U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
utorak, 17.04.2007.
Šestarom do zdravlja
 (Petrova Gora, autor fotografije je Oliver Vlainić) - Jebalo vas zdravlje da vas jebalo - poručujem Proti i Chayanki u rano subotnje jutro. Kako još nije ni sedam sati, neki bi to čak nazvali petkom. Vani je, ako ćemo iskreno, lijepo. Onako je kako je nekad bilo ljeti, a danas je, eto, početkom četvrtog mjeseca. Fino svježe jutro u kojem je savršeno jasno kako će dan biti sunčan i topao. No, vani je, ako ćemo iskreno, i manje od sedam sati, pa mrzovoljno sjedam na stolicu najentuzijastičkijeg kafića u kvartu koji valjda radi još od pet. Ideja da cijelo jutro provedemo tumarajući Petrovom Gorom u sklopu planinarskog druženja i akcije "Hodanjem do zdravlja" više mi nije tako sjajna. - Uostalom, kakve su to gluposti? Hodanjem do zdravlja? Pitajte budiste i ove joga tipove: zdravlje je u sjedenju - pizdim bezveze. Put prema Vojniću, mitskom mjestu iz djetinjstva mog brata koji je mislio da u njemu ima puno zanimljivih vojnih igračaka, protječe ležerno i opušteno sve dok ne shvatimo da nemamo pojma kako doći do doma na Muljavi. Zaustavljamo se kod kioska u središtu idiličnog malog mjesta, poznatog i kao središta regije Kordun u romantičnom i nadasve humanom dobu Republike Srpske Krajine. - E tu se sad malo vratite, pa skrenete lijevo, pa onda odmah opet lijevo i onda lijevo - krešti prodavačica i tjera vojnićke golubove da uznemireno odlete. - Jeste svjesni da ako još jednom kažete lijevo da ćemo onda opet doć do vas i opet vas pitat kuda trebamo ić - prekidam je, ali ljudi u Vojniću ne cijene moju izrazitu duhovitost. Nadrkano nam objašnjava put i uskoro se odlučujemo pratiti prastari auto nepoznate marke s prastarim ljudima nepoznatog spola u njemu. - To su sigurno Srbi. Eeee, stari Srbi znaju sve puteve do Muljave - primjećuje Chayanka. Nakon što dođemo do Muljave, pokušavamo vidjeti nešto na karti vrlo velikog formata ispunjenoj dječjim crtežima. Međutim, babe šeću ispred karte lijevo-desno, jedna osobito iritantno krekeće da ona mora vidjet Partizansku bolnicu i imam neodoljivu želju da joj zabijem šestar u punđu tako da ga više nikad ne otpetlja. Na karti spomen-područja Petrova Gora traži partizansku bolnicu negdje oko Topuskog, pa kod Jaske, jedino ne gleda u sredinu sredine. Ljubazan dečko iz Karlovca, čvrsto stišćući šestar u džepu, tada joj pokazuje lokaciju. Dok krećemo prema ulasku u šumu-goru, primjećujemo kako su tamo već tri riječka autobusa. - Ah, stari dobri riječki partizani - šeretski komentira Prota. U šumu ulazimo prvi, barem dvadesetak minuta prije ostalih, što ima svoje prednosti i mane. Mana je činjenica da Chayanka i ja nemamo preveliko povjerenje u Protine vodičke sposobnosti i cijelo vrijeme gunđamo, a dobra je što ovako sami možemo mirno pričati o temama kao što su "a zamisli sad da iz grmlja iskoči kakav zalutali četnik" ili povremeno zapjevati prikladne narodne pjesme poput "Po šumama i gorama naše zemlje ponosne, idu čete partizana, slavu borbe pronose" ili "Uz maršala Tita junačkoga sina....m-n-m-n-m-n-m-n...mi dižemo čelo i kročimo smjelo......m-n-m-n-m-n-m-n". Kako se uzajamno čitam s mnogo Riječana, a Prota kaže da su svi oni partizani, siguran sam kako će mi netko od njih dopuniti ove zimzelene stihove tako da slijedeći put ne moramo pjevat "m-n-m-n". Na posve pustom putu vrijeme kratimo i time što svakih 150 metara pričamo kako je ovdje predivno i kako bi tu trebalo jednom doć na piknik, a onda nailazimo na lovačku čeku, gdje dolazi do prvog manjeg incidenta tijekom kojeg ja vičem prema čeki "Kako ti se zove selo domaćine???", a ostali se prave da me ne poznaju. Put do memorijalnog spomenika NOB-u traje oko sat vremena i vrlo je zabavan, a u trenutku kad me počnu jako boljet zglobovi jasno nam je i da smo na cilju, jer mene uvijek nešto počne boljet ili se umorim dvadeset metara od cilja. U skladu s tisućljetnom hrvatskom kulturom i našom orijentacijom prema svemirskim istraživanjima, na vrhu spomenika su razni odašiljači, te nakon kraćeg razmatranja želimo li rane koje nalikuju na one koje dobiješ kada se umiješ u sumpornoj kiselini i da li bi djevojke smatrale kako je kul da nam izraste treća ruka na leđima ipak odustajemo i odlazimo do spomen-kosturnice, u kojoj su se nekad vidjele i prave kosti neznanih junaka, iako ja ustrajem pri tvrdnji da su spomenute kosti pri otvaranju memorijalnog parka nabavljene u obližnjoj mesnici. Nakratko čekamo da se okupe ostali hodočasnici, ponajviše kako bih provjerio ima li među brojnim gostima iz cijele Hrvatske i poneka zgodna djevojka iz Valpova. Na sveopći šok povratak prema domu na Muljavi i porcijama graha ne ide najkraćim putem nego prvo odlazimo još oko pola sata u drugom smjeru kako bismo vidjeli grob kralja Petra Svačića. Mjesto je zbilja okej uređeno, no rezignirani Chayanka cijelo vrijeme priča kako tako i on može u svom vrtu označit grob Jimmya Hoffe. Vraćamo se drugim smjerom kako bismo vidjeli ruševine pavlinskog samostana koji su u trenucima dokolice uništili Turci, te nakratko vijećamo hoćemo li ovog ljeta otići u Tursku, recimo u Antalyu, i srušiti im par zidova tako da vide kako je to. Eh, da, treba reći kako nam se u povratku pridružila isprva izuzetno simpatična djevojka, koja je međutim kasnije postala problem, jer nas je posramila svojim veselim i neumornim skakutanjem po usponima i padovima gore kralja Petra, dok se istovremeno Prota potpomagao štapovima za hodanje, ja kukao oko bolnog zgloba lijeve noge, a Chayanka se pravio da mu je super, ali je šutio što je najbolji znak da je bio umoran poput štićenika Doma umirovljenika nakon što siđu u blagovaonicu s petog kata svojeg kompleksa bez lifta. Teren je postao zbilja strm i grbav, pa sam negdje na dvije trećine puta odlučio kako ću se strovaliti prema drumu i prepustiti njima šumu. To je bila dobra ideja, jer smo Prota i ja, ne mareći više za ostale planinare, uspjeli izvesti ranije spomenuti igrokaz. - Kako ti se zove selo domaćine???? - Veselooo - Veselo i tebi domaćine, al kako ti se selo zove? - Veselooo - Ma i tebi veselo, al pitam te kako ti se selo zove!? Potrajalo bi to i dulje da ostale ljude nije bilo jako sram. Kad smo se potpuno razdvojili ustanovio sam da nisam ponio vode, ali svejedno je bilo kul. U par navrata sam sjedio u šumi promatrajući male slapove malog potoka, bilo je smiješno kad se odjednom pojavio neki prastari auto s prastarim ljudima pa sam se sjetio priče o "starim iskusnim Srbima" a bilo je i malo tužno kod malog groba dvije sestrice poginule 1942. godine. Kada sam ugledao riječke autobuse znao sam da sam došao do cilja. Malo sam ih pričekao i onda smo vrijeme proveli u uživanju u grahu, širenju suživota vojnićkog kraja prilikom nastupa lokalnih kulturno-umjetničkih društava s hrvatskim i srpskim predznakom (tom prigodom smo ustanovili da Srbi Korduna, sudeći po jednom dečku, u bogatoj narodnoj nošnji imaju i obuvni predmet poznatiji kao tenisice). Nastupali su i folkloraši iz Topuskog kod kojih smo pokušavali saznati ono što nas je mučilo cijelo jutro, a to je da li su naši prijatelji Bato i Missing Serbian Guy (koji voli da ga zovu Pljuga, pa zato baš nećemo) doista u Topuskom kako su najavili. No, kao što sam već spomenuo, u ovim krajevima ljudi uopće nisu duhoviti. ******* Stara dobra Smrt je teška ljenčina i kad dođe na neko mjesto obavi par poslova odjednom, kako ne bi trebala previše putovati. Iva je bila zvrkasta djevojčica koja se prikrpavala starijim curama iz ulaza u ono neko vrijeme u kojem smo sjedili na stepenicama s gitarom, gledali u popucala stakla pothodnika, asfalt razrovan "cvijećem" od granata i mjesto kod Dječjeg doma na kojem je u rujnu 1993. satima ležala ubijena starica. Kasnije je, kako to obično i biva kod nas ljudi, porasla i postala bratova cura. - Umrla je Ivina mama - kaže brat, a u zadnje vrijeme bilo je toliko toga da sve nekako zvuči tužno, ali i kao da je priča napokon zaokružena. I tako vikend završava s pomalo umornog rumenila na licu, cigaretom u ruci ispruženoj kroz prozor automobila, u pomalo pospanom sunčanom poslijepodnevu, s djecom koja trče po zapuštenim livadama Novog Centra, s grafitima na zgradama Arhiva i Galerije, pticama u letu oko crkvenog tornja, djevojkama na klupama ispred Gradske knjižnice i ljudima načičkanim na balkonima u svijetu subotnjeg poslijepodneva, kao u nekoj odjavnoj špici dobrog filma koji je završio tužno i onda ustaneš s kauča, otvoriš prozor i pogledaš u život i osjećaš se kao dječak koji u trbuhu ima onu slatkastu nervozu od razmišljanja o tome što nas sve lijepo i što nas sve ružno još čeka. |
- 10:35 - Komentari (53) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||