|
ovdje će opet bit box kad se meni bude dalo pisat. taj box, jel. da.
|
U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
srijeda, 09.05.2007.
Petnaesto proljeće
U jednom trenu pogledaš u krošnje, vidiš kako je počelo cvjetanje, kako probijaju prvi listovi...onda sagneš glavu, izvadiš šestar iz džepa, rasklopiš ga, podigneš pogled...i već je sve nenadjebivo zeleno.
- Kaj ćeš - pita Boka, a ti uz podli osmijeh odgovaraš "Kapirošku" i kao reda radi pitaš jel mu se da radit. Pod gustim krošnjama hodaju oskudno odjevene djevojčice, sjedite i pričate o bezveznim stvarima, uživate u toplini, na nepcu ti je pomalo gorko, ali to već razblaži grickanje smrvljenog leda
Ništa od ovog ne bih trebao pričati da mi je dalo da sam rođen u, recimo, Los Angelesu. Velik je to grad, brate, toliko velik da ne stigneš ništa drugo nego gledat samo svoja posla. A ja sam ovdje gdje baš svako zabada nos u tuđa posla. Kažu da sam sjedio ovdje i prije i da bi sjedio i dalje svejedno, jer je u birtiji na autobusnom najjeftinija cuga, a sve drugo su samo neke moje priče i fantazije. Kažu i da je toliko mrtvih bilo, da su prve jeseni danima ležali mrtvi ljudi kod Komande a nije ih moglo pokupit zbog snajperista, kažu da su ginula djeca od početka i šta bi sad ovo bilo posebno.
Šta ja kažem? Koga briga šta ja kažem brate...
Ja znam samo da ću dok me ima svako popodne doći ovdje, popit konjak i preći zebru gdje inače nikad ne bi, ugaziti u onaj cvijet koji nikada neće preliti asfaltom i da će mi se u grlu stvoriti knedla jer nije mogla onda kad je trebalo.
Ne računajući ove fensi Broadway pizdarije, sva kina ovog svijeta mirišu isto. Tako miriše i kino "Edison", a tko je ikada bio u bilo kojem kinu zna o kojem mirisu govorim. Kad se pojave slova na odjavnoj špici, ako požuriš do vrata prije nego što se upale svjetla, čim ih otvoriš svijet te jednostavno zabljesne. Ne možeš vjerovati da nešto može biti tako blještavo kao ta mješavina zelene i jarkožute, s mirisom lipe i kestena, osjećajem vode svuda u zraku i obećavajućim crtama crvene na plavom nebu. Pretvoriš se u proljeće i dođe ti da potrčiš, onako, bez razloga.
Ako ćemo iskreno, ispalio sam samo jednu. Rano popodne je bilo, Kordun je mirisao na travu, a nebo je bilo plavo ko more. E, baš ko more. Pukovnik je zaudarao na rakiju, ne kažem, pilo se i piće se, al naopako je da baš pukovnik bude takav u po dana. - Ded' ti njima jednu - lupio me po ramenu i ostao tako da stoji pored mene. Mrzilo me. Baš me mrzilo, ne zbog njih dolje nego zbog tog dana, tog sunca i tog neba koje je bilo baš ko more. Onako je bilo da skineš košulju, staviš pod glavu i zalegneš. Uzmeš neku travku, grickaš je i gledaš to nebo i misliš kako si ganjao curice po moru prije svih ovih sranja. Dejan je napunio, ja sam ispalio. Samo tako. Nisam ništa pomjerao, kako je bilo tako je ostalo. Ne znam ništa više. Ne znam gdje je ta moja završila. Jebe mi se pravo da ti kažem.
Ili to samo tako sebi govorim.
Najzeznutiji dio proljeća su poslijepodneva na kuli. Lijena poslijepodneva u kojima se miješaju mirisi roštilja, bambusa i pive, u kojima ležiš i grickaš travčice, u kojima se smiješ tako da te boli trbuh, u kojima shvaćaš da neke stvari ponekad uzimaš zdravo za gotovo. Shvaćaš to, jer Korana ti je lijepa, ali dok slušaš Zagrepčane kako govore o raju na zemlji i "ne mrem vjerovat stari kuiš ono fakat", opet ti dođe da im kažeš "jebote, pa to je Korana, kaj sad". Zagrepčani su Rudešani, Rudešani su najbolji drugari od Gademza (iako kad na utakmici počnu pjevat "Volim Rudeša", Gademzi obavezno uzvraćaju s "Dražen Budiša"). E, onaj najzeznutiji dio se tiče toga da je voda još uvijek prokleto hladna, a čini ti se kako nikad u životu nisi tako želio skočiti u nju.
Pakiraj - rekao je gazda. Pogledao sam ga malo začuđeno, ali odmah sam vidio da je ledeno ozbiljan.
- Pakiraj mali, dosta je bilo - ponovio je. Eto, zato nismo zalili onaj krater od granate preko puta autobusnog. Neki ih zovu cvijećem, jer kad granata lupi u asfalt doista ostane trag nalik cvijetu, ali meni je to malo bolesno. Zašto nismo zalili? Pa sad sam ti rekao. A zašto je gazda tako rekao ne znam i nije moje da znam.
Proljeće je zapravo vrlo jednostavno. Blesavo trčanje s pocupkivanjem i širokim mahanjem rukama, sjedenje na transparentu ispred KiK-a, na toplom asfaltu, s pivama, votkom i vinom, urnebesno zabavno i urnebesno dosadno pjevanje "X bi jebo ale, X bi jebo ale, X bi jebo aleooo" svakom X koji uđe u KiK, pri čemu neke čak i pitamo za ime jer ih ne poznajemo....i onaj trenutak u kojem se ne radi ništa, samo se odjednom svi sjete nečeg dobrog i pogledaju se, a u očima im svjetluca smijeh.
- Pakiraj - rekao sam mu. Jesam, ja sam mu rekao. Ja sam rekao da ostane taj cvijet. Ako me pitaš zašto, neću znati. Zato ne pitaj.
Nikad.
Sad bi vi svi trebali znat radijsku emisiju u kojoj se prenose nogometne utakmice. I svi bi trebali znati veselu muzikicu koja svira uvijek na kraju emisije. Ali ne znate. Pa ne znate ni kako je smiješno kad to odjednom zasvira i kad petnaest ljudi još smiješnije pleše nasred ulice u jednom od onih trenutaka zbog kojih je baš sve vrijedilo.
- Bako kad će mi rođendan - pitala sam.
- Stoti put me to pitaš - rekla je i stisnula mi malo jače ruku tako da znam da se ne ljuti. A ja to ionako znam. Onda smo pričale o tome tko će sve doći i kakvu će tortu mama napraviti i tko će mi šta kupiti i hoću li iz prve zagasiti svih osam svjećica. Samo nismo pričale o tome šta ću zaželjeti. O željama se ne priča, jer ti se onda ne ostvare. Bilo mi je malo vruće i torba je bila teška. Onda smo došli do one opasne ceste gdje auti jure ko ludi i djeca ne smiju sama preko nje bez mame ili tate. Ili bake, mislim da se s bakom može. Stali smo jer je bilo crveno. I auti su zbilja jurili ko ludi. Onda je negdje daleko lupio grom. Ja se bojim gromova pa sam malo jače stisnula bakinu ruku.
Kad je s neba došla glasna vatra sve je drugo nestalo. Nije me boljelo, samo sam pomislila da će se mama rastužiti ako ne dođem na rođendan. A znala sam da neću. Znala sam da me više nema. Od mene je ostao samo cvijet.
I nekad ga pogledam i glasno se smijem dok čekam da mama i tata jednom zauvijek dođu.
Nakon petnaest godina došlo je vrijeme i da se zalije krater preko puta autobusnog, jedan od posljednjih "cvjetova u asfaltu". Zaliven je na čudan način. Krpa tamnog asfalta prekriva ga samo do pola, tako da jednom kad izblijedi i izjednači se s okolinom, ostanu samo "latice" nekadašnjeg cvijeta.
I dobro je tako. U blizini su novi kafići, neki novi gimnazijalci prolaze ulicom, prugom prolaze novi vlakovi, a mi se smijemo i tugujemo zbog nekih puno prizemnijih stvari nego što su bile one pred petnaest godina.
Ostale su samo te latice posipane po prašnjavom asfaltu kao znak da će uvijek, prije ili kasnije, da ga jebeš, doći proljeće.
A onda vam ostaje samo da skupite par prijatelja, obučete starke, pričekate da padne kiša i onda pritisnete gumbić i nasred ulice zaplešete na neku smiješnu stvar.
I smijete se.
|
|
|
| < |
svibanj, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
| 7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
| 14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
| 21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
| 28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
|
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju:
dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na:
izvozzitarica@yahoo.com
|
|