|
ovdje će opet bit box kad se meni bude dalo pisat. taj box, jel. da.
|
U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
subota, 12.05.2007.
Štafeta (nabijem vas sve šestarom)
Nakon što mi je 875 ljudi predalo ovu štafetu s ljubavnim pjesmama, odlučio sam je ipak napisat. Mrzim štafete, ali ova mi je izgledala kao donekle kul za post - ipak, postoje i dva problema: prvi je da će taj post nužno biti ogroman, a drugi da mu je potreban soundtrack, tako da bi bilo dobro da barem vi koji imate adsl doista i poslušate pjesme. također, nisam izabrao "najljepše" pjesme, iako su neke od njih na mojoj vječnoj top listi, već one koje imaju veze s konkretnim događajima. hvala na pozornosti. doviđenja.
1. U "Hrvatskom", tada kultnom mjestu svih karlovačkih izlazaka, je manje-više sve bilo isto. Nama, opakim metalcima, sve se svodilo na blok od čak tri stvari: uvijek istim redoslijedom Skid Row "I remember you", Alice Cooper "Poison", te "Sweet child o' mine" od Gunsa...onda su se svi moji prijatelji okupili na sredini i mlatarali s kosama, a mene je to bilo sram, iako sam se i ja pravio da sam metalac. Neizostavna je bila i ekipa s obližnjeg egzotičnog Korduna s komentarima poput "viđe ovijeh sotona", "đeš name s otom čupom" ili "jebli te ovi mentalci diđej! pušti nešta od itede benda" (ITD Band im je bio ikona zato jer su iz Vrginmosta, iako su se pravili da su iz Zagreba - dobro, možda bih se i ja pravio da sam iz Zagreba kad bih bio iz Vrginmosta).
A Maja?
Pa...njeni poljupci imali su okus jabuke, obožavala je da je grlim s leđa, bila je uvijek nasmijana...
Tako nekako smo i prohodali...Na Korani? U Korani? Uglavnom, Korana je bila tu. I mi.
Izronila je, prišla mi i maksimalno se trudeći da ostane ozbiljna, škrgućući zubima rekla:
- Još jednom i mrtav si...
- Slučajno - rekoh ja...
- Dobro. Još jednom mi slučajno dodirneš grudi i ubit ću te.
- A namjerno?
Zarumenila se....Pa nasmijala.
- Razmislit ću o tome.
- Kad ćeš mi javit.
- Kad me poljubiš.
Tako nekako smo se i posvađali...Na Korani? U Korani? Uglavnom, Korana je bila tu. I mi.
SKID ROW: I remember you
Bile su maturantice i zbog malonogometnog turnira nisu imale tjelesni, nego su sjedile negdje gore i tamo je bila Zrinka i čim me je vidjela viknula je "mali, jesi napisao šta novo??", ja sam rekao "dečko ti je mali", ona "kako znaš, zar si provjeravao?", ja "ha, ha", ona "ha, ha", a ja bih onda možda opet rekao "ha, ha", ali nisam...
Nisam, jer sam vidio nju...I ona je vidjela mene...Vidjeli smo se, rekao bi naš mudri narod...
Zrinka, onako blesava kako već jest, onako u najpozitivnijem smislu te riječi, tada je samo rekla "baš ste mi super par", prasnula u smijeh i poljubila Ninu u obraz...
I sve je bilo u redu osim jedne sitne pojedinosti: Ninu je, naime, prije pet dana ostavio dečko s kojim je bila dvije godine.
I tako smo od tog trenutka postali par po baš svemu osim po činjenici da nismo bili par...
Našli bi se u sedam kod Gimnazije i onda do ponoći ili dulje bili na Korani...te zime snijegovi su bili uporni i to nam se sviđalo...valjali smo se po tom snijegu kao djeca...i onda bi odjednom ona bila na meni, brzo me poljubila, kao dijete i odmakla se...držali smo se za ruke često...jednom smo šetali gradom i rekla je "zagrli me" i tako smo hodali zagrljeni...kod njenog ulaza se malo ljubili...i opet nismo bili par...
- Znaš šta mi je rekla Zrinka danas?
- Mogu mislit - rekao sam...
- Rekla je da prestanem...da ti to ne zaslužuješ i da ti nisi neki običan kreten s ceste da ti to radim...
(Zrinka je kao i obično bila u pravu...ja sam sasvim poseban kreten)
- I znaš, imala je pravo - rekla je, poljubila me i otrčala kući...
Pa zastala...
Pa se spustila...
Oči su joj bile suzne...
I poljubila me polako...
I opet otišla...
R.E.M. - Strange currencies
Čuje se poneki pucanj, dovoljno da osjetiš nervozu u trbuhu, nešto gori u daljini, skroz daleko, tamo negdje u toj "Krajini"...pokraj nas projuri UNPROFOR-ov džip...
- Ne mogu zamislit da će ovdje jednom ić auti - kaže Valentina, dok gleda negdje...negdje najdalje.
- Ni ja, ali hoće...
- Kako znaš - pita me. Ozbiljno me pita. Možda nikada nikoga nije nešto tako ozbiljno pitala...
- Jednostavno hoće...ne mogu ni ja to zamislit, kao što ne mogu više zamislit da jednom nije bilo rata...ali tako to nekako ide...
- Da...
Šutimo...
Šutimo sto godina ili tu negdje.
Onda vidim da joj se niz obraz, prvo polako, a onda malo brže...spušta suza.
- Šta je mala...
- Ne znam...
Onda podiže glavu. Pogleda me. Obriše oči.
Uzdahne...
Osmjehne se...
I kaže...
- Ko prvi do putokaza je najveća faca...
I potrči prema izrešetanom žutom putokazu.
Tamo negdje...
U ljetnom sumraku.
Mercury Rev - Goddess on a highway
- Iz Kaknja – kaže Alma, dok se iz njenih očiju po starom drvenom mostu prosipaju lješnjaci.
- A jesi našla di ćeš doć jebote – smijem se.
- Pa dobar je meni Karlovac, šta bi ti – pita.
- Ma ne to, nego ono, zbrisala od rata u rat, kužiš – pričam bezveze dok drvenim štapićem u prašini mosta upisujem svoje ime.
Smije se.
Iza nas je voda, ispred nas je voda, nekad mi se čini da je cijeli ovaj grad od vode.
- A jesi bio kad u Kaknju?
- Mo'š mislit. Da sam bio u Kaknju imao bi majicu na kojoj bi pisalo «Bio sam u Kaknju», stoposto bi je imao – kažem.
- E jesi papak – frkne nosom i gleda u daljinu, tamo prema mljekari na čijem plavom krovu crna rupa od pogotka granate izgleda kao sjena neke velike ptice.
Nebo je prazno.
- A zajebavam se jebote.
- A i ja jebote.
Komadom cigle Alma ucrtava nešto u prašinu mosta.
- Kaj crtaš?
- Kaj kaj kaj, kaj kaj kaj, jebo te kaj.
- E jesi papak – kažem.
- A zajebavam se jebote.
- A i ja jebote.
Sunce blješti iz rijeke, zelene krošnje nadvijaju se nad svijet.
- Crtam svoju ulicu – kaže Alma.
Poslijepodne miriše na trešnje, riječne trave i, pomalo, na mir.
Alma ucrtava minijaturne obrise kuća, krovova, dimnjaka, telegrafskih stupova, pekare i kioska.
- E pa tako – kaže, napokon zadovoljna.
Ustaje i jednim potezom crnih starki pobriše cijelu ulicu, kao da je nikada nije bilo.
Ne pitam zašto.
To je njena ulica i samo na njoj je da je briše.
Crvena jabuka - Nekako s proljeća
Sjedili smo na klupi, gledao sam u njene pjegice, a ona je gledala u daljinu.
- Reci nešto - rekla je.
- Vjetar. Oblak. Lopta. Igralište. Magla. Tračnice. Eto.
- Nekad me oduševljavaš - osmjehnula se.
- Zašto?
- Pa tako, samo tako bezveze kažeš neke riječi i ispadne jako lijepo.
- Pa jebiga, nisam to htio.
- Nego si htio da ispadne ružno?
- Aha.
Bilo je oblačno, gore je prolazio neki biciklist, a vjetar je u karlovačke parkove iznenada donio lagani miris mora kada je pitala:
- A dobro, što si zapravo htio?
Gledala me nekako...nekako onako.
- Zapravo sam htio reći da te volim.
U2 & R.E.M. - One
|
|
|
| < |
svibanj, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
| 7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
| 14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
| 21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
| 28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
|
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju:
dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na:
izvozzitarica@yahoo.com
|
|