Čarobni brijeg

Crystal je povukla posljednji dim, znajući da će na jagodicama prstiju osjetiti žar tanke cigarete. Bacila je opušak kroz otvoreni prozor automobila, otvorila vrata i izbacila prvo jednu, pa drugu nogu na mokri asfalt. Crne lakirane salonke bljesnule su na žutom svjetlu ulične lampe.

Još pet minuta.

Znala je da on neće zakasniti. Zapravo, uvijek je stizao ranije. Zauzeo bi poziciju na vrhu stepenica, visok, markantan, s rukama u džepovima, odsutno bi pogledom pratio prolaznike. Sjedeći u svom parkiranom automobilu, Crystal se pitala o čemu razmišlja u tim trenucima. Nikada joj nije rekao.

Još četiri.

Možda je razmišljao kamo će je te večeri odvesti. Mada ju je uvijek on prvi pitao što bi ona htjela. Bili su to trenuci koje nije voljela. Sve ideje koje su joj prije sastanka padale na pamet, u trenu bi se raspršile pod oštricom tog pitanja. S nelagodom bi slijegala ramenima i osmijehom prikrivala zbunjenost.

Tri.

Ima vremena za još jednu brzu provjeru u ogledalu nad upravljačem. Malena je torbica bila taman dovoljna za ruž, najmanji mobitel na svijetu i svežanj novčanica. Mrzila je novčanike. A još više kovanice. Zato su je konobari voljeli, jer nikada nije uzimala kusur sa stola.

Dvije minute.

Ustala je sa sjedala. Poravnala suknju i namjestila bretele što su spuznule niz ramena. Zaključala je auto i osvrnula se. Parkiralište je bilo puno, ali zapravo, pusto; ljudi se nisu dugo zadržavali na neosvjetljenim mjestima. Vrijeme je. Trebat će joj točno pola minute da prijeđe tu udaljenost. Bila je ponosna na svoj tajming.

Jedna.

Petnaest sekundi do dogovorenog sata iskoračila je u osvjetljeni krug ulične lampe kraj koje je stajao. Usne su joj zadrhtale. Ali joj je korak na visokoj iglastoj peti i dalje bio siguran. On je izvadio ruke iz džepova i pružio ih prema njoj. Osmjehnula mu se zadovoljno. Na dlanovima su ležale vrećice pune prozirnih anđeoskih kristalića.