nedjelji baš onu najpotrebniju nijansu fnjea. - A kako ti se sviđa Karlovac - pita moj brat. - Pa znaš...pozitivni ste. Pozitivni ste, sjajni ste ljudi...ali ste tužni. Tužni ste, to ne možeš a da ne osjetiš. Šutimo i razmišljamo, a brat kaže "da znaš da imaš pravo...obožavam ovaj grad, svi ga jako jako volimo, al imaš pravo...ima tu nešto tužno". *Možda je ljeto 1991. godine bilo tako savršeno baš zato što je imalo neprimjetnu nijansu tuge. Možda te ništa ne može tako vezati kao ta sitna, teško vidljiva, a ipak nekom sa strane savršeno očita crta tuge. Nije to samo ovaj rat, to je četiri i pol stoljeća grada-vojne utvrde. I iako nigdje nisam sretan kao ovdje, iako se nigdje ne smijem tako jako i tako često kao ovdje, iako su ljudi ovdje istovremeno nevjerojatno opušteni i pozitivno ludi, ipak ima nešto u toj vodi, tim močvarama, tom kamenju...neka tuga, ponekad ona čudna lijepa tuga, a ponekad i ona sasvim čista...zbog svega što je moglo biti, a nije.* I tako sjedimo na tom asfaltu, noć je još uvijek lijepa, noć je pomalo fnje, a onda se pojavljuje dečko kojeg znamo. Nadvija se nad Bosanca, isprva raspravljaju tiho, ali mi koji smo bliže sve čujemo. Ispada da mu je ovaj ukrao mobitel, ali tvrdoglavi, pretvara se u pravo tvrdoglavo bosansko magare, iako mu ovaj isprva nudi dogovore, valjda i on zna tu priču, a možda i ne zna, možda je samo do toga da je nešto u tom čovjeku iz Doboja, neka iskonska tuga i iskonska sjebanost. Počinje guranje i Bosanac bježi, bježi onako kako od čovjeka bježi pas lutalica, polako i nesigurno, osvrćući se. Iz torbe mu ispada suhi, dopola pojedeni sendvič, i u sasvim filmskom trenutku ovaj dečko slaže mu taj sendvič u salvetu i sprema natrag u vrećicu i mrmlja "žao mi ga je, jebiga". Ulazi unutra, ali nakon nekog vremena Bosanac se vraća, kažemo mu da ode, ali ne sluša, i ovaj opet izlazi iz birca, opet raspravljaju, Bosanac opet mudruje i na kraju sve završi tučnjavom. Iz nepoznatog razloga još jedan se dečko miješa i njih dvojica ga tuku, on pada preko mog brata, večer je nepovratno sjebana, ustajem i zaustavljam jednog, u posljednjem zaostatku nekad lijepe i zajebantske večeri pitam ga "Koji je tebi kurac Betmen?", onda zaustavljamo i drugog, zaustavljamo te krikove "Ne!" i "Zašto!?". U ulici ostaje tišina, u večernjem zraku njegova priča, u mraku se gubi njegova šepava silueta. Nedjelja je mučna dok šutke idemo kući, kroz rascvjetani i mirisni grad, ispod gustih krošanja iste one boje koja bi zauvijek bila na licu ovog grada, kada bi gradovi imali oči. |
- 23:57 - Komentari (47) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||