Ova dva dana sam bila toliko na faksu da je to uzas! Ali prezivjela sam.. Danas je slobodan dan i trebala bih uciti ali ne mogu jos sada.

Jucer me odignorirao. Prvi put sam ga srela nakon svega a on se preko moje glave obratio zajednickom frendu, sa svojim nadmocnim smajlom i ne spustajuci pogled na moje oci koje je zaljubljeno gledao onih veceri kada me ljubio. Ja sad ne postojim za njega..


Glupa sam i ne mogu si to oprostiti.. I naivna!

Uopce nije stvar da oprostim njemu nego sebi. Jer sam ga ja lovila i jer sam ja izlazila s njim i jer sam ja provela silno vrijeme s njim i kako nisam vidjela?! Kako nisam naslutila da ce doci dan kad ce to sve nestati? I zar je moguce da je on svo to vrijeme bacio u vodu i zaboravio? Je li moguce nekoga toliko krivo procijeniti?

Lakse bih povjerovala da su ga oteli vanzemaljci nego da mu ja bas nista ne znacim.

Znam i da nije vazno da li mu ista znacim, da tu nicega nece vise biti, ali ja volim drugacije zavrsetke. 'Tako je ispalo'-zavrsetke; 'zao mi je'-zavrsetke; 'bilo je lijepo'-zavrsetke...

Mislim, pa jako je puno vremena utrosio na curu koju je samo zbario pijan i onda odbacio! I to DVAPUT! (eh, bas sam glupaca!)
I zasto se onda prije bio javio kad je bio u depri, bas meni?
Kaze frendica da ce sazrijeti i da ce mu sinuti neke stvari, ali meni je vec dosta toga. Svakom mom bivsem je sinulo nakon dvije godine da je bio gad, a ja sam u medjuvremenu gradila i odrzavala to prijateljstvo svim snagama. Pa bi mi to rekao i puno bi znacilo ali dvije godine prekasno.
Ne zelim cuti sto ce reci moj plavooki za dvije godine.. Boli me sama pomisao na to da ce mu jednom biti zao. A zivim za trenutak kada ce mu biti zao.
Kontradiktorna sam do bola!

Jedan dio mene zeli mu (p)ostat frendica, a drugi mu zeli reci da je gad i pobjeci. Pa sto? Izgubit cu izlaske s tom ekipom koji sad ionako nebi vise bili kao prije, nije to vazno! A praviti se da sam veca osoba, glumiti da sam jaka kao sto sam svaki put do sada napravila, mislim da to ne mogu ovaj put. Ali neki inat u meni me tjera da mu ne priznam koliko me povrijedio.


Za tjedan i pol me ceka rodjendan najbolje frendice na kojem cemo oboje biti. A meni treba plan za prezivljavanje..

Tuzna sam i dalje. Ali sam jaka i znam da cu prezivjeti sve sto mi itko baci u lice.
Samo razmisljam da je mozda vrijeme za promjenu zivotne taktike. Mozda me bas zbog te moje taktike da sam jaka i svoja, svaki povrijedio bez griznje savjesti.
Lose stvari moraju donijeti promjenu, samo jos ne znam kakvu.
Hocu li nazdraviti s njim ili mu proliti vino u lice?

Ali borim se, ne brinite za mene.. ;)