Odlucila sam biti dobra i ne ubijati vas i sebe u pojam detaljnim opisom putanje njegovih zjenica dok me pozdravljao niti dubokoumnom analizom trzaja njegovih usana i znanstvenom raspravom moze li se taj trzaj definirati kao osmijeh ili ne te ako moze, sto je znacio taj osmijeh i zasto mi se nasmijesio kad za to stvarno nema apsolutno niti jedan prokleti razlog!

Umjesto toga, napravit cu napredak u svom dosadasnjem stavu prema njemu i pokusati pogledati stvar iz njegove perspektive pa vidjeti sto se tu zapravo moze zakljuciti.


Dakle, stvar pocinje jasno-svi smo imali gomile tih trenutaka, obuzimaju nas kad smo pijani ili kasno navecer (mozda zato jer smo tada najcesce pijani) i odjednom uocimo da nas frend (frendica) posjeduje ruke, ramena, guzu i da je odjednom totalno neobjasnjivo privlacan(na) i zasto ne bismo, hm da...
Ok, i spetljali se on i ja... Super bilo!
7 mjeseci kasnije, opet tulum, opet cuga. Tu postaje zeznuto.. Njega je uhvatio taj isti osjecaj, pogledao je mene i pomislio...sto?! 'Ah, zadnji put je bilo super i nema veze sto je uslijedilo 7 mjeseci totalnog sranja i jedva se sve vratilo u normalu-ajmo opet!'? Wow, to bi podrazumijevalo da je jedna vecer samnom zapravo vrijedna 7 mjeseci muke, svidja mi se kamo ovo vodi. ;)
Ali, zapravo je vjerojatnije da sam krenula od krive pretpostavke a to je da se radnja poznatija kao 'razmisljanje' nije u tom trenu odigravala u njegovoj glavi.
To je bilo sve posljedica cuge i napaljenosti, ok... On to tvrdi i ja mu moram vjerovati i iskljuciti sve romanticne ideje iz svoje glave. :I

Znate sto me zivcira? Sto cemo mi jos izlaziti skupa i imati tulume s nasom ekipom i sve. Hoce li onda, za 7 mjeseci ili vec koliko, biti i treceg puta? I zasto ja onda moram bit odgovorna zena, potisnuti hormone i jos uz to cinjenicu da sam totalno luda za njim i otpilit ga?! Jer sam glupaca ako ga ne otpilim...
Frajeri se mogu ponasati kao debili jer mogu racunati na to da ce zene biti razumne i pobrinuti se da sve bude ok i biti glas savjesti itd. Je li to krivi zakljucak?
(Bez uvrede svim muskim citateljima, ne mislim to na nikakav bezobrazan feministicki nacin or sth)


I meni treba netko, totalno! Al ne netko, nego NETKO! Da me obori s nogu. Ne mora dojahati na bijelom konju, i plavi tramvaj je sasvim ok. Nek bude takav da uz njega mogu otpustiti sve kocnice i znati da ce sve biti ok i ako ja ne budem svake sekunde razmisljala o svim mogucim posljedicama.
Svaki put kad sam pomislila da sam to nasla, uslijedio je hladni tus. Zato analiziram u nedogled i pokusavam shvatiti kako svijet funkcionira. A do tada se pokusavam pobrinuti sama za sebe, kad vec nema nikog drugog i kad se jos nije pojavio onaj koji bi me stavio na prvo mjesto.
Mrzim sto postoje ljudi koji su sjebali pojam 'prepustiti se'!

Gledala jucer 'Dok si spavao', cmizdrila i shvatila da u zivotu ne vjerujem u happy end, osim ako si ga ne mozes potpuno sam osigurati. :I

'Sada znam pocetak i kraj, taj povremen sjaj ne moze sakrit da ni za sto godina to nece bit to'