Čarobni brijeg

31.03.2007., subota

Naranče su ogromne. I predrasude.


Zaista. Barem dvostruko veće od najvećih koje ste ovdje vidjeli. I banane. Ali ima i onih mini banana, ne većih od jednog prsta. I rastu na drvetu, da.

Dok nisam u Marakešu vidjela moje prvo pravo stablo banane, mislila sam, valjda, da rastu po zemlji kao bundeve. Kao oni makedonski poljoprivrednici poslije rata što su se žalili na loše sjeme kikirikija koje ne daje plodove. A plodovi u zemlji. Gomolji.

Eto čemu služe putovanja. Naučimo, shvatimo, uklonimo predrasude i neznanje.

I tako, kad sam vidjela jedno haremsko dvorište u palači Bahia, shvatila sam da je moja ideja harema zapravo bila predrasuda. Ono, gubitak slobode, ropstvo, sve ono što užasava feministkinje.

Zamislite, recimo, neki srednji vijek. Lijepa djevojka u pustinjskom plemenu. Kakve su njezine perspektive, osim brzo ostarjeti na suncu i pijesku, uz hrpe djece od kojih polovica barem umire od gladi, žeđi, vrućine, hladnoće po noći, infekcija, bolesti. Svakodnevni rad i užasni uvjeti. Smrad i smrt posvuda. Život pod šatorom ili, ako je sreće, krovom od blata.

A sad zamislite dvorište harema. Otprilike veličine rukometnog igrališta. Popločano mozaicima. Obrubljeno stupovima koji drže ukrašen krov i hladovinu nad prolazom i vratima u sobe s debelim, mekanim tepisima, škrinjama s ukrašenom odjećom i zdjelama suhog i svježeg voća, meda i oraha. Kolačima. U dvorištu mnogo fontana s bistrom i pročišćenom vodom u sjeni stabla agruma, banana i grmova oraščića. Sve čiste, peru, kuhaju, spremaju, donose i odnose eunusi. I brinu se za dječicu, zdravu, rumenu i veselu.

A posvuda prijateljice. Za brbljanje, za trač i za spletku.

I vi biste se branili rukama i nogama da vas ne udaju za bogataša? :))))

- 09:31 - Komentari (10) - Isprintaj - #

30.03.2007., petak

Zmija oko glave


A, ono, znala sam da glavni trg u Marakešu ima zmija.

Tak sam znala i da je Eiffelov toranj visok i s premalo zidova a i lift je stakleni. A frka me i visina i zmija. No, srećom, ima nešto jače od fobije. Znatiželja.

Popela sam se liftom na tu tornjinu. Ok, pod kontroliranim uvjetima. U predvečerje, prema noći. Držala sam se čvrsto s obje ruke za ručke u kutu lifta. Duboko sam disala. Gledala uvis a ne prema dolje. Mali je problem negdje na polovici prijeći iz lifta u lift, prekoračiti preko rupe s bezdanom. Trnci su mi trčali po koži, ali koljena nisu pokleknula. Znala sam da ću se zauvijek lupat po glavi i žalit ako to sad ne napravim. Te jesam. Strah od visine savladala sam za taj jedan put i sad mi je drago.

Isto je s kobrama. Kažu da su fobije arbitrarne, proizvoljne. Da je to strah od nečeg drugog koji se samo manifestira na raznim životinjama, mjestima, situacijama. Ne znam, valjda, Ne da mi se o tome ni misliti. Zmije ne volim od ranog djetinjstva. Ništa mi nisu napravile, nije bilo trauma, ali sve moje dječje enciklopedije imaju savinute vrhove stranica da slučajno ne bih otvorila baš na sliku neke zmije. Kad su naTVv, ja žmirim. Kad hodam po šumi, pjevam, šuškam štapom po lišću i šaljem mentalne poruke: "hajde, lijepo, maknite se da ja prođem". U zoološkom vrtu ne ulazim u reptilijarij, osim ako smijem nekoga držati čvrsto za ruku.

E, ali u sumrak, na glavnom trgu u Marakešu, okupljaju se snake charmeri, pripovjedači priča, plesači i svirači. Velika je to predstava. Mnogo ljudi. Divna šarena slika. Sunce na zapadu rumeni vječnim snijegom pokrivene vrhove visokog Atlasa u blizini, glasni bubnjevi uznemiruju dijafragme, plesači u plavom se vrte, skaču, usklikuju, ljudi se okupljaju oko pripovjedačice neke priče iz 1001 noći.

A na podu kobre.

Par skupina u bijelo odjevenih snejkčarmera poslagalo je po dvije-tri kobre na tepih ispred sebe i bubnjem ih mame da podižu i spuštaju glave. Šire ono tam gdje bi uši trebale biti. Meni pada mrak na oči. Srećom, one ne migolje, nego mirno slijede, ne ritam, jer su gluhe, već pokrete bubnja sa zvončićima. Privikavam se. Dobro, nije tako strašno nego kad se o tome misli od doma. Mogu ja to. Mogu i malo bliže doći. Sigurna sam već da neće krenuti prema meni. Hladni znoj po mojim leđima lagano isparava a ruka u ruci se opušta. Koraknem.

I onda jedna berberska budala, s kobrom svijenom kao bič u ruci, krene prema nekom turistu što se zaustavio ne bi li bolje vidio. Podigne onu sirotu zmijicu i objesi je turistu oko vrata, vukući ga prema ostatku družine radi fotografiranja za pare. Adrenalin me u tisućinki sekunde odbacio sto metara dalje od uličnog prizora.

Samo mi je to falilo u životu. Zmija oko glave. Mogu ja ostarjeti i bez tog iskustva, hvala lijepa.

Sjela sam u prvi kafić, na sigurnoj udaljenosti i fotoaparatom s mnoooogo velikim zoomom slikala kobre između nogu prolaznika.

Da. I to je hrabrost.

- 09:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

29.03.2007., četvrtak

Plac, tržnica, market, souk (suk)


U Maroku sam vidjela dva dućana Metroa. Pitam se bi li naša kartica vrijedila tamo kao i u Austriji. Ali, nismo se zaustavljali. Vjerujem da su se i drug globalni lanci već ubacili tamo, s obzirom da je već i McDonalds. Ne, nismo se ni tamo zaustavljali. Međutim, ako budete putovali bilo kuda definitivno vam preporučam McDonalds za otić na WC. Jer ne morate ništa kupiti da bi došli do toaleta i uvijek su čisti.

Po gradovima ima malih dućančića. Zapravo kioska s pićima, slatkišima i povrćem i voćem. To me podsjetilo na Pariz. I kiosci su zakon, jer u svakom ima hladne lajt kole od litre. Jedna frustracija manje. Pljuge sam ponijela iz Zagreba.

Prvo smo posjetili plac nasuprot Bogartovog hotela koji se sada preuređuje i zapravo je ruševina. To je plac za bogataše. Nema što nema, prekrasno voće i povrće. U mnogim vrstama. Salate, recimo, ima u svim oblicima, one kovrčave, kristalke, crvene, radiča, puterice, sve. Onda agrumi. Zamislite - imaju. Osam vrsta divnih velikih maslina, složenih u visoke stožce potaknut će vam probavne sokove. Onda banane, od mini do maksi. Ima i jabuka, što je rijetkost u većini afričkih zemalja. U ribarnici od kozica, do morskih pasa i kornjača. U mesnici lijepo ružičasto meso, dobro, to bi moglo biti i na hladnom, ali je vodič objasnio da je sve svježe, jer se kupuje svaki dan, jer mnogo domaćinstava nema hladnjake, pa je to ženski svakojutarnji ritual. O začinima neću ni počinjati, to je nepregledno. A sitni kolači iz domaće radinosti su divni, i u tonama se mjeri ponuda.

Plac za siromašne ima sve to, samo je malo sparušeno, malo manje raznovrsno i tamo je meso na otvorenom, s puno muha. Jedan trgovac prodaje jednu vrstu mesa, a vrstu označava odrezana i nad ulicom izložena glava te životinje. Tako sam vidjela nanizane pileće glave, kozliće, pa i jednu dekapitiranu devu. Ne, nisam to slikala.

Ostatak souka ima: odjeću, tradicionalnu i kinesku i za trbušni ples (pozdrav pž :)); đinđe (pravo poludrago kamenje i jantar, a i plastiku, srebra više nego zlata), željeznu robu koju prave pred vama, brusionice noževa i oružarne (najstariji član obitelji zadužen je za obiteljski nož i kuburu koja puca na praznike), kožne proizvode (taburee, torbice, šlapice), tepihe i materijale, razne, lonce, minerale (kupila geode ametista i kobalta, te pustinjsku ružu), biljne pripravke i lijekove, CDje i balone, drvene rukotvorine, rakete i petarde, second hand robu ...

A najvažnije je znati se pogađati. Jer ako cijena nije ispisana, od vas se očekuje da NE kupite robu po navedenoj cijeni, jer vam se može dogoditi da vam neće prodati, jer ste za njih bedak. Dakle, ovak, što god vam kažu, odmah na pola srušite. Nećete pretjerat, jer ako ste rekli prenisku cijenu, prestat će se cjenkati s vama. Sigurno vam neće prodati ispod nabavne cijene. Dakle, pola. I onda krene malo sim, malo tam. I kad dodjete negdje na sredinu između njegove i vaše cijene, pristanite na njegovu ali uvijek samo ako pod račun da još bar jednu stvar koju ste prethodno odšacali u dućanu. Pristat će, čak se i nasmijati, a vi ćete dobiti kompliment da su vam je neki predak sigurno bio Berber. :)))))

Kupac je tamo zakon, sve će vam prepraviti, sašiti kožnu jaknu po mjeri do navečer ako treba, zapakirati, odnijeti do busa, poslati poštom bilo gdje u svijetu za tjedan dana, sve ako se znate ponašati.

No, ako Australka škotskog porijekla bira ukrasne kožne šlapice s podignutim vrhom dva i pol sata u četiri različita dućana i na kraju sva sretna plati prvu cijenu, smijat će joj se iza leđa. A ostatak grupe će je mrziti. I klimat glavom kak su istinite priče o Škotima.

- 09:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.03.2007., srijeda

Žene u Maroku


Muslimanski običaji, visoki zidovi, haremi, šerijatski zakoni, poligamija, feredže, marame u evropskim školama ... ali s druge strane, prekrasno uređene i urešene mladenke na nosiljkama, žena poštovana kao majka, štićena. Ma, sve ima naličje.

Nego, marokanske žene. Kao i sve u toj zemlji, i to je stvar oprečnosti. Na ulici, istina, ima nešto manje žena nego muškaraca, ali ne zamjetljivo. Osim na souku, odnosno, placu. Tamo su obrtnici i trgovci i vrlo malo žena. Ali, ih ima, nisu zatvorene iza zidova i nema nikakvih zabrana na javnim mjestima. Sve žene nešto rade, ako ne van kuće, onda doma, u slobodno vrijeme, vezu, pletu, tkaju tepihe, izrađuju suvenire, peku kolače i tako zarađuju za džeparac koji ne moraju opravdavati muževima.

Neke (vidjela sam samo dvije) su pod feredžom, dakle i lice je pokriveno, čak i oči s nekom mrežicom da se ne popikavaju. Neke nose kaftane i dželabije, koje pokrivaju odjeću i skrivaju obline. Neke nose samo marame preko kose i na evropsku odjeću (doduše zatvorenog tipa i tamnih boja), a neke se ne razlikuju od ostatka nevjerničkog svijeta.

Bitno je da imaju mogućnost izbora. A puno im je u tome pomogao relativno mladi marokanski kralj. Provedene su reforme, donešeni zakoni i, kako nam je objasnio vodič: "The game is over."

Naime, još uvijek postoji mogućnost poligamije. Smije se imati do četiri žene. Ako ih se može uzdržavati. A to se pokazuje prije svadbe: mladoženja mora kupiti jaaaako skupu vjenčanu haljinu (od minimalno tri do deset prosječnih plaća), ukrašene papuče i pojas od zlatnih krugova ili dukata. Zatim, platiti pozlaćeno prijestolje i nosiljku za svadbu. Na kojoj je (svadbi, oni nose) samo mladenka i 12 njegovih prijatelja. Ali i svadbeno veselje za svu rodbinu i prijatelje koje traje u pravilu SEDAM dana. Dakle, ili u njegovoj kući ili se iznajmi hotel ili vila, da svi mogu jesti i spavati tjedan dana. E, pa sad, ako to sve plati, neka mu i više žena.

Međutim, parlament je donio i zakon po kojemu muž MORA pitati svoju ženu za dopuštenje da se oženi još koji puta. I ako ona ne da, niš od toga. Jedina iznimka je ako je žena jako bolesna ili neplodna. Onda smije i bez dopuštenja. Vodič mi nije odgovorio na pitanje može li žena tražiti muža da uzme još jednu ženu da pomogne u kućanstvu :)))))

Žene imaju besplatno obrazovanje i jednaka prava pred zakonom. Smiju tražiti razvod. Bez obzira na razlog. Samo ne smiju biti trudne. Jer se čeka tri i pol mjeseca od zahtjeva do razvoda da se vidi da nije u drugom stanju. Djeca su ipak preča. I imaju ih puno, to je i osobni i nacionalni ponos. U Maroku nema sirotišta, djeca bez roditelja žive ili s rođacima ili u već mnogobrojnim, dobrostojećim obiteljima koje ih rado primaju i odgajaju.

I za kraj, školovanje do mature i kompletna zdravstvena zaštita su besplatni za sve. I za zadnjeg prosjaka i one koji ne rade.


- 09:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

27.03.2007., utorak

Napisala sam jučer da je u Maroku sve čisto i pometeno.

Napisala sam jučer da je u Maroku sve čisto i pometeno.

I jest. Osim u medini. Što je riječ za utvrdu, ili grad iza zidina.

Medina je ograđeni prostor unutar kojeg se razvijao stari dio grada. Prostorna ograničenja vrijede i ne vrijede. Ovisi o parama, naravno, ali je to teško procijenjivat izvana jer su svi zidovi isti. Ravni i bez prozora. Dnevno svjetlo uglavnom dolazi kroz unutarnje vrtove ili jednostavno dvorišta. Kiša rijetko pada pa su i krovovi rijetko postavljeni. Ali, krovovi su ionako prilično bespotrebna ekstravagancija u tim podnebljima. Bolje za te pare dati napravit mozaike po podu, skupe, naravno, ili još bolje, drvene oslikane visoke stropove i stucco ukrase na zidovima. Zašto ukrašavat stropove? Zato jer se sjedi i leži na podu i uživa u pogledu. Nema namještaja, samo tepisi, niski stolovi i sanduci za robu.

Mislim, sve to pričam o tradicionalnim kućama. Ove moderne imaju sve kao i zapadne, plus mozaici, metalni cvjetno ornamentirani ukrasi i fontane kao simbol blagostanja i bogatstva.

Dobro, medina. Najveća i najstarija je u Fezu, koji je jedan od četiri kraljevska grada Maroka. Kraljevski su zato jer su tu bile prijestolnice i glavni gradovi u povijesti. Svaka dinastija je razarala stare građevine prethodnika i gradila nove, naravno. Selila administrativna središta po zemlji. Ne pitajte me za godine i stoljeća jer to ne pamtim, ali sam sigurna da koga zanima, ima sve na netu :)))

Unutar zidova su živjeli i još žive pomiješani, ali ipak jasno razdvojeni dijelovima grada, Arapi, Berberi i Židovi. Neš malo kršćana. Berberi su prvi naselili, ali su prešli na Islam u međuvremenu. Sada se razlikuju od Arapa samo odjećom i nešto svjetlijom bojom kože. Židovi su trgovali solju, pa se njihov dio grada zove melleh i, za razliku od privatnosti arapskog stanovanja, njihovi su balkoni okrenuti prema ulici, a prozori veliki i bez zastora.

Ali, htjela sam pisat o čistoći. To zaboravite u medini. Ako ste gadljivi, ne idite tamo. Posebno ne u ribarnicu i mesnice.

A nikako ne pristanite da vas vode u tophanu, jelte, kožaru. Bez obzira što vam uvale svježi pušlek listova mente, miris je nepodnošljiv.

- 09:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

E, sad, marokanski pijesak.

Ako je vjerovati vodičima i kraljevskoj (sve je tamo Royal, ponosni su na svog mladog kralja koji je friško osigurao dinastiju sinčićem) turističkoj zajednici Maroka - u Maroku nema pijeska.

To je tamo negdje iza vječnim snijegom pokrivenog Visokog Atlasa, tamo nema ničega osim silicija (hvala Sagi :)), sve do Sueza. Tamo negdje otraga su plavi ljudi i deve i tu i tamo kakva zmijetina. Nema ni vode. Nema McDonaldsa. Nema lijepih bijelih i roza kuća, ni perivoja naranči uz cestu, ni plodnih polja navodnjavanih prastarim akvaduktom s četrdesetak kilometara udaljenih planina. Nema novih lijepih hotela s fontanama i bazenima nepravilnih oblika s mozaik pločicama na dnu. Nema džamija i četvrtastih minareta, toliko tipičnih za sjeverozapadnu Afriku, nema triju kugli na vrhovima tornjeva, pozlaćenih istopljenim nakitom onih koji su prekršili Ramadanske zabrane hrane, pića i seksa.

Ništa zanimljivo za turiste. Tamo nas nisu vodili.

Nemam pojma je li krajolik prikazan u filmu Babel istinit ili tek kulisa nekog holivudskog studija, možda ona ista na kojoj su snimali slijetanje na Mjesec, samo s crvenkastim filterom ovoga puta.

Napatila sam se pronaći bočicu pijeska kojeg su mi prijatelji naručili kao suvenir. Da su poželjeli naranču, kaktus ili agavu, sve bi bilo jednostavnije. Inače, svi ti prostori kuda su nas vodili bili su uredni, čisti, pometeni, oprani i spremni za divljenje. Ima, naravno, gradilišta, rekonstrukcija hotela i zgrada (na primjer, čuveni hotel iz filma Casablanka trenutno je u rekonstrukciji, kao i onaj drugi u Marakešu, Mamulian, Hitchcockov ljubimac). Ali je prijesak fasadu ili beton daleko iza ograda. Ajmo reći da je to osiguranje od siromašnih koji bi ga posuđivali za vlastite zidove, a ne da je zaštita od suvenir-tragačkih turista s praznim bočicama mineralne vode.

I, a propos kaktusa i agava. To su korisne biljke. U Meksiku od njih rade tekilu. Muslimani ne piju alkohol pa iz kaktusa cijede i predu svilene niti i rade marame, šalove, kaftane i stoljnjake. Ponekad i tepihe. Mada su oni od runa mladih živih ovčica mnogo skuplji. I jako su mekani. Tako da se onaj s 350.000 čvorova po kvadratnom metru (170x120 m) presavine i zarola u cilindrični paketić od četrdesetak centimetara duljine i oko dvadesetak u promjeru, što savršeno stane u ručnu prtljagu.

Samo izvadite prije toga iz torbe švicarski nožić. :)))

- 01:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.03.2007., petak

Drugi kontinent

Da je Maroko u Africi, to se stalno morate podsjećati, jer ono što turisti vide na vođenim turama jako je slično Bliskom Istoku, muslimanskim dijelovima evropskih i američkih gradova, plodnim poljima Panonije i obalama mediteranskih zemalja. Ljudi su samo malo tamnije kože od nas, nešto niži u prosjeku, ali ništa začudno, sve se to vidi i na našim ulicama. Tu i tamo ima južnijih, tamnijih tenova, ali to su bogati turisti iz drugih, južnijih afričkih zemalja. Ili poslovnjaci na konferencijama u nešto hladnijim predjelima Afrike.

Razlikuju se po odjeći, recimo, svaki treći muškarac nosi dželabiju, i to vunenu, jer je tamo zapravo zima. To što je temperatura između 25 i 32 Celzijusa po danu i oko 15 po noći nema nikakve veze. Rukavi su uvijek dugi, u džemperima, čarape i duge hlače. Uglavnom tamnih boja. Svaka druga žena nosi kaftan, dugo pokrivalo svega i na glavi šarene, svjetlucave, marame živih boja. Divno za bad hair days :)))) Mlađi ljudi oblače se kao i svugdje u svijetu, nema razlike: ili vrećasto ili usko i premaleno. Ali, uvijek dugi rukavi, duge hlače. Od kože se vide samo šake i lice ispod marame.

Kuće u Casablanci su, naravno, po defaultu sve bijele boje :)))) Kuće u Marakešu su roza-oker jer je zemlja crvenkasta. Ogromne su razlike bogatih i siromašnih kuća, ali 95 posto kuća ima istu zajedničku karakteristiku, a to je da su izvana visoki neugledni zidovi i ništa se ne vidi s ulice, a unutra su lijepo uređene, palače gotovo, s četvrtastim vrtovima u sredini. Izvana se ne vide razlike u bogatstvu, a u privatne kuće rijetko će vas pozivati.

Pisat ću još detaljnije, ali je poanta te zemlje zaista da se privatnost jako dobro čuva. Osim na kućama i odjeći koja sve prekriva, vidi se to i na pojmu turizma kojeg nude strancima.

Organizirat će vam put do zadnjeg detalja, transfer, hotel, dočekat vas, obavijestiti vas o planu puta, doći po vas s klimatiziranim busem i multilingvalnim, beskrajno ljubaznim vodičem, voziti vas prema planu od cilja do cilja, voditi vas oko vrtova, dućana, placeva, oko džamija (u samo jednu ćete, vi nevjernici, smjeti i ući do određenog mjesta, bosi, naravno), određenih prostorija u palačama ili ćete ih razgledati izvana dok vam vodič priča kako izgleda iznutra, odvest će vas do sigurnih i čistih restorana gdje možete ručati, vozati vas busem po zemlji od grada do grada, zaustavljat se na provjerenim benzinskim pumpama na kavu, dovest vas do pristojnih hotela.

Sve će vam dati, pripremiti i organizirati. Ali zaboravite na skretanje s puta, slobodno vrijeme za lutanje po uličicama prije ili poslije večere, jer je vaš hotel u dijelu grada gdje su i svi drugi hoteli, uvijek otprilike desetak kilometara od centra, a, ostalom, izmorili su vas preko dana i zapravo vam se i ne da lutat po nepoznatom gradu u noći.

Pristanete li na igru, svi će vam ljubazno pružiti sve i pomoći oko svega, sve vam iskontrolirati i bit će vam dobro, jako dobro.

- 22:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Stanje povišene svjesnosti


Znam.
Što god pomislim, točno je.
Na svako pitanje znam odgovor.
Čak mi i ne treba potvrda, mada ovoga puta vrlo brzo slijedi.
Osjećam se spokojno, iako nije sve po mom. I ne treba biti.

Onako, kao oni yes/no proročki portali na netu. Utipkaš nešto, bilo što, bitno da postaviš pitanje. Klikneš gumb. Vrti se reklama. Brojiš: 1, 2, 3, 4 ... odgovor bljeska na ekranu. Neki random generator u pozadini je izbacio da ili ne. I nije neki komplicirani program, sa samo dvije mogućnosti.

A možda sam špil tarot karata. Promiješam se i biram brojeve. Pa slažem i čitam. Ili kristalna kugla na baršunu. Bakreni visak na koncu. Šaka graha prebranca. Hrpica kostiju u kožnoj vrećici. Napušena proročica u Delfima. Novčić ili I-Ching.

Mislim, nevažno je što sam.
Jer znam.
Voliš me.

- 11:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< ožujak, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Svima vam želim

Linkovi

želim, želim