<	lipanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

za mene je zov čokolade neodoljiv. to je užitak kojeg se ne mogu ili ne želim odreći.
što se događa u ustima kad se tamo nađe svježa čokolada svojstvenog okusa i slatkoće?
ona se polagano topi i nestaje, no ostaje gladak i trajan osjet pod jezikom, koji bradavicama na njegovim rubovima pruža osjećaj ugode. a sve što je ugodno traži ponavljanje.....
tako jedan komadić traži drugi, a jedna čokolada drugu.
mogu li ovdje govoriti o ovisnosti ili je ta ovisnost samo psihološka?

potrebno je malo mudrosti,
malo dobre volje,
dosta hrabrosti,
malo ludosti,
široko srce
i naravno komadić sreće
i budućnost se
mijenja po našim željama

kritike pišite na:
castanea77@gmail.com

icq
199-022-604

utorak, 28.06.2005.

kad se nešto hoće to se i može veze na daljinu su sjebana stvar. ne moš raditi ono što normalni parovi rade. kad se vidite skačete jedno na drugo i sexate se do iznemoglosti. i onda čekaš opet idući vikend ili neš drugo do ko zna kada. do tada nikad nisam imala dečka koji je živio 400 km daleko. ponekad uza sve oblike suvremene komunikacije /telefon, internet, sms, mms/ ti se čini da neš nije u redu. moja frendica bi rekla intuicija. a ja sam živila u oblacima. razgovori s početka koji su znali trajati satima postali su sve rjeđi. nije više bilo poruka za dobro jutro ili laku noć. a ja sam žensko i želim to. onda lakše zaspem. a i viđanja vikendima su se prorjedila. činilo mi se ponekad da se vijamo po čitavoj hrvatskoj /sad sam ja na seminaru blizu tebe, sad imam sajam u dalmaciji, a ti sastanak u blizini.../. e sad, ja radim jako puno. a i moj tadašnji isto. i putujemo po čitavoj lijepoj našoj. i sad ja ko pravo žensko počela razmišljati: ma sigurno opet radi, u gužvi je, ipak je na važnoj poziciji u jednoj vodećoj hr firmi, sigurno opet sastanak uprave, jadničak moj umorni, a još otvara i privatnu firmu...tipično negiranje i guranje glave u pijesak. a da je za poruku dovoljna sekunda valjda zaboravila. tješila sam se onim njegovim jednim pozivom dnevno u kojem bi vječito kukako o poslu i kako je umoran jer radi jako puno i to tako odgovornu stvar. nježnosti više nije bilo. spontanost se odavno izgubila. i tako to trajalo neko vrijeme. i ja šutim. reko valjda će proći i opet sve doći na staro. a onda više nije bilo vikenda. neko vrijeme. i šta sad? pa reko ajmo razgovarati. e sad da neš pojasnim. ja se nikad ne svađam. valjda traume iz djetinjstva. kad čujem da netko povisi ton, meni se okrene želudac i kidam nalijevo. smatram da se svaki problem može riješiti razgovorom. i da ljudi moraju biti iskreni i onda se sve riješi. razgovor i samo razgovor. kako naivno!!!!!!!!! i tako ja mojoj žabici kažem /telefonom naravno/ kak osjećam da neš nije u redu. i nije bilo. prvo što mi pitao jel ja želim prekinuti. ostala paf. spika kako ne zna šta bi on. traume iz prošle veze ga proganjaju. nije siguran. boji se. a ja još slijepa. šutim i slušam. i mislim se ajde budi strpljiva. njemu treba samo vremena....pusti ga malo na miru. i počeo on stvaro opet zivkati stalno. ali...sve opet službeno. osjećala sam se ko poslovni projekt. idućih par vikenda se zaredali sastanci, sindikalne igre, vožnja frenda u graz... a ja čekam i šutim. i brojim sad već tjedne od našeg zadnjeg susreta. sva sretna prošli utorak mu javim kak sam dobila par dana starog godišnjeg i kak bi mogli napokon spojit više dana i bit malo duže zajedno. e sad, ono što slijedi, mislim takvo izvlačenje nisam vidjela nikada. možda bude morao u ljubljanu, a onda italija. još će mi javiti, al posao je posao. jadan ne zna šta bi prije napravio, odgovornosti, sastanci, bolesni ljudi oko njega, uprava, menadžeri i slične gluposti. psmtr!!!!!!!! srijeda. moj rođendan. čekam. ništa. ništa. ništa. četvrtak. ja zovem. više nisam izdržala. i tak ja više nemam dečka. veze na daljinu su sjebana stvar. al još vjerujem da se sve može ako se hoće. i tak ja više nemam dečka. a idući će biti nezaposlen :))))

utorak, 21.06.2005.

fantazija Padam polako i zaranjam lelujavo u dubinu. Toplo mi je i sigurna sam iako se već polako rastajem sa svojom osobnošću. Meni ionako nije važno... Nije, zaista, nije. Znam da kad potpuno utonem i zaronim da ću se probuditi u svijetu šarenih snova kao potpuno druga osoba. I bit će mi svejedno što u stvarnosti radim, osjećam, mislim i čija sam. To ću ostaviti suncu i danu. Ali ovdje, na astralnim ravnima, ja sam slobodna od svega. I sjest ću kao i jučer ispod ogromnog drveta i zamislit ću da pokraj mojih nogu teče zelena rijeka koja se gubi negdje u daljini, i tko zna, možda čak i natapa Zemlju s koje sam upravo stigla. Isti trenutak misao slijedi želju i stvara prekrasnu hladnu rijeku…. Uranjam u nju…do bokova. I čekam… tebe. Ti si još s druge strane, osjećam tvoje zaranjanje i kako se gubiš. Nestrpljiva sam, al' samo malo. Znam da ćeš stići za koju minutu neodoljivo privučena samo mojom željom. Izlazim iz rijeke i sjedam na obalu obasjana svjetlom koje izvire sa svih strana. Polako i nježno tvoji obrisi se počinju ocrtavati ispred mene. Sjedaš na travu boje mentola i prepuštaš svoju kosu vjetru. Slutim tvoj osjećaj slobode iako ne želiš da ja to vidim i znam. Riječi ovdje ne postoje… misli nam se pletu… i dobro je …tako. Znam svaku tvoju misao i svjesna sam svega što želiš i trebaš… i želim ti dati… sada… uzmi… molim te… samo noćas…tako sam te gladna….i ne krijem više to…ne ovdje… Pitam se kakvog su okusa tvoji poljupci, prilazim i onako pahuljasto i nježno dodirujem ti lice. Osjećam te. I nijemo te molim da se svega sjetiš sutra kad se probudiš i otvoriš oči. Hoćeš li? Prelazim ti prstima preko vilinskih usana, kose…tako si neobična, nestvarna… Zagrlit ću te čvrsto, koliko je god moguće u ovom nepostojanom svijetu koji će trajati toliko dugo kao i moj san… ili tvoj? Tko koga ovdje sanja? Hoćemo li si to ikad priznati? Hoćemo li se ikada usuditi izgovoriti? Strah i stid… sve se isprepliće… kao i naši prsti u ovom nijemom zagrljaju, samo tren prije buđenja u kojem će prve zrake sunca razbiti naše krhko i privremeno utočište….razdvojiti nas…. Rasuti našu želju i ljubav u tisuće svakodnevnih stvari…

četvrtak, 16.06.2005.

Ništa nije kadro u čovjeku probuditi ono čuvstvo A kad vjetrić gore zalahori, a tvrdo, glatko lišće sad zašapće, sad zašuti i zašumi, čini ti se da obijesne vile Slavonkinje sad popijevaju hitro neobuzdano kolo, sad tužnim glasom spominju tuge i jade prošlih, davnih vremena - a sad ti se opet čini da čuješ nad sobom veličanstveni žubor crkvene glazbe, ili tužnu, srcedirajuću pjesmu nadgrobnicu..... Slavonac ljubi tu svoju hrastovu šumu nadasve; on je u njoj kao i u svojoj kući, njemu nema veće slasti nego s marvom bezbrižno basati ispod sjenovitog hrašća; on pozna svako drvo, svaku pticu, svaki glas; on se s tom šumom razgovara kao sa svojom materom.

petak, 10.06.2005.

tuga suze se spajaju sa kapljicama tuša u kupaoni i iscure kroz odvod nitko ih ne vidi nitko ne osjeti sem moje duše

utorak, 07.06.2005.

fotke bila ja u tunisu, obišla saharu, vozila se i valjala po pješčanim dinama, jahala deve, gledala zalazak sunca u pustinjskim oazama i fotkala sve to.....al nikako da uspijem sve staviti na blog jer mi slike neš ne štimaju ili ja to ne znam (ova druga opcija je vjerojatnija). pa molim za još malo strpljenja. :)