U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
nedjelja, 01.04.2007.
Stadion, kula, "Knjiga i kava"
|
Dok sjedimo na visokim stolcima, sunce prolazi kroz prozore birca "Knjiga i kava" u najstarijem dijelu grada i zrakama šara po velikom transparentu "KARLOVAC" postavljenom na zidu birca koji polako postaje kućni birc Gademza. - Vakula je kreten - kažem. - Ko? Zoki Vaki? - dobacuje Irena i lijeno se smijemo u fenomenalno lijenom sunčanom proljetnom poslijepodnevu - poslijepodnevu za koje je vremenska prognoza predvidjela mnoštvo sivih oblaka i pristojnu količinu kiše u kontinentalnoj Hrvatskoj. - A ti si isto peder, kaj nisi ponio poklon - pitam brata koji slavi rođendan. - A kaj ću nosit stare novine na utakmicu - podjebava, jer jedan od poklona je i "Večernji list" koji je izašao na dan njegovog rođenja, nabavljen sasvim nelegalno. - Ne jebi, kupio sam ti čokoladna jaja koja su meni jako fina. - E jebiga, to nisam ni vidio. *  (APDEJT - nagradna igra je zavrsila, imamo jednog ili cak dvoje pobjednika) Utakmica je uobičajeno loša, no za razliku od ostalih uobičajeno loših utakmica (dakle svih) koje završavaju porazom, ovog puta Karlovac pobjeđuje s 2:1 protiv Jadrana iz Poreča. Živjeti u gradu koji ima lošiji nogometni klub od Karlovca zacijelo je vrlo potresno, te ovim putem izražavam moju iskrenu sućut porečkim ljubiteljima nogometa. Pobjede su rijetkost, pa se i navijalo sasvim dobro, ali nisu izostali ni klasični Gademz trenuci, poput onog u kojem smo ugledali postarijeg gospodina kako gleda utakmicu sa stražnje strane stadiona, kroz ogradu pa skandirali "Uđite gospodine", nazivanja nekolicine inače standardnih članova koji nisu došli, te pjevanja uvredljivih pjesmica dok su na mobitelu, ili zimzelenog hita posvećenog brkatom predsjedniku kluba "Puštamo brkove, ša-la-la-la-la - jer brkovi su IN". * Na kuli nisam bio već godinama. Prolazio sam kraj nje, gledao je s druge strane rijeke, ali predugo nisam, ono, baš bio tamo. Zato dok radimo roštilj, pijemo i pričamo gluposti (poput one o vremenu kada je bio trend ubacivat rijeci "Srbija" i "srpsko" u sve pjesme, pa sam jednom u dva ujutro išao kući pustom ulicom i pjevao "Zlatne godine" s tekstom "srpske godine...i srpsko vrijeme" i onda skužio čovjeka na biciklu kako polako prolazi pored mene i gleda me s krajnjom nevjericom), ne mogu a da ne gledam koranski slap iz kuta iz kojeg ga dugo nisam vidio. Dok se spušta večer i pali žuti reflektor na turbini, zrak miriše na lagano mokru travu, a iz mraka odzvanjaju glasovi i smijeh ljudi koji su ti dragi. Puno je godina prošlo od one jeseni kada je Nina Mandić postala srbočetnički agresor, a ja napaćeni hrvatski narod, ali ne mogu a da ne pomislim na onu ljetnu večer u kojoj smo sjedili na kuli, naslonjeni leđima jedno na drugo, posve sami. S druge strane rijeke, iz kafeterije se čula Crvena jabuka, žamor ljudi i nečiji grleni smijeh. Leđa su joj bila topla, jedva primjetno žuljao me njen lančić na vratu, a kosa joj je mirisala na lavandu, dok smo pričali o tome kako nikako ne bi bilo dobro da budemo skupa, u jednoj od onih s odmakom smiješnih dječjih priča u kojoj je njena najbolja prijateljica zaljubljena u mene, a moj jako dobar prijatelj u nju. Da smo se okrenuli jedno prema drugom vjerojatno bi se odmah poljubili, a to, eto ne bi baš bilo dobro, pa smo tako pričali dugo, ona okrenuta prema novom mostu i Foginovom, ja prema pješčanoj plaži i drvenom mostu. Onda su na kulu napokon došli i drugi, nitko nije primjetio trenutak u kojem smo odvojili leđa, tako da još nekoliko dana na njima osjećamo blagu nervozu. Onda je došla i jesen. Ili što bi jedan koji je nekad davno pisao odlične pjesme rekao: "onda su došli topovi, pa popovi, pa lopovi..." * Nakon što je nekoliko nas oko 97 puta reklo "Daj ajmo sad u Knjigu i kavu", krenuli smo opet u "Knjigu i kavu". Zapravo, i nismo bili baš tamo, nego smo u prvoj toploj večeri ove godine sjedili ispred, na asfaltu, na raširenim transparentima, pili neko vino, jeli ostatke roštilja i slušali muziku iz birca. * Večer je bila topla i dok sam se vraćao kući, kroz duge drvorede s još uvijek golim granama, na kojima su se ipak počeli pojavljivati prvi tragovi zelene. Nije daleko jutro u kojem će iznenada, preko noći, lipa kod Doma zdravlja, osvanuti s gustom zelenom krošnjom, a još jedno proljeće posipati polen po gradskim ulicama. Pred ulazom sam na trenutak zastao. Bio je to jedan od onih trenutaka u kojima ne želiš ući, ne želiš da večer završi, ali znaš da moraš, jer sve drugo samo bi pokvarilo dan koji je zbog onih sitnih i gotovo nevidljivih razloga koje se ne može objasniti, bio bezobrazno blizu savršenom. |
- 22:53 - Komentari (61) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||