U Maroku sam vidjela dva dućana Metroa. Pitam se bi li naša kartica vrijedila tamo kao i u Austriji. Ali, nismo se zaustavljali. Vjerujem da su se i drug globalni lanci već ubacili tamo, s obzirom da je već i McDonalds. Ne, nismo se ni tamo zaustavljali. Međutim, ako budete putovali bilo kuda definitivno vam preporučam McDonalds za otić na WC. Jer ne morate ništa kupiti da bi došli do toaleta i uvijek su čisti.
Po gradovima ima malih dućančića. Zapravo kioska s pićima, slatkišima i povrćem i voćem. To me podsjetilo na Pariz. I kiosci su zakon, jer u svakom ima hladne lajt kole od litre. Jedna frustracija manje. Pljuge sam ponijela iz Zagreba.
Prvo smo posjetili plac nasuprot Bogartovog hotela koji se sada preuređuje i zapravo je ruševina. To je plac za bogataše. Nema što nema, prekrasno voće i povrće. U mnogim vrstama. Salate, recimo, ima u svim oblicima, one kovrčave, kristalke, crvene, radiča, puterice, sve. Onda agrumi. Zamislite - imaju. Osam vrsta divnih velikih maslina, složenih u visoke stožce potaknut će vam probavne sokove. Onda banane, od mini do maksi. Ima i jabuka, što je rijetkost u većini afričkih zemalja. U ribarnici od kozica, do morskih pasa i kornjača. U mesnici lijepo ružičasto meso, dobro, to bi moglo biti i na hladnom, ali je vodič objasnio da je sve svježe, jer se kupuje svaki dan, jer mnogo domaćinstava nema hladnjake, pa je to ženski svakojutarnji ritual. O začinima neću ni počinjati, to je nepregledno. A sitni kolači iz domaće radinosti su divni, i u tonama se mjeri ponuda.
Plac za siromašne ima sve to, samo je malo sparušeno, malo manje raznovrsno i tamo je meso na otvorenom, s puno muha. Jedan trgovac prodaje jednu vrstu mesa, a vrstu označava odrezana i nad ulicom izložena glava te životinje. Tako sam vidjela nanizane pileće glave, kozliće, pa i jednu dekapitiranu devu. Ne, nisam to slikala.
Ostatak souka ima: odjeću, tradicionalnu i kinesku i za trbušni ples (pozdrav pž :)); đinđe (pravo poludrago kamenje i jantar, a i plastiku, srebra više nego zlata), željeznu robu koju prave pred vama, brusionice noževa i oružarne (najstariji član obitelji zadužen je za obiteljski nož i kuburu koja puca na praznike), kožne proizvode (taburee, torbice, šlapice), tepihe i materijale, razne, lonce, minerale (kupila geode ametista i kobalta, te pustinjsku ružu), biljne pripravke i lijekove, CDje i balone, drvene rukotvorine, rakete i petarde, second hand robu ...
A najvažnije je znati se pogađati. Jer ako cijena nije ispisana, od vas se očekuje da NE kupite robu po navedenoj cijeni, jer vam se može dogoditi da vam neće prodati, jer ste za njih bedak. Dakle, ovak, što god vam kažu, odmah na pola srušite. Nećete pretjerat, jer ako ste rekli prenisku cijenu, prestat će se cjenkati s vama. Sigurno vam neće prodati ispod nabavne cijene. Dakle, pola. I onda krene malo sim, malo tam. I kad dodjete negdje na sredinu između njegove i vaše cijene, pristanite na njegovu ali uvijek samo ako pod račun da još bar jednu stvar koju ste prethodno odšacali u dućanu. Pristat će, čak se i nasmijati, a vi ćete dobiti kompliment da su vam je neki predak sigurno bio Berber. :)))))
Kupac je tamo zakon, sve će vam prepraviti, sašiti kožnu jaknu po mjeri do navečer ako treba, zapakirati, odnijeti do busa, poslati poštom bilo gdje u svijetu za tjedan dana, sve ako se znate ponašati.
No, ako Australka škotskog porijekla bira ukrasne kožne šlapice s podignutim vrhom dva i pol sata u četiri različita dućana i na kraju sva sretna plati prvu cijenu, smijat će joj se iza leđa. A ostatak grupe će je mrziti. I klimat glavom kak su istinite priče o Škotima.
Post je objavljen 29.03.2007. u 09:29 sati.